banjalukaforum.com

Kako su drevni vedski naučnici znali za tačan oblik i kretanje Zemlje, Sunčev sistem, Veliki prasak i bezbroj svemira, za povezanost vremena i prostora, i mnoge druge kosmičke činjenice?


Vede su neprocjenljivo vrijedno naslijeđe Indije i cijelog čovječanstva. Riječ veda znači "znanje", a uključuje i poznavanje astronomije. U mnogim vedskim izvorima vidi se značaj koji je pridavan poznavanju neba i izračunavanju položaja Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda.
Moderna astronomija nije obraćala pažnju na te izvore, smatrajući ih nenaučnim i pukim mitom. Zapadna nauka je čak tvrdila da nisu originalni, već prepisani iz grčko-vavilonskih tekstova. U stvari, tek poslije velikog napretka astronomije u 20. vijeku vidi se koliko su nevjerovatna znanja koja su Vede sakupile pre pet hiljada godina.
Prema sadašnjim astronomskim saznanjima, svemir je skup milijardi galaksija koje drži na okupu sila gravitacije. Toliko je veliki da zraku svjetla treba oko trinaest milijardi godina
da prođe s kraja na kraj. Neke teorije koje se oslanjaju na supernitima (novi model u pokušaju shvatanja svemira) kažu da naš svemir nije jedini, već samo zrno u "grozdu svemira". Zemlja je beskrajno mala i krhka lopta koja se kreće tim beskrajnim prostranstvom. Upravo to kažu i vedski tekstovi.


Zvuči Krišnine flaute

U vedskom djelu Bagavata purana čitamo: "Svi svemiri grupisani su zajedno i izgledaju kao ogromna hrpa čestica". Ili: "Postoji bezbroj svemira osim našeg i premda su krajnje prostrani, kreću se kao atomi u čaju."
Vede na više mjesta spominju i da je Zemlja samo jedna od mnoštva planeta - tako su mislili i Demokrit, Epikur i Đordano Bruno. Tako misli i savremena astronomija, ali su do pre samo nekoliko decenija bila vrlo glasna i mišljenja da su planete u svemiru rijetkost.
Moderna istraživanja o mikrotalasima kojima svemir obiluje pokazala su da formaciju kosmičkih struktura prate serije "tonova" koji su u međusobnoj harmoniji (tzv. muzika sfera). Da li je to muzika flaute vrhovnog boga Krišne iz vedske tradicije? Još je zanimljiviji opis prvih trenutaka života Brame, prvog bića koje je stvoreno prema vedskoj kosmogoniji i tvorca sveopšte raznovrsnosti. Tek što je došao na svijet na lotosovom cvijetu koji je nikao iz pupka boga Višnua, osvrće se oko sebe i vidi ogromno prostranstvo "primordijalne tečnosti" slično okeanu. I taj opis je vrlo sličan onome što se može očekivati pri rađanju svemira prema novoj teoriji o hladnoj, tamnoj materiji kao nosiocu kosmološke konstante. Da li je i to slučajnost?


