banjalukaforum.com

Moj Put Ka Islamu



Rodjena sam u pravoslavnoj porodici. Odgojena sam u ateistickom duhu, jer je tako nalagao moj otac koji je bio komunista, a i vrijeme u kojem smo tada zivljeli. Majka se plasila da me odvede u crkvu i da me krsti, da ne bi izazvala neke posljedice po ocevu sluzbu. Znam da me je baka po ocu rado, ali krisom od oca, odvodila u crkvu i objasnjavala mi prve pojmove o Bogu, koliko je to sama znala, onako neuka.

Sjecam se da sam se prvi put zapitala sta je svrha mog zivota, zbog cega sam bas ja rodjena i kakav li ce biti moj zivot kada sam imala tek pet i po godina. Stajala bih ispred ogledala i pitala se gdje je to moja dusa, da li se ona moze vidjeti golim okom i sta ce biti sa njom onda kada ja umrem... Hoce li ona otici u Raj, ili pak u Pakao? Oduvijek su me zanimale apstraktne stvari, svijet ne vidljivog i pitanja na temu "vise sile".

Sa osam godina dozivljela sam klinicku smrt poslije operacije slijepog crijeva, jer je bilo punktirano preko sto sati i skoro da je doslo do sepse. Hvala dragom Allahu koji mi je pomogao da prebrodim tu krizu. Sjecam se puta kroz tunel i citavog mog malog zivota koji je u tim tenutcima prosao ispred mojih ociju, poput lica putnika u kupeu voza koji prolazi tik ispred vas... Sjecam se, kao kroz neku cudnu maglu, da sam dok sam bila u nesvjest, vidjela andjele oko svog kreveta, veliku i osvjetljenu poljanu prepunu raznobojnog cvijeca... cula sam mirne i spokojne glasove koji su nesto nerazumljivo govorili, zvali me imenom i osjecala sam se kao da sam u Raju. Oko mene je svuda bila svjetlost, velika, lijepa, raskosna, mirna svjetlost. Znam da sam poslije budjenja iz kome bitala ljekare u bijelim mantilima jesam li ja to u RAju, na staa su se oni nasmijali i rekli da nisma i da sam u bolnici. Bila sam jako tuzna zbog toka, nisam htjela da budem tu... htjela sam nazad, na tu osvjetljenu poljanu prepunu lijepog raznobojnog cvijeca na kojoj su se andjeli igrali i dozivali moje ime. Svoju viziju ispricala sam samo svojoj majci i bliskim ljudima. Mislim da to niko nije ozbiljno shvatio.

Moja prva Biblija i moja velika pitanja. Kako sam rasla i moje interesovanje za vjeronauku je raslo. Trazila sam iztinu u onome sto su mi ljudi oko mene nudili, u hriscanstvu. Posto je moj otac primjetio da se ja sve vise interesujem za vjeronauku, kupio mi je prvu Bibliju nas moj petnaesti rodjendan. Ja sam tada ucestalo odlazila na vjeronauku i u crkvu gdje bih slusala pjevanje crkvenog hora. Razgovarala sam sa ljudima koji su bili u vjeri i koji su strudirali teologiju. Medjutim, nisma nalazila odgovarajuce odgovore na svoja pitanja. Stalno su me zbunjivale teorije o Jednom Bogu koji je, ustvari, trojan i o tome da se On otjelotvorio u u tijelu Isusa (Isa) Hrista. Nikako nisam shvatila zasto srbi pravoslavci slave slavu, mole se ikonama, pale svijece i stavljaju pare na ikone... To se kosilo sa svim principima vjere i bar dvije od deset Bozijih zapovjedi... Prva Bozija zapovijed glasi: "Ja sam Gospodar Bog tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene..." a druga: "Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im sluziti..." Pa cemu onda, pitala sam se, ljudi imaju ikone na zidu... Zar to nisu idoli? A kako onda, opet, objasniti pojam Oca, Sina i Svetog Duha u Jednom Bogu... Nista mi nije bilo jasno, cinilo mi se da sam vise znala o Bogu dok me nisu potpuno sludili sa ovim teorijama... Nisam htjela da im vjerujem. Nisam htjela da robujem laznim idejama i laznom vjerovanju. Htjela sam sustinu, a nju nisam nasla u hriscanstvu. Odlucila sam da vise ne idem u crkvu i da ne ljubim ikone. Ako je Bog jedan smatrala sam da ne moze biti troje... jedan je jedan, nikada tri. Imala sam svoju teoriju o Bogu i to mi je za pocetak bilo dovoljno, ali jos uvijek neiskristalisano u mojoj glavi.

Prvi susret sa "Visom civilizacijom". Kad mi je bilo osamnaest godina trebalo je da krenem u Ameriku na put ka nauci. Isla sam na studentsku razmjenu, tj. u srednjoskolsku razmjenu na godinu dana. Trebalo je da zivim u americkoj porodici. Nisam htjela da odem u daleku zemlju bez Bozije zastite... Mislila sam da je put ka Bogu jedino kroz krstenje. Nisam znala za drugo rijesenje... Krstili su me dva dana pred polazak u Ameriku. To je bilo u ljeto '92. godine. U Bosni je vec plamsao rat.

U Americi sam se druzila sa ljudima iz cijelog svijeta. Jedna od najblizih mi je djevojcica iz Pakistana, muslimanka... Sjecam se da mi nikako nije islo u glavu u glavu kako ona, u ime Boga, moze da izdrzi citav dan bez hrane u vrijeme ramazanskog posta. Nisam znala... nisam imala odakle da da saznam. Islam je tada zvucao kao prijetnja, kao nesto sto je fundamentalno, strasno, nesto sto je potpuno nazadno i ekstramno. Molim dragog Allaha da mi oprosti na neznanju i predrasudama.

Slusala sam vijesti iz zemlje koje su bile zastrasujuce... Srbi su silovali, ubijali, pljackali po Bosni... Bolilo me je sto se ljudi bjesomucno i bezrazlozno ubijaju... Pitala sam se zbog cega, Bog je Jedan za sve nas... Bilo me je sramota da kazem da sam Srpkinja.

Vratila sam se u zemlju tek '95. godine poslije tri godine provedene u Americi. Ne mogu da kazem da mi je tamo bilo sjajno, jer Amerika je nudila dunjaluk, a ja ni onda nisam tezila ka ovozemaljskim uzivanjima. Htjela sam da smirim svoju dusu, a to nisma uspjela tamo gdje je materijalni standard dostigao svoj vrhunac, a duhovni se srozao na nulu. Tamo je vecina bila okrenuta ka materijalnim vrijednostima, a moje price o cistoti duse, o ljubavi prema svim bicima i o Jednom Bogu mora da su zvucale cudno. Nazalost, i ja sam uspjela da na jedno vrijeme padnem u ponor i pocela sam da se drogiram i druzim sa narkomanima, sto je uzelo svoj danak. I poslije povratka u Srbiju nastavila sam da konzumiram marihuanu i da se druzim sa negativnim osobama. Medjutim, nekako u to vrijeme pocinje moje budjenje... Polahko ali sigurno, prestala sam da se vidjam sa ljudima koji su prodavali i sami konzumirali drogu. Promjenila sam telefonski broj. Nisam izlazila na ista mjesta. Smirila sam se. Ali, jos uvijek sam bila daleko od pokajanja, onog iskrenog i dubokog. I dalje sam se osjecala izgubljeno i prazno... ali...

