Tema zamrla valja je malo oživjeti jel
Iz Vojne enciklopedije o Bitci na DriniBitka na Drini (6. septembar — 11. novembar 1914. godine), obuhvata dejstva na balkanskom ratištu u periodu između cerske i kolubarske bitke. Izvođena su na širokom frontu (od Zemuna do Foče); bila su razdvojena po vremenu i prostoru (Srem, Drina, istočna Bosna), ali su imala jedinstvenu operativnu ideju, pa su nazvana po reci na kojoj su se odigravali rešavajući dogadaji. Po upornosti i gubicima, to su najkrvavije borbe srpske vojske u I SR, naročito one oko srednjeg toka Drine, na Gučevu i Mačkovom kamenu.
Obostrana situacija, planovi i grupisanje snagaPorazom u cerskoj bici propali su planovi Austro-Ugarske o brzom vojnom uspehu prema Srbiji, a njen ugled је poljuljan. General O. Potiorek (u isto vreme komandant Balkanske vojske i 6. armije) težio je da to što pre popravi, pa je odlučio da preduzme novu ofanzivu glavnim snagama preko srednje i donje Drine, a po potrebi i delom snaga preko Save, u momentu očekivanog prelaza srpske vojske preko Save i Dunava. Radi toga grapisao je: 5. armiju (8. i 13. korpus, komandant general L. Frank) na Savi i donjem toku Drine od Sremske Mitrovice do sela Batara; 6. armiju (15. i 16. korpus) u rejonu sela Kozluka, Zvornika, Vlasenice, Ljubovije; za zaštitu istočne Bosne, u rejonu Višegrada i Foče nalazila se 8. brdska brigada (8. bbr) ojačana šuckorom, graničarskim i žandarmerijskim jedinicama, a u Sremu od Mitrovice do Zemuna delovi 2. armije (29. i pola 7. divizije), odred Zeidler (7 bataljona i 4 baterije) i 10 landšturmskih bataljona.
Srpska vojska је posle pobede na Ceru izbila na Drinu i Savu da tu sačeka novu austrougarsku ofanzivu. Preduzete su mere da se ubrza dotur opreme od saveznika (Francuske i Rusije) i pozvani su regruti u centre za obuku radi popune gubitaka u operativnim iedinicama. Međutim, saveznici su zahtevali da Srbi preduzmu ofanzivu preko granice Srbije radi rasterećenja ruskog fronta. Mada taj zahtev nije bio u skladu sa materijalnim mogućnostima, naročito zbog pomanjkanja mostovskog materijala za forsiranje Save i Dunava i oskudice artiljerijske municije, vlada i Vrhovna komanda su ga, s obzirom na zavisnost od saveznika, delimično prihvatile. Po planu Vrhovne komande 1. armija je imala da preduzme ofanzivu u Sremu da bi potukla tamošnje austrougarske snage, odbacila ih istočno od Fruške gore i sprečila njihovo sjedinjenje s glavnim snagama na Drini. Njeno dejstvo imala је da pomogne Timočka I (iz 2. armije), forsiranjem Save u rejonu Sremske Mitrovice. Užička vojska uz sadejstvo crnogorske Sandžačke voiske trebalo je da pređe Drinu i dejstvuje u pravcu Višegrada, Srebrenice i Vlasenice, radi ugrožavanja boka i pozadine austrougarskih snaga na srednjoj Drini, a 2. i 3. armija privremeno da ostanu u odbrani na srednjoj i donjoj Drini, da bi u pogodnom momentu i one prešle u ofanzivu. Po tom planu izvršeno je grapisanje snaga: Braničevski odred - Dunavska II i trupe III poziva, komandant pukovnik Miloš Vasić, na frontu Golubac - Grocka; novoformirana Komanda odbrane Beograda (7. puk I poziva i trupe III poziva), komandant general Mikailo Živković, od Grocke do ušća Kolubare; 1. armija - Šumadijska I, Dunavska I i Konjička divizija, komandant general Petar Bojović, u rejonu Obrenovca, Šapca, Debrca; u njen sastav ušao je i Obrenovački odred (7. puk II poziva i trupe III poziva) koji je držao front od ušća Kolubare do Skele; 2. armija - Moravska I, Kombinovana I, Timočka II, komandant general Stepan Stepanović, držala je front od ušća Drine do Lešnice; 3. armija - Drinska I, Drinska II, Moravska II i odred pukovnika P. Mišića, komandant general Pavle Jurišić - Šturm, od Lešnice do Ljubovije; Užička vojska - Šumadijska II, Užička brigada i Limski odred, komandant general M. Božanović, od Ljubovije do Ustiprače. Crnogorska Sandžačka vojska (1. i 2. sandžačka divizija) komandant serdar Janko Vukotić, na desnoj obali Drine prema Goraždu i Foči.