Relativnost vremena

Čovjek se hiljadama godina pita šta je vrijeme i kakav ono ima uticaj na život. Moderna nauka je tom problemu posvetila značajnu pažnju, ali nije došla do odgovora šta je vrijeme. Za jedne ono je niz trenutaka, ili drugim rečima, iluzija, za druge je sama suština svemira. Ajnštajn je uveo koncept nerazdvojivosti i relativnosti prostora i vremena, ali je govorio da vrijeme ne pripada fizičkom svijetu i da ne može da bude predmet naučnog proučavanja. Veliki ruski fizičar i nobelovac Ilja Prigogin objašnjava prirodu vremena tako što u fiziku uvodi koncept "strele vremena", odnosno njegove jednosmjernosti i kaže da je vrijeme "ireverzibilno". U fizici se za fenomen kaže da je ireverzibilan kada neki sistem ne može da se vrati u početno stanje bez uticaja spoljašnje energije. Prigogin kaže: "Za mene čovjek je dio tog toka ireverzibilnosti koji je jedan od esencijalnih, konstitutivnih elemenata svemira." On smatra ireverzibilnost, jednosmjernost fizičkih procesa, dakle i vremena, primarnim stvaralačkim i organizacionim konceptom struktura i makrokosmosa i mikrokosmosa. Tvrdi, u stvari, da "vrijeme treba da smatramo tvorcem čovjeka, a ne čoveka tvorcem vremena."
Isto to kažu i vedski tekstovi.
Jedna od posledica Ajnštajnove teorije relativiteta jeste da vrijeme protiče sporije onima koji putuju velikim brzinama, bliskim brzini svjetlosti. Vrijeme, dakle, nije utvrđena mjerna jedinica, već varijabilna i relativna. Primjer takvog "rastezanja vremena" može da se nađe u Bagavata purani, u priči o čovjeku koji želi da dođe do nebeskih planeta da bi nešto pitao Tvorca. Zadržao se u posjeti samo 20 minuta, ali kada se vratio na Zemlju otkriva da su na njoj prošle hiljade godina i da više nema ni njegove porodice ni prijatelja. Purana dalje objašnjava da u različitim dijelovima kosmičkog prostora postoje razne vremenske skale i da se "elementarno vrijeme mjeri prema atomskom prostoru koji pokriva..."
U Bhagavad Giti, najpoznatijem od vedskih tekstova, Krišna objašnjava: "Ja sam Vrijeme, veliki uništitelj svijetova." I dalje, o značaju faktora vremena i njegovoj ulozi u stvaranju svijeta: Vrijeme troši stvari ovoga svijeta, uključujući i naša tijela, koja su neizbježno osuđena da umru. Vrijeme je izvor svih pokreta i vrhovni kontrolor "triguna" - tri energije koje tvore svemir. Vrijeme, dakle, ima sopstveni život odvojen od svemira, iako je u njegovom temelju, matrica koja ga podržava i daje značaj životu.

Vedska astronomija

Spis Bagavata purana opisuje "kružnu planinu" koja se nalazi na 125 miliona "jojana" od Zemlje (oko milijardu i po kilometara) i razdvaja dio sunčevog sistema koji Sunce obasjava od dijela koji ne obasjava. Ta "planina" nalazila bi se između Saturna i Urana, odnosno posljednje planete Sunčevog sistema koja je vidljiva golim okom i prve koja je nevidljiva (ne obasjava je Sunce). Gore spomenuti "jojan" je, inače, vrlo zanimljiva mjera - koristila se isključivo za izražavanje dimenzija svemirskog prostranstva.
Na više mjesta u vedskim spisima opisuje se rotacija Zemlje. Ajtarea bramana kaže: "Sunce u stvari nikada ne izlazi i ne zalazi... jer kada dođe kraj dana ono stvara dva suprotna efekta - noć za one koji ostanu ispod i dan na drugoj strani. Kad dođe kraj noći, stvara dan za one koji su ispod i noć na drugoj strani." Bagavata purana daje još detaljnije objašnjenje: "Ljudi koji žive u oblasti koja je dijametralno suprotna onoj gdje sunce izlazi vidjeće kako ono zalazi, a ako se povuče prava linija od Sunca u podne, u oblastima na suprotnom kraju linije biće ponoć." Opisana je i revolucija Zemlje: "...dok prvi još oru i siju, ostali već žanju i vrše (žito)", nalazimo u Satopata bramani. A Višnu purana, pak, govori o fenomenu plime i oseke: "U svim okeanima količina vode uvijek ostaje ista, ne raste i ne pada, ali kao što se voda u loncu podiže pod uticajem toplote, tako i vode okeana rastu kad raste Mjesec. Vode, svejedno, ne rastu i ne padaju već se šire i skupljaju dok Mjesec raste i opada."
Zanimljivo je i da Makandeja purana opisuje Zemlju kao spljoštenu na polovima i razvučenu u ekvatoru - ukazujući da njen oblik ne odgovara savršenoj lopti (što je tačno) i zna da je boja neba svijetlo plava zbog disperzije sunčeve svjetlosti. U istoj knjizi može se naći da se Sunce nalazi u središtu solarnog sistema, kao i savršen opis Velikog praska: Svemir je nastao iz kondenzovanog stanja izuzetno visoke temperature ravne milionima izuzetno sjajnih sunaca, za čime je usljedila neka vrsta eksplozije ili naglog širenja.
Bagavata purana poetski ilustruje relativno kretanje planeta i zvijezda na nebu metaforom o mravima na grnčarskom točku. Pošto su mogle da se nađu kontradiktorne informacije da se Sunce okreće oko svoje ose udesno (u pravcu kazaljke sata) i, ponekad, ulijevo (obrnuto od kazaljke sata), veliki mudrac Sukadeva Gosvami, pripovjedač Bagavata purane, objašnjava da se Sunce, sa stanovišta kretanja dnevne rotacije Zemlje okreće u pravcu kazaljke sata, dok se sa stanovišta svog kretanja godišnje revolucije Sunce kreće obrnuto od kazaljke sata (u odnosu na Zemlju).