Moj gospodar je motiv. Prije dvije godine upoznala sam nekog ko je mozda iz korijena promjenio moja shvatanja o islamu. To je bio drug mog poznanika, postdiplomac na ETF-u u Beogradu. I ja sam bila na studijima, na Filozofskom fakultetu. On je znatno doprinjeo da ja prebrodim sve predrasude koje sma imala o islamu. Svidjalo mi se sto je umjeren, blag, iskren nista nalik na viziju muslimana koju sam do tad imala. Sa zarom u ocima je pricao o Bogu i bio srecan kao malo dijete dok mi je objasnjavao zasto je nesto ovako, a nesto pak onako u islamu. Upoznao me je sa mnogim svojim prijateljima. Jedan od njih mi je jednom prilikom donio prevod Kur'ana na citanje. Provodila sam sate ispred ove dragocjene knjige, cesto placuci zbog istine koja je bila u njoj, srecna sto sam je nasla. Drugi put, pak, drhteci pred jacinom rijeci koje su izvirale iz nje. Jednom prilikom je jedan od mojih prijatelja, musliman htio da mu objasnim zasto mi pravoslavci mislimo da je Bog jedno od troje. Ja sam stala kao ukopana. Rekla sam da ja u to ne vjerujem i da vjerujem da je Bog Jedan i da su price o trojstvu neosnovane. On se samo blago nasmijao. Sada znam sta je znacio taj njegov osmijeh. Medjutim, tada, prije godinu i po, nisam ni mogla da pretpostavim sta ce se desiti. On je znao da sam ja blizu istine, ali pustio me je da je sama otkrijem. Medjutim, do toga ne bi doslo da moj Gospodar nije spustio svoju mislost na mene.

U to vrijeme sam pocela intenzivno da citam knjige o islamu. Gutala sam literaturu. Fascinirala su me sva ta saznanja o islamu. Saopstila sam svojoj rodjenoj sestri da sam u srcu muslimanka... da ja vjerujem u Allaha, Jednog i Jedinog... da vjerujem da je Muhamde, s.a.v.s., Boziji poslanik. Postila sam dvije nedjelje ramazana, iako jos nisam bila "zvanicno" muslimanka. Dopalo mi se. Ne mogu opisati sav taj osjecaj koji sam imala dok sam postila, moju radost iftara. Ali, u svemu sto sam radila nedostajalo je nesto veoma bitno i sustinsko, nedostajo je namaz.

Pustite me da klanja. No, sav taj preokret u mojim mislima i dilemama nije se bas mnogo dopao onima koji su me poznavali kao pravoslavku. Potrazila sam podrsku u svojim prijateljima muslimanima koje sam znala. Medjutim, oni su se plasili da ja to mozda ne radim iz pogresnih razloga, sumnjali su da mi nije nijet iskren. Ja sam znala u svom srcu da to nije tako. Znala sam da vjerujem u Kitab i da je on jedini vjerodostojan. Znala sam da je moje srce naslo put ka kome je stremilo od samog pocetka svog bitisanja. Znala sam da je islam bio pravi put. Insistirala sam da sto prije izgovorim sehadet, a oni su odgadjali tu moju odluku. Konacno, u januaru prosla sam kroz grozan period depresije, imala sam potrebu sa se poklonim svome Gospodaru i kod Njeg zatrazim utociste. Htjela sam da klanjam, a nisam znala kako. Nocima sam plakala i gledala u nebo, citala Kur'an. kajala sam se zbog svih grijehova koje sam pocinila u proslosti i zbog nemarnosti prema svom Gospodaru. Konacno, da bih ubrzala sve to, zamolila sam svoje prijatelje, bracni par, da budu moji svjedoci, da me ne bi opet usporavali u odluci, rekla sam im da ce njima biti grijeh ako ja mozda umrem u toku noci, da umrem kao hriscanka i budem zakopana kao hriscanka. Oni su usporavali moj sehadet zeleci time da mi daju vise vremena da sto bolje upoznam islam. Te moje rijeci bile su presudne. Shvatili su ozbiljnost onog sto sam im govorila i da, zaista, niko od nas ne moze ni da pretpostavi koliko mu je jos malo ili puno ostalo od zivota. Otisla sam kod njih, a oni su me zamolili da stavim mahramu na glavu. Sjedili su i gledali u mene... Drhtala sam i skoro placnim glasom izovorila: ESHEDU EN LA ILLAHE ILALLAH WE ESHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU WE RESULUHU...

Moje bice je ispunila neka cudna radost, sve ono sto sam ja bila do tada je pocelo da umire, moje staro "ja", za nekog ko ce zivjeti i raditi sve u zivotu zarad Allahovog zadovoljstva. Ja sam se ponovo rodila i ponovo pocela da zivim... Milost mog Gospodara se spustila na mene. Osjetila sam kako sam zbacila ogroman teret sa svoje duse. Hvala Allahu, Gospodaru svijetova, koji mi je dozvolio da dokucim istinu, Koji me je odabrao da budem jedna od Njegovih robinja.

Moji prijatelji su poceli da mi cestitaju i bili su stvarno srecni zbog mene. Njihova troipogodisnja kcerkica je htjela da i ona stavi mahramu kako bismo se slikali i uvelicali taj trenutak. Bila sam presrecna kada smo klanjali aksam namaz, svo troje zajedno, Elhamdulillah, moj prvi namaz!!!

Naucili su me kako da klanjam farzove. Vrlo brzo sam shvatila i zapamtila kako se sve radi. Ubrzo nakon toga su mi poklonili potrebnu literaturu, naucila sam El-Fatihu, dvije sure, tesehhud i salavate za manje od dvije nedjelje. Istinu je govorio Uzviseni Allah u Kur'anu: " Onome koga Allah zeli da uputi-On srce njegovo prema islamu raspolozi..." () 6 125

Pocela sam da klanjam i sunnet-namaz, molim Allaha da mi da snage da istrajem u tome.

Sada. Sada imam drugo ime i uvijek cu se zvato tim imenom. U mom srcu zivi islam, i ako Allah da, izboricu se da sveki dio mog bica i svaki dio mog zivota prozet i inspirisan serijatom, Kur'anom i praksom Bozijeg poslanika Muhameda, s.a.v.s.. Moja zelja je da jednoga dana, ako Allah dragi dozvoli, odgajam svoju djecu muslimane koji ce biti jaki u vjeri i istrajni na svom Pravom putu, ponosni na to sto su muslimani, kao i njihova majka. Zelim da oni ako Bog da, sa ponosom nose istinu u srcu, a istina to je islam.

Tako mi Allaha, ne postoji veca radost od radosti vjernika u namazu, od vjernika koji se sprema za susret sa svojim Gospodarom, koji se nada Njegovoj milosti i koji sve sto cini, cini u ime svog Stvoritelja za Njegovo zadovoljstvo.

Neka Allah swt bude zadovoljan svima nama. AMIN!

Prica jednog brata: Moj puta ka Islamu



Moji prvi dodiri sa islamom bili su u Sarajevu. Rano ujutro i navece prilikom zalaska sunca cuo se je mujezin kako iz doline Miljacke zove vjernike na namaz. Na jednom brdašcu, koje se proteže do u caršiju, sjedimo u bašci i gledamo na grad. Minareti i crkve se ispreplicu. Nakon što mujezin završi, pocinju zvoniti zvona sa katedrale i sve se stapa u zalasku sunca preko mnogih brda koje okružuju grad.
Moja majka je katolkinja, moj otac je musliman koji je odrastao u komunizmu i sa vjerom nije imao ništa. Moji roditelji se nisu mogli dogovoriti da li da me pokrste ili da me obrežu, te su meni ostavili odluku za dan kada budem dovoljno zreo za to.

Vjera je u mome životu igrala malu ulogu. Ali, ja sam uvjek vjerovao u Boga i kroz mnoge doživljaje sam svoje vjerovanje ucvrstio. Bio sam u crkvama ali nikada nisam ušao ni u jednu džamiju. Za mene je to bio jedan strani svijet kojeg sam posmatrao sa odstojanjem. Na žalost, od samog moga djetinjstva sam imao mnogo predrasuda prema muslimanima. U komšiluku, u Njemackoj gdje sam odrastao, su živjeli mnogi Turci, ciji je porodicni život bio nesrecen. Muslimanke su morale ici nekoliko koraka iza svojih muževa. Ocevi su redovno tukli svoju djecu, a i majke su bile žrtve izljeva gnjeva muževa. Naše turske komšije su na mene ostavile veoma negativan dojam. Danas znam da takvo ponašanje nema veze sa Islamom.

Upoznao sam jednu djevojku, oženio se, dobili smo sina i život je krenuo svojim tokom. Pare su tada za mene bile kljuc ka osobnoj slobodi i sreci. Kod mojih prijatelja je važilo da si bez para niko i ništa. Samo ako si uspješan u svome poslu i ako imaš materijalnih sredstava, uspio si u društvu. Za kratko vrijeme, materijalno sam daleko dogurao – dok jednog dana se sve nije srušilo kao kula od karata.