Austrougarska ofanziva preko DrineZbog zakasnelih priprema i popune, ofanziva je počela tek 8. septembra. Tog dana je austrougarska 5. armija sa 21, 9. i 36. divizijom pokušala prelaz Save i Drine južno od sela Bosuta, kod ušća Drine u Savu i sela Međaši, dok je sa 42. divizijom vršila vatrenu demonstraciju na frontu Amajlije - Glavičice. Snažnim otporom i protivnapadima Moravske I, 5. armija je odbijena uz gubitke od 4 400 ljudi i zbog toga, je, delom rastrojena, ostala na levoj obali Drine od 9. do 12. septembra da bi sačekala uspeh 6. armije i sredila se; 6. armija vršila je prelaz na frontu Kozluk - Ljubovija. Njen 15. korpus (40. i 48. divizija) prelazio je Drinu kod Zvornika, nizvodno od sela Kozluka, a jedna brigada vršila je demonstracije prema Loznici, dok je 16. korpus (1. i 18. divizija) prešao u 3 kolone: na ušću Drinjače, kod Zelinja i Ljubovije. I pored snažnog otpora delova Moravske II i odreda pukovnika Mišića (5 bataljona i 2 baterije) koji je držao front od 35 km (reka Trešnjica - Ljubovija) 6. armija prebacila se ргеко Drine 8. septembra i učvrstila na desnoj obali između Malog Zvornika i Ljubovije. Vrhovna komanda je odmah uputila Dunavsku II (iz 1. armije), dva puka i jednu bateriju iz Užičke vojske ka Krupnju, s tim da se Dunavska II posle dolaska u Pecku stavi pod komandu 3. armije. Sutradan je 6. armija produžila nadiranje 15. korpusom padinama Gučeva prema Drinskoj I i padinama Boranje prema Moravskoj II, a 16. korpusom južnim padinama Jagodnje prema odredu pukovnika Mišića koji ga je prinudio da se povuče na greben planine Jagodnja - Šanac. Zbog toga je komandant 3. armije povukao svoje levo krilo na greben Boranja – Jagodnja - Sokolska planina. I pored snažnog otpora srpskih trupa, 15. i 16. korpus su 10. septembra ovladali skoro celim grebenom Boranje i Jagodnje, zadobili oslonac za dejstvo pravcem Krupanj - Zavlaka, i primorali 3. armiju da povuče levo krilo na Iiniju Kostajnik - Mramor (k. 548) – Rožanj - Proslop, čime je situacija 3. armije postala vrlo ozbiljna. Da bi sprečila dalji prodor 6. armije, srpska Vrhovna komanda naredila je komandantu 1. armije da Dunavsku I uputi ka Valjevu, a komandantu 2. armije da uputi Kombinovanu diviziju preko sela Zavlake radi zaštite boka 3. armije, Timočku II da prikupi na Vidojevici i proširi front do ušća Jadra, a Timočku I da prikupi oko sela Dublja. U toku 12. septembra Štab 6. armije dao je zamorenom 16. korpusu odmor, dok je bezuspešno napadao levim krilom 15. korpusa na Gučevo, a desnim zauzeo Biljeg (k. 705) i ovladao celim grebenom Boranje. Zbog toga je komandant 3. armije uputio Dunavsku II (pristigla u Pecku 11. septembra) na Mramor. Sutradan je 3. armija uspešno odbila napade 6. armije, ali je 5. armija, posle izvršene popune ponovno počela prelazak preko Drine i Save, proširujući front prelaza i prema 3. armiji. Njena 42. divizija prešla je Drinu kod sela Batara i, pored svih pokušaja Drinske II da je odbaci na levu obalu, učvrstila se na desnoj obali. Time je ugrožen desni bok 3. i levi bok 2. агmije, pa je komandant 3. armije uputio Kombinovanu diviziju od sela Zavlake u pravcu Loznice radi zaštite doline Jadra. Produžujući napade 14. septembra, 6. armija ih je sasredila prema Rožnju, Mamutovcu, Kostajniku i u rejonu Loznice, ali je odbijena. Međutim 5. armija produžila je prelaz preko Drine: 42. divizija prebacila je i ostatak svojih delova; 36. divizija pokušala je da pređe kod Samurovića ade, ali je odbijena, dok je 21. divizija obrazovala mostobran u Parašnici.