Tri slijepca

Priđu trojica slijepaca slonu i počnu da ga opipavaju da bi zaključili kako izgleda. Prvi mu opipa nogu i kaže: "O, slon je kao stub". Drugi mu opipa surlu i kaže: "O, slon je kao zmija". Treći mu opipa bok i kaže: "O, slon je kao velika lađa". Jasno je da nijedan od trojice nije u stanju da opiše slona kako treba. Mi ličimo na ta tri slijepca kad proučavamo svemir.
S jedne strane čula su nam ograničena, s druge imamo taj isti mentalni sklop koji nas nagoni da zaključujemo na osnovu svog ograničenog iskustva i ličnih paradigmi.
Uzmite samo koliko malo vidimo: naše oko registruje između 400 i 800 mikrona, što je sićušni djelić ukupnih elektromagnetnih vibracija prisutnih u svemiru. Čak i u tako malom rasponu frekvencija naše oči - i naša predubjeđenja - često nas varaju. Na primjer, udaljeni predmeti izgledaju nam mali iako to nisu.
Da bismo izbjegli takve greške danas koristimo sve savršenije i sve moćnije aparate Ali, ni oni ne mogu da nas spasu predubjeđenja, jer podatke koje sakupe opet moramo da tumačimo mi. A mi često vidimo ono što očekujemo da vidimo, a ne ono što je pred nama.
Mudrost sakupljena u indijskim vedskim tekstovima pokazuje da je u dalekoj prošlosti postojala civilizacija koja je bila sve drugo samo ne primitivna. To društvo se koncentrisalo na duhovnost, ali i na naučna istraživanja u raznim oblastima. Vedska kulturna tradicija razumjeva i povezuje sve oblasti znanja, ali iznad svega naglašava važnost istraživanja duhovnosti i afirmacije vrijednosti života.
Prije tridesetak godina čuveni Svami Baktivedanta rekao je: "Izgleda da savremena civilizacija napreduje u naučnim saznanju. Ali, šta je naučno saznanje? Ona se koncentriše prije svega na udobnosti tijela, a da ne razume da je tijelo, koliko god mu se udobnosti pruži, neumitno osuđeno da bude uništeno."
Znalac Veda upozorio je time zapadno društvo da koliki god bio tehnološki napredak, pravi stepen civilizacije pokazuje duhovna dimenzija. Vede u sklopu svojih priča i dijaloga daju i naučne informacije, ali je njihov primarni cilj globalni razvoj ljudskog duha.

_________________
Blagosloven neka je onaj koji nema šta reći, a ipak ćuti.