Moja žena se htjela od mene razvesti i zadržati sina za sebe. Nisam odmah shvatio šta bi to za mene znacilo. Nekoliko mjeseci prije toga sam ona nije htjela da se preselimo u južnu Njemacku, gdje sam dobio novi posao, te sam isti izgubio. Na ovaj nacin sam izgubio svoga sina, jer mi je bilo dozvoljeno da ga posjetim samo jednom u mjesecu. Pred sudom sam se osjecao krajnje poniženim jer nisam bio u stanju ništa da uradim. Alimentacija je bila toliko velika da je nisam mogao mjesecno placati. Dio moje plate bi direktno išao mojoj ženi. Odjednom sam imao velike dugove i ostao sam bez para, bez porodice i bez posla. Sve je bilo izgubljeno.

Prije dvije godine sam bio opet u Sarajevu. Još od moga djetinjstva me je taj grad opcaravao. Iako sam nakon rata neredovno posjecivao grad u njemu sam se osjecao kao kod kuce. Nisam tacno znao šta me ocekuje; Sarajevo je za mene bilo zadnja slamka. Nešto sam tražio, ali nisam znao šta. U Sarajevu sam upoznao jednu muslimanku. Ona mi je objasnila šta znaci biti musliman, šta znaci klanjati pet puta na dan i živjeti po islamskim propisima. Imao sam puno pitanja, na koje nisam mogao dobiti podrobnije odgovore. Jednog dana, za vrijeme ramazana 2003. godine, usudio sam se po prvi put uci u džamiju. Moram priznati da se nisam baš osjecao lagodno u svojoj koži. Vec u dvorištu Begove džamije osjecao sam da su sve oci ka meni uperene. Kroz glavu su mi strijelile misli – smijem li ja uopšte uci unutra? Šta ce se desiti kada ljudi primjete da ne znam klanjati i da nisam musliman? Osjecaj je bio jaci kada sam izuo cipele i oklijevajuci ušao u džamiju.

Bio sam iznenadjen svijetlim i bijelim zidovima i visinom unutrašnjosti džamije. Sjedoh odmah desno na jednu klupu. Pored mene su bili neki stariji djedovi koji su me posmatrali od glave do pete. Džamija se je brzo punila. Ali šta je ovo? Svako je za sebe klanjao i izgledalo je haoticno. Bez nekog reda, ljudi su izgovarali molitve, jedan bi ustao, drugi bi sjeo, treci je celom dodirivao tepih. Ovo je išlo neko vrijeme dok nije došao imam. Onda je sve iznenada zanijemilo. Ljudi su napravili redove iza imama. Popunili su se redovi. Još i danas se sjecam nekih ljudi, koji su se pred sam namaz okrenuli i gledali u mom pravcu. Stariji muslimani su klanjali, sjedeci pored mene. Ova skupina muslimana je na mene djelovala veoma homogeno, svi su bili jednaki pred Allahom, bez obzira gdje se u džamiji nalazili. Tako se je moglo desiti da jedan profesor klanja pored policajca, jedan prodavac pored bankara. Pošto su safovi bili popunjeni, nikada ne bi znao ko je osoba koja pored tebe klanja. Svi su bili okrenuti Mekki i zbijeni jedni pored drugih, tako da su im se ramena dodirivala. Atmosfera zajednickog je lebdila iznad naših glava. Sve je bilo u harmoniji, sve je bilo cisto – svi su bili jednaki pred Allahom. Kada su zajednicki izgovorili 'Amin' uhvatila me je neka jeza. Bio sam iznenadjen u kojoj mjeri je Islam slican kršcanstvu – da li je ovo bilo isto kao i 'amen' kršcana u crkvi? Od svoje katolicke bake sam ovu rijec cesto puta cuo, a sada ovaj doživljaj u džamiji. Kroz brojne kasnije razgovore sam shvatio da Islam ima dodirnih tacaka sa kršcanstvom i da je Islam prirodni nastavak jevjrejstva i kršcanstva. Jedan drugi pokret klanjaca je za mene imao simbolni karakter – na završetku namaza svi su istovremeno pomjerili glave na desnu i lijevu stranu, kao da su htjeli da otjeraju zlo od sebe.

Molitva je kao i u svakoj vjeri cin cišcenja od grijeha, koje radimo svjesno ili nesvjesno. Ovo se da osjetiti posebno u namazu kod muslimana. Cak i sam abdest – pranje pred namaz – oslobadja covjeka. I u istinu svaki put nakon abdesta osjecam se opuštenim i u stanju sam da uredim svoje misli.

Ovo je bila moja prva posjeta džamiji. Nastala su mnoga pitanja. Htio sam nekoga upoznati, ko se sa Islamom svakodnevno druži i ko živi tu vjeru. U proljece 2004. godine sam krenuo ka jednoj džamiji u Sarajevu. Nakon prvog razgovora sa imamom osjecao sam duboku vezu sa njim. "Islam ti hoce pomoci a ne kazniti. Islam te približava Bogu." I to je sva tajna. Jednu citavu heftu smo svaki dan pricali i diskutovali o svim temama, koje su mi ležale na srcu. Nakon tog vremena bilo mi je jasno – to je moj put.

Moj truhli materijalisticki fundament, na kojem sam gradio svoj dosadašnji život, sam ostavio po strani. Jedino što mi je sada bilo važno jeste moja vjera u Allaha. Prvog aprila 2004 godine sam izgovorio šehadet i od tada sam dio ummeta Muhammeda s.a.w.s.

Nova muslimanka, prica iz Zavidovica



Cesto se sjetim svoje prijateljice koja je prihvatila islam i to javno manifestovala u subotu 11. Oktobra, 2003. godine u gradskoj dzamiji pred imamom hafizom Mustafom ef. Efendicem. Nije se dovoljno ni upoznala sa islamskim propisima a morala je otputovati u Beograd i vratiti se svojoj familiji iako je znala da oni nece olahko preci preko toga sto je ona prihvatila islam. U njenoj familiji su ortodoksni pravoslavci. Moja prijateljica je dijete iz mjesovitog braka. Otac joj je musliman a majka pravoslavka – rodjena je u Zavidovicima 11. Aprila, 1985. godine. Majka i otac su joj se rastali 1992. godine, tako da ona sa majkom odlazi u Srbiju tacnije u okolicu Beograda.

Njen otac je ostao u Zavidovicima sa bratom, a sada trenutno radi u Njemackoj. Sva familija sa majkine strane je u Srbiji, a sa oceve u Bosni, zbog cega je cesto dolazila u Bosnu. Majkina porodica je veoma religiozna. Djed joj je protojerej (proto) to je nesto vise od popa. Tako, ziveci uz njih, ona je postala aktivna pravoslavka. Ni jednu molitvu ne bi izostavljala i nije cinila nista od teskih grijeha. Kad god je dolazila u Bosnu osjecala je nesto cudno u sebi, nesto sto joj fali ali nikako nije mogla dokuciti sta je to. U maju ove godine dosla je u Bosnu a ja sam tada odlucila da se pokrijem, sto ju je veoma iznenadilo. Druzeci se sa mnom, susretali smo se sa mnogima koji su praktikovali islam, a ona bi uvijek sa njima mnogo raspravljala. Upoznala se sa jednim mladicem koji je takodje praktikovao islam, sa njim se nastavila dopisivati i kad se vratila kuci.

04. Oktobra, 2003. godine ponovo je dosla u Bosnu. Razgovarala je mnogo sa mnom i pitala me mnoga pitanja iz islama na koje ja nisam mogla u potpunosti odgovoriti. Izrazila je zelju da razgovara sa nekim ko bolje poznaje islam. Odlucila sam da je odvedem do hafiza, Mustafe ef. Efendica.
U subotu prije podne smo krenule do Hafiza. Moja prijateljica je obukla muslimansku odjecu i nimalo se nije stidila proci takva ulicama grada. Razgovarala je sa hafizom i postavljala mu razna pitanja koja je on uspjesno i sa dokazima odgovarao. Navodio je i dokaze da na desnoj ruci svakog covjeka pise LA ILLAHE ILLELLAH, MUHAMMEDUR RESULULLAH.