Posle ovlađivanja 6. armiie grebenom Gučeva, Boranje, Jagodnje i Sokolske planine, i delimičnim prelazom Drine sa 5. armijom, general Potiorek stvorio je novi plan, po kojem je 5. armija imala da produži frontalno nadiranje ka dolini Jadra i u Mačvu; 6. armija da nadire obuhvatajući srpske snage s juga ka dolini Jadra, a Kombinovani korpus (formiran od 29. divizije, jedne brigade 7. divizije, 41. brigade i 104. landšturmske brigade) sa severa, od Mitrovice ka Šapcu. Srpska Vrhovna komanda prateći razvoj situacije, odlučila je: da sa 2. i 3. armijom brani i dalje dosadašnji front, a 1. armija (Dunavska I i II, Kombinovana i Ljubovijski odred) da iz rejona Pecke pređe u ofanzivu i napadne u bok i pozadinu neprijateljeve snage koje bi nadirale ka Krupnju, Zavlaci i Osečini (Kombinovana divizija ostala je i dalje u sastavu 3. armije zbog događaja na Gučevu i kod Loznice).
U toku 15. septembra austrougarska 5. i srpska 2. armija prikupile su snage, uz međusobne lokalne akcije, dok su se na frontu srpske 3. i austrougarske 6. armije odigravale ogorčene borbe sa težištem u rejonu Loznice i Krupnja. Levo krilo 15. korpusa dejstvovalo je ka Loznici da bi 42. divizija lakše debušovala iz mostobrana kod Batara ka dolini Jadra, što je Kombinovana divizija onemogućila napadom. Drinska I uspela je da povrati vis Biljeg, a napadi Moravske II zaustavili su napredovanje desnog krila 15. korpusa prema Kostajniku. U rejonu Krupnja, Ljubovijski odred, odred Mišića i Dunavska II napadima su primorali desno krilo 16. korpusa da se povuče na Miletinu (k. 915) i Petkovo brdo (Petrov vis) i potom posle pada mraka zauzeli položaj Šanac - Ravno brdo – Rožanj – Proslop - Bare. Zbog opasnosti za desno krilo 3. armije sa pravca Loznice, Vrhovna komanda naredila je 1. armiji da sa Dunavskom I i II i Ljubovijskim odredom napadne sutradan od Rožnja preko Sokolske planine u bok i pozadinu neprijateljevih snaga, a 2. armiji da uputi Šumadijsku I ka Tekerišu.
Izjutra, 16. septembra, počeo je napad 1. armije koji se zbog snažnog otpora vrlo sporo razvijao. Dunavska II izbila je pred liniju Miletina - Kulina (k. 881), a Dunavska I levim krilom do pod vis Dugo i zauzela selo Donju Ljuboviđu; 3. armija je vodila teške odbrambene borbe na celom frontu, ali je bila prinuđena da Drinsku II povuče od sela Šora (Lipnički Šor) na položaje kod sela G. Dobrića, dok je odred Mišića bio odbačen sa Šanca na Milutinov grob. Zbog velikih gubitaka 16. korpus se povukao noću 16/17. septembra na liniju Kriva jela - Košutnja stopa - Šanac, a desnim krilom na desnu obalu potoka Gračanice. Za to vreme 2. armija je protivnapadima Moravske I sprečila debušovanje 21. divizije iz Parašnice, ali je 9. divizija prešla Drinu kod sela Crnobarskog Salaša, a Kombinovani korpus Savu kod sela Jarka.