U razgovoru sa njim moja prijateljica je nasla odgovore na sva pitanja koja su je mucila i sa ubjedjenjem je odlucila da prihvati Islam. Dogovorili smo se da svecanost bude iste noci poslije aksam namaza. Odlucila je da obavijesti roditelje o namjeri koju zeli uciniti. Prvo je nazvala oca, on je bio veoma iznenadjen njenom odlukom, ali ipak se slozio s tim. Nazvala je i svoga ujaka u Srbiji i rekla mu da obavijesti njenu majku o njenom prelasku na Islam, jer se plasila ako bi joj saopstila mogla bi se sokirati. Izabrala je ime Aisa i pripremala se ostatak dana za taj korak, koji ce izmijeniti njen zivot u potpunosti. Dosle smo na aksam. Tada je prvi put klanjala, izgledala je jako smireno i nikone bi rekao da je to njen prvi namaz u zivotu. Nakon aksam namaza Hafiz je prisutnima odrzao predavanje. Nakon toga pozvao je moju prijateljicu Ajsu da se priblizi. Zatim je pozvao dva svjedoka. Pred svjedocima i prisutnim Ajsa je glasno izgovorila da je nije niko prisilio da je spoznala da je islam jedina prava vjera, da ce redovno klanjati, postiti ovaj ramazan i sve ostale ramazane i da ce ako bude u mogucnosti, otici na Hadzdz. I na kraju svega toga ponosno je izgovorila sehadet na arapskon i nasem jeziku.

Od toga momenta ona je postala nasa sestra muslimanka. Muskarci koji su bili tu, glasno su donijeli tekbir ALLAHU EKBER. Zene su cestitale novoj sestri u islamu, a neke su od radosti pocele i plakati. Nakon toga Ajsa je pocastila prisutne. Sestre su razgovarale sa Ajsom i davale joj savjete a ona je izgledala presretno. Dobila je mnogo poklona. Poslije jacije otisle smo na sijelo gdje se Ajsi jos pojasnjavalo neke od propisa islama. Sutradan smo se opet srele i ona je bila sretna. Poducavala sam je kako se klanja. Kaze kako bi rado ostala ovdje ali je morala sutra da se vrati nazad u Beograd, a znala je da je cekaju mnoga iskusenja i ispit njene iskrenosti. 'Ujak majku nije obavijestio', niko je nije htjeo razumjeti.

U poruci mi pise '... dosta mi je plakanja i problema za citav zivot. Kako mi je bilo ne mogu ti ni opisati. Majku sam toliko nasikirala da je citav dan plakala. Dedo mi brani da postim, kaze :'kad odes u Bosnu, radi sta znas, a dok si sa nama neces to raditi.' Ma izborit cu se ja, ma koliko im to tesko palo...'

Ajsi se Allah dz.s. smilovao i ukazao na pravi put tako sto joj daje snage da izdrzi. Jedino je njena cimerka to pozitivno primila i ona se interesuje za islam, a rekla je da je i njen rodjak u Americi primio islam i da su njegovi roditelji bili protiv a sada ce mozda i oni prihvatiti islam. Moja cimerka se takodje interesuje za islam i nadam se da ce je Allah dz.s uputiti. Prije nekoliko dana dobila sam jos jednu poruku. 'Ako ti je lakse, moji me jos ne podrzavaju, jer misle da cu imati problema od naroda i da ce me ismijavati... ipak cu se boriti za svoju pravu i jedinu vjeru, islam'.

Moj put ka islamu



Naslov ovoga teksta glasi ''Moj put ka Islamu'', tako da ću o tome pisati. Imam tek 16 godina i živim u Zagrebu. Sto se tice vjera u porodici, s očeve strane svi su pravoslavci, ali ne praktikuju previše vjeru, dok su s majčine strane katolici i moglo bi se reći da to i praktikuju. Dok sam bila malena, majka me uvijek vodila sa sobom u crkvu, no ja nisam osjećala nikakvu posebnost u tome, tako da sam jedva čekala da malo odrastem i prestanem ići tamo. Za sve to vrijeme ocu je to smetalo, on je bio više za to da budem odgajana u ateizmu.

Prije otprilike pola godine, na netu sam započela dopisivanje sa jednim momkom, koji je znatno stariji od mene. On je iz Bosne i musliman je. Počeli smo da se dopisujemo o svemu, pa tako i o vjeri. Prije toga nisam znala gotovo ništa o islamu. Od njega sam 1. put saznala da muslimani ne jedu svinjetinu, da ne smiju piti alkohol, da se klanjaju Allahu.

Sve me to polahko počinjalo interesirati. S obzirom da sam imala naviku na dan provesti po 3 sata na netu bezveze igrajući igrice ili skidajući muziku, odlučila sam da ih provedem istraživanjem tekstova o islamu. Naravno počela sam polahko sa osnovnim stvarima kao što je na primjer, Ramazan, tko je Allah, ko je Poslanik (a.s.), šta je uopste Kur'an. Ti osnovni pojmovi vodili su me sve dublje tako da sam saznala da je pozdrav 'Selam alejkum', sada sam željela znati i značenje tog pozdrava i toga što on predstavlja za muslimane, isto tako sam počela da čitam različite tekstove iz Kur'ana, Dove, priče o Poslaniku (a.s.), itd.

Naravno pročitala sam i koji su veliki grijesi. I odjednom kao da sam se počela pridržavati toga. Prije sam s društvom znala piti alkohol u disku, a sada sam se po prvi put osjetila ponosnom što im kažem da više ne pijem i nekako sretnom, ne samo zbog sebe već zbog toga što je to grijeh. Naravno, svaki dan sam na netu tražila nove i nove stvari, započinjala dopisivanja s ljudima koji su također muslimani. Za sve te prilike odabrala sam si muslimansko ime koje mi je bilo nekako posebno, s značenjem nekako bliskim meni, ko stvoreno za mene, a to je Šemsa (sunčeva svjetlost), jer kao da su me zrake sunca i svjetlosti obasjale nakon što sam počela upoznavati se sa islamom.

Sigurna sam da jednog dana želim da se udam za muslimana, tako da mogu i djecu tako odgojiti i da mogu još više i bolje praktikovati vjeru.

Eh sada, problem je što ja živim u Hrvatskoj, zemlji koja je katolička i u kojoj baš i nema mnogo muslimana. Moji roditelji vide kako mi ta vjera osvaja srce i pravo su ljuti zbog toga, jer njihove vjere nisam željela da prihvatim a sada odjednom prihvatam islam - vjeru s kojom niko u obje porodice nema veze. Ja nekako u sebi osjećam da je ta vjera kao stvorena za mene, osjećam da je jedina prava. Zelim se ponašati potpuno u skladu s njom a što nemogu i zbog toga se osjećam strašno.

Nemogu da izrazim dio sebe koji je veoma bitan.

Jedino što me od svega tješi je da ću jednoga dana kada se udam za muslimana, moći praktikovati sve ono što ne mogu sada (npr. nošenje hidžaba) i jednostavno živim za taj trenutak.

A dotada islam će živjeti u meni i mome srcu sve dok mi dragi Allah ne omogući suprotno...

ЗА КОЛИКО СИ СЕ ПРОДАЛА ТУРЦИМА.КОНЗЕРВУ ГРАХА, КОЗО ЈЕДНА

Борба за веру борба је за душу; борба за душу борба је за прави живот; борба за прави живот борба је за једну вредност већу и вишу од свега света и свега у свету. Јер Христова су уста изрекла ону велику реч: ш т а к о р и с т и ч о в ј е к у д а ц е о с в е т з а д о б и ј е а д у ш у с в о ј у и з г у б и? Заиста велика и света реч, изречена од најсветијих уста.

_________________
Абвун дбашмајо

crkni

_________________
life style, stile without life

знате шта ја мислим ........
мислим да је ово неко ко је већ био на форуму па сада просипа празне приче ....
а ако није ... онда је ова особа недоволјно образована и не зна много о хрисћанској вјери ....

то се дало видјети из приложеног текста на више мјеста .... па видјећемо колико ће учествовати у далјем раду форума а администратору је видлјив IP тако да ће и то бити ријешено ........

иначе да се разумемо ... ја никога не осуђујем јер сматрам да свако има право на слободу вјере

_________________
И само дотле, до тог камена,
До тог бедема...
Ногом ћеш ступит, можда, поганом?
Дрзнеш ли даље?...

Ал' један израз, једну мисао
Чућеш у борбе страшној ломљави
"Отаџбина је ово Србина!..."

Od svecenika do daije



Ispovijest jednog krscanskog svecenika koji je presao na Islam



Kao prijasnji svecenik jedne krscanske crkve, osjecam svojom duznoscu da osvijetlim put onima koji i dalje lutaju po tami. Nakon sto sam prihvatio Islam osjecam potrebu da pomognem onima koje sunce Islama do sada nije ogrijalo.

Zahvaljujem se svemocnom Allahu koji mi se je smilovao i koji je omogucio da saznam ljepotu islama onkavog kakvog ga je ucio poslanik Muhammed saws i njegovi sljedbenici koji su bili na pravom putu.

Samo Allahovom miloscu covjek dobija pravu uputu i mogucnost da slijedi pravi put, koji vodi do uspjeha na ovom i na buducem svijetu.

Zahvaljujem se Allahu za njegovu dobrotu koju mi je ukazao, kada mi je omogucio da upoznam Sejha Abdullah bin Abdulaziza bin Baz-a, koji mi je pomogao da prihvatim Islam. Neprocijenljivo je znanje kojim me je on na halkama naucio. Bilo je mnogo ljudi koji su mi pomogli znanjem i ohrabrivanjem. Da ne bih nekoga izostavio, ne bih nikoga poimenice spominjao. Suvisno je reci da zahvaljujem Svemocnom Allahu, za svakog brata i sestru, za koje je On dozvolio da igraju odredjenu ulogu u mome saznavanju i mome prelasku na Islam.

Molim Allaha da ovo kratko izlaganje bude od koristi svima nama. Nadam se da ce krscani uvidjeti cudna vjerovanja koja preovladavaju u krscanstvu. Odgovori na probleme krscanstva ne mogu biti nadjeni u samim krscanima; oni su, sta vise, uzroci tih problema. Islam je rjesenje problema od kojih pati krscanstvo, kao i problema sa kojim se susrecu takozvane "vjere". Da nas Allah sve uputi i nagradi nas shodno nasim namjerama.

Abdullah Muhammad al-Faruk at-Ta'if

Kao malo dijete odgajan sam sa dubokim strahom od Boga. Crkva je vec tada postala dio moga zivota; djelomicno sam odgajen od moje bake, koja je bila protestantski fundamentalist. Vec do seste godine sam poznavao sve blagodati koje ce me cekati u dzennetu ako budem dobro dijete, i kazne u dzehennemu koje su ocekivale djecu koja su bila neposlusna. Moja baka me je ucila da ce svi lazovi ici u vatru dzehenemsku gdje ce zauvjek goriti.

Moja majka je radila na dva posla. Samim tim nije imala puno vremena za nas, ali uvjek me je podsjecala na ono cemu me je moja baka ucila. Moj mladji brat i starija sestra nisu bas tako uzimali za ozbiljno upozorenja koja se ticu ahireta, kao sto je sa mnom to bio slucaj. Sjecam se kada bih vidio pun mjesec, koji je imao crvenkastu boju, da sam poceo plakati, jer je to jedan od znakova Sudnjeg Dana, da ce mjesec biti crven kao krv.

Kao osmogodisnjak imao sam takav strah od tih znakova Sudnjega Dana, da sam imao kosmare. Nasa kuca stajala je blizu ceste kojom su prolazili kamioni. Ni zeljeznicka pruga nije bila plaho udaljena. Sjecam se da su me buka i sirena lokomotive cesto budili, pa sam cesto pomislio da sam vec umro ida sam ponovo prozivljen, nakon sto je u trubu puhnuto .( od meleka Israfila, koji ce naglasiti ozivljenje op.p. ).
Ova ucenja su se urezala u moju glavu, kombinacijom usmenih ucenja i citanjem djecijjih biblijskih knjiga.

Svake nedjelje smo isli u crkvu, odjeveni u nasa najbolja odijela. Nas djed nas je vozio do crkve. U crkvi smo uvjek ostajali dugo; dolazili bismo oko 11 sati ujutro i odlazili kuci oko 3 sata popodne. Sjecam da sam ponekad na bakinom krilu zaspao od umora. Moj djed nije isao u crkvu; on je bio djelomicno nepokretan od infarkta kojeg je prezivio. Ovaj period vremena je bio jedan od najvaznijih u mome razvoju.


Povratak krscanstvu
Cinjenica da ne moram ici u crkvu za mene je pretstavljala olaksanje, ali sa vremena na vrijeme sam osjetio potrebu da idem tamo. Sa 16 godina poceo sam ici u crkvu, u kojoj je otac moga prijatelja bio svecenik. To je bila mala crkva, u kojoj jedini clanovi su bili porodica mog prijatelja, ja i jos poneki drugar iz skole. Nakon nekoliko mjeseci crkva je bila zatvorena.

Nakon sto sam zavrsio gimnaziju i krenuo na studiranje, poceo sam ponovo sa vjerskim aktivnostima. Intenzivno sam se udubio u protestantska ucenja. Nakon nekog vremena sam bio ponovo pokrsten i "ispunjen sa Svetim Duhom", kako se je to tada zvalo. Na univerzitetu sam ubrzo postao "ponos crkve". U mene su svi polagali nadu, i ja sam bio sretan da sam opet "na putu do spasa".

U crkvu sam isao, cim su se vrata otvorila. Ponekad danima i heftama nisam dizao glavu od studiranja biblije. Isao sam na predavanja koja su drzali krscanski ucenjaci. Sa dvadeset godina sam postao krscanski svecenik.
Poceo sam da drzim mise i postao sam veoma poznat. U svojima stavovima bio sam izuzetno iskljuciv; bio sam uvjerenja da niko ne moze biti spasen ako se ne prikljuci mojoj krscanskoj zajednici. Smatrao sam svakoga izgubljenim ko ne hodi istom stazom kao i ja. Bio sam ubjedjen da Isus Krist ( neka je Allahov mir na njega ) i Svemocni Allah jedno te isto. Tadasnja krscanska zajednica u kojoj sam ja bio nije vjerovala u trojstvo; nego da je Isus ( neka je Allahovom mir na njega ), bio i Otac i Sin i Sveti Duh. Ovo ucenje ni sam nikada nisam shvatio.

Ja sam postovao odijevanje zene i pobozno ponasanje ljudi. Svidjalo mi se i to sto su zene morale biti odjevenje u odjecu koja je ih je pokrivala. Zene nisu "mazale" svoja lica sa sminkom i nosile su se kao prave prestavnice Krista. Bio sam ubjedjen, bez imalo sumnje, da sam konacno nasao pravi put do vjecne srece.
Bio sam spreman raspravljati sa bilo kojim drugim iz drugih krscanskih sekti, koji su imali druga nazorja, i sa svojim znanjem iz Biblije sam im mogao "zatvoriti usta". Iako sam se osjecao sigurnim na pravom putu, dio mene je jos uvjek trazio. Osjecao sam da mora biti veca istina od ove.

Kada sam bio sam, molio sam se Bogu da me vodi pravoj vjeri, i da mi oprosti ako sam gdje zgrijesio.

Nikada nisam imao kontakta sa muslimanima. Jedini ljudi koji su za sebe tvrdili da su muslimani, bili su sljedbenici Elijah Muhammeda, tzv. "Black Muslims" . U periodu kasnih sedamdesetih vodja ove grupe, Louis Farrakhan, je htio da osnazi pokret. Jednom sam otisao da ga slusam, i to je bio dozivljaj koji je potpuno promjenio moj zivot. Nikada u zivotu nisam cuo drugog crnca kako prica na nacin kako je to on cinio. Odmah sam htio da ugovorim sastanak sa njim i da ga pokusam okrenuti u svoju vjeru. Volio sam misionarstvo, nadajuci se da mogu naci ljude koje se daju spasiti od dzehennemske vatre -bez obzira ko bili.