U toku 17. septembra 1. armija produžila je napad na 16, a 3. armija na 15. korpus. Posle teških borbi 16. korpus povukao se sa Šanca na Mačkov kamen i povio desno krilo na Javornik, a 15. korpus na greben Gučeva i Boranje. Oba korpusa su pristupila utvrđivanju. Za to vreme su delovi 2. i 3. armije osujetili pokušaje divizija 5. armije da debušuju iz mostobrana kod sela Šora, Salaša i Parašnice. Međutim, Kombinovani korpus potisnuo je delove Konjičke divizije iz sela Drenovca i Ševarica, ali je, zadržan na liniji sela Mačvanski Pričinović - sela Uzveće, pristiglom Timočkom I iz armijske rezerve. Na traženje komandanta 2. armije, Vrhovna komanda stavila mu je na raspolaganje Šumadijsku I. Zbog slabe izvidačke i obaveštajne službe, i netačnih izveštaja komandanata 1. i 3. armije, Vrhovna komanda imala je predstavu da se 6. armija u neredu povlači ргеко Drine, pa је za 18. septembar naredila da 1. armija pređe u gonjenje izmeđn Drine i Košutnje stope ka Zvorniku, a 3. armija preko Gučeva i Boranje, s težištem ka ušću Radaljske reke. Ali, tog dana umesto gonjenja došlo je do vrlo teških i ogorčenih borbi na planinskom grebenu, које su produžene do 24. septembra. Težište borbi 1. armije bilo je na Jagodnji, naročito na Mačkovom kamenu koji je samo 21. septembra prelazio četiri puta iz ruke u ruku. Konačno su Austrijanci 22. septembra ovladali Mačkovim kamenom, i tamo zatekli 2 000 mrtvih od kojih 1 200 Austrijanaca. Posle toga Dunavska II povukla se na položaj Mišakovac (Mijakovac) - Milutinov grob, Dunavska I na Šanac - Obodnjik, a Ljubovijski odred na Đermanovića gaj - Nemića kamen. Kod 3. armije borbe su vođene na Boranji i Gučevu oko Turskog groba, Biljega, Kulišta i Crnog vrha do 25. septembra, kad ie armija prešla u odbranu, čime je bila završena srpska protivofanziva.
Za to vreme na frontu 2. armije Kombinovani korpus zauzeo je 19. septembra selo Mačvanski Pričinović i selo Uzveće i produžio nadiranje na zapad, ali je protivnapadom pristigle Šumadijske I i Timočke I odbačen ka selu Pričinoviću i Uzveću, gde su obe strane 20. septembra prešle u odbranu. Da bi izbegao stabilizaciju fronta i pasivnost 5. armije, Potiorek je od 23. do 25. septembra ulagao krajnje napore i sa 8. i Kombinovanim korpusom izveo više napada. ali su rezultati bili samo lokalnog značaja. I posle tog neuspeha on se nije pomirio sa zastojem 5. armije, pa je sa 8. i Kombinovanim korpusom (pošto ih je prethodno ojačao delovima 13. коrpusa i snagama iz Srema) pokušavao sve do 4. oktobra, bez obzira na gubitke, da omogući nastupanje 5. armije. Ali, u tome niје uspeo i prešao je u odbranu na celom frontu, u neposrednom, a mestimično i tesnom dodiru sa srpskim snagama na liniji: Ljubovija - Sokolska planina – Jagodnja – Boranja – Gučevo - donji tok Drine do ušća u Savu – Sava – Parašnica - selo Ravnje - selo Zasavica - selo Noćaj - selo Uzveće - selo Pričinović - Tolića polje, gde su se obe strane zadržale sve do 24. oktobra. Gubici su obostrano bili vrlo veliki, naročito u Austrijanaca. Ne raspolaže se podacima o ukupnim srpskim gubicima, ali u pojedinim pukovima oni su bili 50% od celokupnog ljudstva, a Dunavska I je samo u borbama za Mačkov kamen izgubila 107 oficira i 5 585 vojnika. Pored gubitaka, u srpskoj vojsci osećalo se pomanjkanje opreme, naročito artiljerijske municije. Pojedine divizije ostale su samo sa 20 - 200 granata. Zbog toga su se obe strane počele ukopavati na dostignutim linijama, da bi dobile vremena za popunu ljudstvom i materijalom. U tom vremenu obe strane vršile su povremeno lokalne napade radi ispravke fronta, nanošenja gubitaka, iscrpenja i stvaranja povoljnih uslova za rešenje bitke u svoju korist. Tada se u srpskoj vojsci prvi put primenjuje rovovska vojna, približavanje austrougarskim rovovima približnicama da bi se izbegla jaka artiljerijska vatra, napuštanje prednjih rovova i organizacija zaklona na zadnjem nagibu i dr.