Nakon sto sam zavrsio univerzitet, poceo sam da radim kao svecenik cjelo vrijeme. Sljedbenike Elijaha Muhammeda sam gledao sa postovanjem jer su pokusavali da oslobode crnog covjeka od zala koja su ga unistavala. Poceo sam da kupujem njihovu literaturu, s ciljem da ih na taj nacin pomognem i sa nadom da otpocnem sa njima razgovor. Posjecivao sam njihova predavanja da saznam u sta oni vjeruju. Koliko god oni bili iskreni nisam mogao da prihvatim ideju da je Bog crnac - ono u sta su oni vjerovali. Nisam se sa njima slagao, kako su izopacili Bibliju da bi neka svoja misljenja potvrdili. Bibliju sam dobro poznavao, smetalo me je to kako oni je tumace na svoj nacin. Ja sam bio posjecivao skole gdje se je Biblija ucila i posato sam prilicno poznat u tim krugovima.

Nakon sest godina preselio sam se u Texas. Tamo sam postao clan dvije crkve. Svecenik jedne od njih je bio mlad, neiskusan i nije bio mnogo ucen. Moje znanje o krscasnkim knjigama je u to vrijeme bilo vec neizmjerno; bio sam opsjednut ucenjem Biblije. Moje znanje je bilo vece od znanja tog svecenika, ali kao znak postovanja prikljucio sam se crkvi u drugom gradu, gdje sam mogao nauciti jos vise. Ovaj drugi svecenik je bio veoma ucen. On je bio izvrstan ucitelj, ali imao je neke ideje koje nisu bile u skladu sa ucenjem moje grupe. Takodje je zastupao neke liberalnije poglede, ali sam i dalje volio ici na njegova predavanja.
Ubrzo sam naucio najvazniju lekciju moga krscanskog zivota, a to je da "nije zlato sve sto sja". Uprkos vanjskom izgledu, zlo se je ugnjezdilo u mjesto u kojem ga ne bih nikako pretpostavljao - u crkvi. Ova zla su me ponukala da o nekim stvarima dobro razmislim i onda sam poceo da proispitujem ucenja kojim sam se bio posvetio.

Dobro dosli u stvarni svijet crkve
Ubrzo sam shvatio da velika ljubomora vlada unutar crkvene hijerarhije. Stvari su bile drugacije od onih na koje sam ja bio navikao. Zene su se nosile na nacin, za koji sam ja mislio da je sraman. Ljudi su se oblacili sa ciljem samo da privuku paznju drugog pola. Uvidio sam da na prvom mjestu crkvinih aktivnosti, su uvjek stajale novac i pohlepnost. Receno mi je ako crkva nejma odredjeni broj clanova, da ne trebam gubiti vrijeme sa misama, jer necu dobiti dovoljno novcane nadoknade za to. Ja sam odgovorio da ja ne radim za pare, i da cu nastaviti drzati mise, cak i ako budem samo jedan clan prisutan, da me slusa. Ovo je izazvalo smutnju.
Postalo mi je jasno da pare, moc i polozaj su za njih bili vazniji nego ucenje o Bibliji. Posto sam Bibliju dobro proucio, znao sam da u njoj ima gresaka, proturjecnosti i izmisljotina.
Smatrao sam da je vrijeme da se ljudima iznese istina o Bibliji. Ali to iznosivanje istine smatralo se je sejtanskim poslom. Uprkos tome poceo sam javno da postavljam pitanja mojim uciteljima, na koja niti jedan od njih nije imao odgovor. Niti jedan od njih nije mogao objasniti kako je Isus mogao u isto vrijeme da bude i Otac i Sin i Sveti Duh. Kako su to troje u isto vrijeme mogli biti i troje i jedno. Nekoliko svecenika mi je priznalo, da ni o sami nisu to mogli razumjeti, ali su rekli da se od nas trazi da jednostavno u to vjerujemo.

Slucajevi bluda i zinaluka nisu nikada sankcionisani. Neki svecenici su bili na drogama, unistavajuci tako svoje zivote i zivote svojih porodica. Vodje nekih crkava su bili homoseksualci. Cak ih je bilo koji su cinili blud sa mladim kcerkama od clanova crkve. Kada se sve ovo uzme u obzir, onda nije zacudjavajuce, da moji pokusaji da dobijem prave odgovore su bili osudjeni na propast. To se je promjenilo kada sam prihvatio jedan posao u Saudijskoj Arabiji.

Novi pocetak
Nedugo nakon sto sam dosao u Saudijsku Arabiju, vidio sam razliku u nacinu zivota muslimana. Oni su se razlikovali od sljedbenika Elijaha Muhammeda, u toj mjeri da su muslimani bili svih boja koze i razlicitih nacionalnosti. Ubrzo se je u meni probudila zelja da vise saznam o ovoj vjeri.
Bio sam odusevljen zivotom Bozjeg poslanika s.a.w.s. Trazio sam knjige od jednog muslimana koji je bio aktivan u da'wi. Koliko god knjiga sam zazelio on mi je ih dao. Svaku od njih sam procitao. Kada sam dobio Kuran, procitao sam ga nekoliko puta za cetiri mjeseca. Svaki put kada sam imao pitanje, dobivao sam zadovoljavajuce odgovore.
Svidjelo mi se i to da niko od muslimana se nije hvalio svojim znanjem. Ako neko od njih nije znao odgovor, rekao mi je jednostavno da sada ne zna, i da ce pitati nekoga ko zna. Sljedeci dan su mi uvjek donosili zeljene odgovore. Primjetio sam kako skromnost igra jednu veliku ulogu u zivotu ovih ljudi.

U Islamu mi je se svidjelo i to sto zene, moraju biti pokrivene " od glave do pete", kao i cinjenica da nejma nikakve hijerarhije, i to sto se niko nije borio ni za kakvu "stolicu".
Sve ovo je bilo lijepo, ali kako mogu da odbacim vjerovanje koje sam imao od samog djetinjstva? Sta je sa Biblijom?
Znao sam da se u njoj nalazi i istine, iako je bezbrojan put mjenjana i ispravljana.

Onda sam dobio video kasetu sa raspravom izmjedju Sejha Ahmeda Didata i svecenika Jimmy Swaggarta.

Nakon sto sam je pogledao do kraja odmah sam postao Musliman.

Otisao sam Sejhu Abdullahu ibn Abdulazizu bin Bazu, da javno obznanim moju pripadnost Islamu. Tu sam dobio savjete, kako da se pripremim na daljem putu Islama. To sam dozivljvao kao pravo rodjenje iz tame u svijetlost. Pitao sam se kako ce krscani koje sam znao, reagovati na moj prelazak na Islam. Nije dugo potrajalo, pa sam i to saznao. Nakon sto sam se vratio u SAD, bio sam kritikovan za moju "nepostojnost u vjeri". Lijepili su mi mnoge naljepnice - od "otpadnika" do "izdajnika".

Takozvani "crkveni poglavari" su zabranili svojim clanovima, da me spominju u svojim molitvama. Iako je bilo malo cudno, to me nije nimalo smetalo. Bio sam jako sretan da mi je Svemocni Allah ukazao na pravi put, da sve ostalo nije bilo vazno.
Sada sam htio da budem vjeran i dobar musliman, kao sto sam bio takav kao krscanin. I to je u prvom redu znacilo - ucenje. U islamu nejma niko monopol na znanje - svako ko ima volju i upornosti je u stanju da nauci koliko hoce. Dobio sam prevod od Sahih Muslima kao hediju od mog ucitelja Kur'ana. Tada sam shvatio neophodnost ucenja o zivotu, izrekama i djelima Muhammeda saws. Koliko god sam hadisa mogao da nadjem na engleskom, ja sam iz proucavao. Shvatio sam da moje znanje o Bibliju mogu iskoristiti u pozivanju u Islam krscana.

Zivot je ze mene dobio novi smisao. Jedna od centralnih saznanja mojeg novog zivota kao musliman, je bilo, da se zivot na ovom svijetu mora iskoristiti kao priprema za sljedeci svijet. Novo za mene je bilo da ce covjek biti nagradjen, cak i za svoje namjere. To stoji u oprecnosti krscanskom ucenju, gdje se kaze da je "put do pakla poplocan dobrim namjerama". Prema tome uvjek si na gubitku. Ako ucinis grijeh onda se moras ispovjediti popu, pogotovo ako se radilo o teskom grijehu kao sto je zinaluk. U krscanstvu se covjek sudi shodno njegovim djelima.

Sadasnjost i buducnost

U jednom razgovoru kojeg sam obavio sa "Al- Madinah" novinama, upitan sam o mojim sadasnjih aktivnostima i planovima za buducnost. Za sada imam cilj, da naucim arapski jezik, i da nastavim sa trazenjem znanja, da sto vise saznam o Islamu. Ukljucen sam na da'wetskom polju. Posebno se obracam nemuslimanima koji imaju krscansku pozadinu. Ako me Allah Svemocni pozivi, nadam se da cu napisati vise na temu o uporednim vjerama.

Duznost svakog muslimana je da prosiri znanje o Islamu. Kao jedan koji je ulozio dosta vremena u ucenju Biblije, osjecam se duznim da prenesim ljudima znanje o greskama, bajkama i izmisljotinama koje se nalaze u toj knjizi u koju vjeruju milioni ljudi.

Jedno od najvecih zadovoljstava mi priprema cinjenica, da ne moram puno se zamaravati oko diskusije sa krscanima, jer sam ja sam bio ucitelj koji je ucio metode diskutovanja koje oni sada koriste. I u isto vrijeme poznajem brojne argumente, koje su nama, svecenicima, bile zabranjene da ih koristimo ili da ih sirimo.


Moje dove upucujem Allahu, da nam oprosti nase neznanje i da nas uputi na put koji vodi do dzenneta. Sva hvala pripada Allahu. Neka su Allahov mir i blagoslov na Njegovog zadnjeg poslanika Muhammeda saws, na njegovu casnu porodicu, njegove ashabe i na one koji slijede uputu.

Es-Selamu Alejkum svima pozdrav Ostalima .... ((Srbin PRAVOSLAVAC i XentoniX )) na vase poruke necu da komentarisem sve sto zelim da kazem je >>>> ''PROCITAJ PORUKU UZMI POUKU '' <<<<




A ko govori ljepse od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela cini i koji govori: Ja sam doista musliman! (Fussilat, 33)

...

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

када сам то рекао мислио сам на образовањје о хрисћанској вјери .... јер се у неким дјеловима текста примјећује да веома мало зна о нјој ..... практично ништа ....



вјеровала или не није ме уопште узнемирило .... једноставно ми је мало чудно да неко тек тако упада на форум и пише оволике постове и то баш на ову тему ...
и не сматрам муслимане за непријателје него само оне који нису прави муслимани а труде се да се тако представе .... иначе имам обичај да кажем : време ће све показати

_________________
И само дотле, до тог камена,
До тог бедема...
Ногом ћеш ступит, можда, поганом?
Дрзнеш ли даље?...

Ал' један израз, једну мисао
Чућеш у борбе страшној ломљави
"Отаџбина је ово Србина!..."

...

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

цијеним то ....





да, али они претежно већ имају постове на другим подфорумима .... не кажем ја... мора се негде почети, голубица је одабрала овде ... зато сам и рекао видјецемо далји развој ситуације



како знам? па то се веома лако може заклјучити ... наравно лакше би ми било када бих познавао особу али може се видјети и из постова ....

и кажем опет ....... време ће све показати .......

поздрав

_________________
И само дотле, до тог камена,
До тог бедема...
Ногом ћеш ступит, можда, поганом?
Дрзнеш ли даље?...

Ал' један израз, једну мисао
Чућеш у борбе страшној ломљави
"Отаџбина је ово Србина!..."

Selam Alejkum i pozdrav
Prvo da se zahvalim za dobordoslici zahvaljujem se od srca u dobru vas nasla mila moja drago mi je da si se javila znam da ste ljudska bica ne sumnjam u to dobro ste dosli na temu ''Moj Put Ka Islamu'' Lijepo i Prijatno se osijecaj te Bujrum i Dobro Dosli !


XentoniX::


Hm....Pozdrav i tebi dobro dosao zelim ti svako dobro ......sta da kazem vec kada sumnjas u moje vjerovanje onda da ti preporrucim da procitas ovaj naziv posta ''Ispovijest jednog krscanskog svecenika koji je presao na Islam''





Zaista neznam na koji nacin si zelio da se obratim i na koju temu sve sam skoro teme procitala i ne zelim vise da citam zaista su grozne cast pojedincima i ja ne zelim da vredjam nikoga nije mi to moj ponos tako da cu da zaobilazim vuligarne postove i zamolila bi sve one koji se prikljuce ovoj tebi da ne upotrebljavaju vuligarnost toliko od mene pa se cujemo Svako dobro vam zelim Selam Alejkum i Pozdav !

...

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Japanese_rose::





Japanese_rose specialno za tebe mila za znak zahvalnosti zaista si slatkica

У кратком времену исписасте читав буквар.
Мислим да ГОЛУБИЦА ако се срела са Кураном уочила је да је ислам потекао много раније, нпр. Још од ибрахима тако да је и хришчанство ислам и нема потребе мјењања вјере нити се то може промјенити, осим привидно.

1.То је била грешка али решили смо то.
2.Турака доста познајем и ПРАВИХ и ових Потурица.
3.Православних Турака попзнајем исто тако.
4.Надам се да ћу заслужити да умрем за ПРАВОСЛАВНУ веру као ратник.

_________________
Абвун дбашмајо

HODOČAŠĆE U ISLAM - ISPOVJEST BIVŠEG JEVREJA SADA MUSLIMANA


Etnički gledano ja sam ruski Jevrej. Moja potraga je počela kad mi je bilo 19 godina. Oporavljao sam se nakon izlaska iz sekte "Scientology" (da, bio sam pod utjecajem te propagandi). Moje vjerovanje u Boga bilo je nejasno. Moj životni cilj bio je da postanem rok-zvijezda. Živio sam u apartmanu u Pasadeni i radio kao sekretar. Smiješno, znam. Jedne noći uputio sam se u kuhinju i nabasao na tamnoputog mladića.


Sjećam se da sam ga pitao: Mogu li ovu votku staviti u frižider do ujutro? Rukovali smo se i otišli na spavanje. Od tog trenutka moj život se drastično promijenio. Taj tamnoputi mladić, musliman, bio je prvi musliman kojeg sam ikad sreo. Vrlo čudno, s njim sam razgovarao o njegovoj vjeri. Kakva je to vjera, u kojoj se, kako sam čuo, moli pet puta dnevno? I sveti rat? Ko je bio taj Muhamed? U našim razgovorima učestvovao je i naš cimer, kršćanin Wade. Zajedno smo osnovali jevrejsko-kršćansko-islamske dijaloške sesije. Tu smo otkrili mnoge različitosti, ali i mnoge sličnosti. Prestao sam se zanimati za seks, droge i zabave, a krenuo sam u potragu za istinom. To je bila potraga koju sam morao dovesti do kraja. Potraga za Bogom. I za uputom kako da Ga slijedim ...


U toj potrazi sam sebi sam rekao: Dobro, počet ću od jednostavnog, prvo da raščistim s tim koliko bogova ima?&raquo; Shvatio sam da ima samo jedan, jer da ima više bogova, oni bi zajedno bili slabiji od jednog Boga; shvatio sam da bi došlo do svađe i neprijateljstva među njima ako bi se jedan pobunio protiv ostalih. Moj izbor je bio jedan Bog.

Kad sam bio načisto da je moguće postojanje Boga, analizirao sam oba stanovišta, ateističko i teističko. Ono što me je navelo na to da se odlučim za ovo drugo, bio je citat da svaki dizajn ima svog dizajnera (svaka kreacija ima kreatora). Imajući to na umu jednog jutra sam se probudi s uvjerenjem da Bog postoji. Ne mogu objasniti zašto, jednostavno sam to nekako osjetio. To novootkriveno uzbuđenje bilo je pomiješano s osjećajem odgovornosti da slijedim Tvorca.