Užička i Sandžačka vojska prešle su Drinu 11 - 15. septembra i potiskujući u istočnoj Bosni 8. brdsku brigadu, Sandžačka vojska izbila je 25. septembra s prednjim delovima na Jahorinu i do sela Pala, gde je jačim otporom bila zadržana; Užička brigada je zauzela Srebrenicu 17. septembra, ali je protivnapadom 24. septembra primorana da je napusti; Šumadijska II presekla je 26. septembra komunikaciju Sarajevo - Vlasenica u rejonu Glasinca i ozbiljno ugrozila pozadinu austrougarske 6. armije.
U međuvremenu Potiorek je sa glavnog fronta na Drini prebacio 13. brdsku brigadu u Vlasenicu, 5 bataljona i 2 baterije u Kladanj, od kojih je sa 27. landšturmskim pukom obrazovan odred Karpellus, iz Sarajeva 2 bataljona i 1 bateriju u Olovo (odred Hauser) i 3. brigadu (5 bataljona i 10 topova) iz Avtovca u Kalinovik. Sve te snage stavljene su pod komandu generala F. Andrijana, koji je 5. oktobra prešao u napad: sa 8. brigadom od Vlasenice na Ploču, sa 13. brigadom na Igrište i odredom Karpellus obuhvatno prema Han-Pijesku. U ogorčenim borbama Užička vojska je 8. oktobra prešla u odbranu sa Šumadijskom II na liniji Vratar – Babljak - Vigova gora (k. 1293); Limskim odredom Paklenak - selo Šenkovići, sa Užičkom brigadom (Srebreničkim odredom) u rejonu Srebrenice, a s ostatkom na desnoj obali Drine u rejonu Bajine Bašte i Rogatice; Sandžačka vojska zadržala se na liniji: Kula - Markovo brdo - selo Prača. Naišavši na jak otpor, general Andrijan je obustavio dalje napade.
Austrougarska ofanziva u istočnoj BosniPeriod zatišja na Drini iskoristio je Potiorek za popunu i pregrupisavanje snaga i proterivanje Užičke i Sandžačke vojske iz istočne Bosne. Za to vreme određena je 18. divizija (5, 8, 13. i 17. brigada) i novoformirana 50. divizija (3, 15. i 16. brigada). Operacije su počele 18. oktobra sa 18. divizijom iz rejona Han-Pijeska i 50. divizijom iz rejona Romanije, i vođene su u neprekidnim ogorčenim borbama do 22. oktobra. Prvog dana 18. divizija zauzela je Puhovac, Golo brdo i Stupe, a sutradan 50. divizija bez otpora visoravan Romanije. Teške borbe razvile su se oko visova Stupe i Kitka (k. 1194), a 20. oktobra delovi Šumadijske II, Limskog odreda i Sandžačke vojske izvršile su protivnapad na odseku Kitak – Stupe - selo Bandin Odžak i 21. oktobra doveli centar austrougarskog rasporeda u kritičan položaj. Ali, istog dana je 18. divizija, napadajući u tri kolone, potisla Crnogorce sa Šiljave glave i Skrajnika (k. 1022) na Markovo brdo i Čengić brdo, a Kolašinska brigada odstupila je bez neprijateljevog pritiska preko Vijenca ka reci Prači. Noću 21/22. oktobra Sandžačka vojska odstupila je na liniji sedlo Jabuka - Hranjen planina i tako otkrila levo krilo Limskog odreda. Zbog povlačenja Sandžačke vojske, i Užička vojska počela je povlačenje noću 22/23. oktobra i prebacila se noću 23/24. oktobra s poslednjim delovima na desnu obalu Drine. Posle toga su 18. i 50. divizija vraćene u sastav 6. armije.