Moja sljedeća granica bio je svijet religija. Tad sam se zapitao: Gdje da počnem? Ima ih bukvalno na hiljade. Morao sam iznaći način kako da suzim izbor na nekoliko njih. Kako da izvršim taj zadatak?
Pronađi monoteističke religije, rekoh sebi. Pa, to ima smisla jer ja vjerujem u jednog Boga. Dobro onda. Tako su iz igre ispali hinduizam i budizam, jer su obje te religije politeističke. Najveće monoteističke religije koje su dolazile u obzir bile su judaizam, kršćanstvo i islam.


Kako sam i sam Jevrej, počeo sam od judaizma. Jedan Bog, nekoliko poslanika, 10 zapovijedi, Tora, jevrejska duša... hm, šta: jevrejska duša? Dok sam istraživao ta mi je ideja privukla pažnju. Priča ide ovako: ako je neko rođen kao Jevrej, onda ima jevrejsku dušu i mora slijediti judaizam. Samo sekundu... to je diskriminacija, zar ne? To nije univerzalno. Po tome Bog stvara jevrejske duše, kršćanske duše, muslimanske duše, hindu duše? A ja sam mislio da su sve duše stvorene jednake.

Zato što je neko rođen u nekoj vjeri, to znači da Božijom odlukom mora ostati u njoj... čak i ako je smatra pogrešnom? Hmmm... ne slažem se s tim. I još nešto me je kopkalo... u judaizmu nema striktnog koncepta pakla. Zašto bi se onda neko trudio da bude dobar? Zašto ne bi griješio? Ako se ne bojim kazne zašto bih bio moralan?

Krenuo sam dalje i otkrio kršćanstvo. Ok, jedan Bog, otac, sin i sveti duh... još jednom: jedan Bog, otac sin i sveti duh. Uhhh, molim objašnjenje! Kako da sve te stvari budu jedan Bog? 1+1+1=3, zar ne? Kako onda da kažem da vjerujem u jednog Boga? Objašnjenje za objašnjenjem, jednačina za jednačinom, poređenje za poređenjem, analogija za analogijom, ovaj koncept nisam mogao razumjeti. Ok, da još malo zastanemo ovdje: znači, Isus Krist je morao biti ubijen kako bi se svi ljudi spasili od pakla i kako bi se očistili od grijeha koji nam je u naslijeđe ostavio Adam. Dobro, vi kažete da smo svi rođeni kao griješnici? A grijeh je kad neko učini nešto loše, zar ne?

Onda vi hoćete reći da je 1-godišnja beba kriva za grijeh, ili da čini nešto loše? Ok, to je čudno, zbog greške jednog čovjeka cijelo čovječanstvo mora patiti? Šta je pouka te priče? Kazni sve ako jedan nešto skrivi? Zašto bi Bog postavio takvo pravilo? To se jednostavno ne slaže s mojom logikom. Isus je umro jer je volio čovječanstvo? Čekaj malo, u Bibliji piše da je Isus rekao: Oče, zašto si me napustio? Prema tome, očigledno je da Isus nije razumio zašto je brutalno ubijen. A vi kažete da se on dobrovoljno žrtvovao. U svakom slučaju, ja ovu vjeru ne mogu prihvatiti.

Ok, koja je slijedeća? Islam? Islam znači pokoravanje. U osnovi je slijedeće: jedan Bog, molitva 5 puta dnevno, godišnje davanje milostinje od 2,5 %, post u ramazanu (s ciljem približavanja Bogu i boljeg cijenjenja života... između ostalog) i konačno putovanje u Meku na hadž, ukoliko je čovjek u mogućnosti. Ok, ništa što bi bilo teško shvatiti. Ovdje nema ničeg što bi bilo u sukobu s mojom logikom. Kur'an je knjiga sa interesantnim čudima i bezvremenskom mudrošću. Mnoge naučne činjenice koje su objavljene nedavno, u ovoj knjizi su objavljene prije 1400 g. Islam je ispunio moje osnovne preduslove koje bi trebala ispuniti religija koju tražim. Ali ja želim postaviti neka dublja pitanja o tome. Je li ova religija univerzalna? Da, svako je može razumjeti... ne treba ni analogija, ni jednačina. Slaže li se ona s naukom? Da, mnogi ajeti iz Kur'ana slažu se s modernom naukom i tehnologijom.


Dok sam provjeravao bezbrojne logičke činjenice koje sam čitao i istraživao, jedna stvar je najviše privukla moju pažnju. Islam, ime ove religije. Primijetio sam da je zapisano na mnogim mjestima u Kur'anu. Međutim, prisjećajući se mojih pređašnjih istraživanja, nisam se mogao sjetiti da sam ijednom vidio riječ judaizam u Starom Zavjetu, ili kršćanstvo u Novom Zavjetu. To je VAŽNO. Zašto nisam mogao naći ta imena religija u te dvije knjige? Zato što u tim knjigama nema imena! Razmišljajući o tome primijetio sam da se judaizam može rastaviti na juda-izam, odnosno kršćanstvo na kršćan-stvo.

Pa, ko je Juda? Ili radije Judah. On je bio vođa plemena Hebreja kad je Bog poslao objavu čovječanstvu. Tako je ova religija nazvana po... čovjeku. Pogledajmo sad ko je bio Krist. To je bio čovjek koji je dostavio Božiju objavu Jevrejima. Znači i ova religija je nazvana po... čovjeku. Sad možemo izvesti zaključak da su imena ovih religija izvedena od vlastitih imena ljudi na koja je dodano -izam i -stvo. Ali, bez obzira na to imena tih religija nisu spomenuta u njihovim spisima. Mislio sam da je to veoma čudno. Ako bih krenuo od vrata do vrata prodajući neki proizvod i rekao: Želite li kupiti___? zar ne bi bilo logično pitanje: A kako se ___ zove? Ne bih mogao zaraditi na proizvodu koji nema ime.

Imenovanje je osnova po kojoj ljudi raspoznaju predmete i fizičke i ne-fizičke. Ako uzmemo da je svrha religije da se primjenjuje i širi među svim ljudima na svijetu, ne bi li ona onda trebala imati i svoje ime? Čak štaviše, zar to ime ne bi trebao obznaniti Svemogući Bog? DA, tačno moje viđenje. Imena kršćanstvo i judaizam nisu zapisana u Svetom pismu, njih su dali ljudi, a ne Bog. Mišljenje da je Bog propisao religiju za čovječanstvo koje bi je trebalo slijediti, a koja nema ime, za mene je neprihvatljivo.

Tu kršćanstvo i judaizam gube svoj kredibilitet kao čiste, logične i potpune religije, bar iz moje perspektive. Islam je JEDINA od ovih religija koja uključuje IME religije u svojim spisima. Za mene je to od ogromne važnosti. Tad sam shvatio da treba da slijedim islam. I tad sam postao musliman. Znao sam istinu. Našao sam put koji vodi iz mraka. I krenuo sam za svjetlom...


Michael David Shapiro

Поздравлјам и ја тебе ......
само да кажем да ја никад не одговарам на постове које нисам прочитао



Ма у реду је ..... рекао сам да се мора негде почети .... ти си одабрала овај подфорум и ОК ... нема проблема .....
Занима ме како то да су све теме грозне? Значи ти на овом читавом форуму не можеш нати ништа за себе? Не говори се овде само о вјери .... говори се о животу, спорту, хумору. рачунарима и техници ..... а тебе ништа од тога не занима ......
мени је то помало чудно али ОК .....




нема ту никакве претнје ... не дај боже ........ на форуму може учествовати ко год хоће






да али смо такодје веома једноставна и наивна бића која под утицајем бјеса или неке друге нелагоде лако подлегну искушењјима те на тај начин бивају разоткривена .......

_________________
И само дотле, до тог камена,
До тог бедема...
Ногом ћеш ступит, можда, поганом?
Дрзнеш ли даље?...

Ал' један израз, једну мисао
Чућеш у борбе страшној ломљави
"Отаџбина је ово Србина!..."