Produženje austrougarske ofanzivePlan za produženje ofanzive predviđao je dejstvo 6. armije sa 13. i 15. korpusom frontalno, a 16. korpusom obuhvatno s juga, preko Ljubovije i Pecke, i 5. armijom (8. i Kombinovani korpus) obuhvatno sa severa, radi uništenja srpskih snaga u dolini Jadra i u Mačvi. Operacije je počela 5. armija 24. oktobra da bi do 6. novembra stvorila povoljnije uslove za napad 6. armije, predviđen za taj dan.
Pod pritiskom 5. armije, srpska 2. armija povukla se 27. oktobra iz sela Ravnja i od Parašnice na položaj selo Radenković - Banovo Polje - Crna Bara. Na novom položaju njen desni bok i pozadina bili su neposredno ugroženi, pa je srpska Vrhovna komanda naredila 3. armiji i delu 1. armije da napadnu neprijateljeve snage na Gučevu. Napad je izvršen 28. oktobra, ali nije uspeo. Zbog toga kao i zbog velike oskudice u artiljerijskoj municiji odobreno je 2. armiji da se noću 30/31. oktobra povuče na liniju Savski potes – Dobrić – Culjković - Kosovac (k. 185) – Рагlog – Čokešina - Vidojevica, gde je Timočka II ponovno ušla u sastav 3. armije. Povlačenje je izvršeno nezapaženo od neprijatelja. Zadržavana slabijim delovima, izbila je 5. armija ispred glavnog položaja 2. armije tek 5. novembra. Za ojačanje 2. armije Vrhovna komanda uputila je noću 5/6. novembra Dunavsku II (iz 1. armije). Za to vreme i austrougarska 6. armija izvršila je pripreme za napad. Srpska 2. armija (Šumadijska I, Timočka I i Moravska I) bila je na položajima selo Mišar - selo Jevremovac - selo Culjković - selo Čokešina; prema njoj je bila austrougarska 5. armija sa 8. korpusom na liniji selo Ribari - selo Dobrić i Kombinovanim korpusom u tesnom dodiru južno od Šapca; 3. armija (Timočka II, Drinska II, Kombinovana i Drinska I) na položajima Vidojevica (k. 378) - Carigrad - Kostajnik; 1. armija (Moravska II, Dunavska I, Ljubovijski odred, a Dunavska II pripremala se za odlazak u sastav 2. armije) na položajima Kostajnik – Obodnjik - Ljubovija. Prema njoj je bila austrougarska 6. armija: sa 16. korpusom kod Ljubovije za dejstvo u pravcu Pecke i Valjeva, 4. brdska brigada prema Rogačici, 15. korpusom na grebenu Jagodnje, Boranje i Gučeva, a 13. korpusom od Kulišta do ušća r. Štire u Drinu.
Izjutra 6. novembra posle snažne artiljerijske pripreme, austro-ugarske armije počele su opšti napad. Toga dana je austrougarska 6. armija snažnim dejstvom prinudila prednje delove 1. i 3. armije na povlačenje, dok je 2. armija odbila napade austrougarske 5. armije. Sutradan je 6. armija potisla 1. armiju na liniju Stolice – Krupanj – Velež - Dugo, čime je bio ugrožen pravac Ljubovija – Pecka - Valjevo. Zbog toga srpska Vrhovna komanda vratila je Dunavsku II u sastav 1. armije da sa Ljubovijskim odredom zatvori pravac Pecka - Valjevo, a 3. armiji naredila da se noću 7/8. novembra povuče na liniju: Kumovac - Jarebička crkva - Aranđelov grob. Osmog novembra 3. armija je pod zaštitom slabijih delova izbila na određene položaje, dok se 1. armija noću 8. novembra povukla na liniju: Čulište (k. 460) – Kulina -Tornička bobija (k. 1303). Povlačenjem 1. armije ugrožen je pravac Krupanj - selo Zavlaka i levi bok 3. armije, pa je zbog toga Vrhovna komanda naredila da 2. armija povuče desno krilo na desnu obalu reke Dobrave sa naslonom na planinu Cer preko sela Slatine; 3. armija na liniju: Kosanin grad - selo Zavlaka - Bastavsko brdo, a 1. armija na liniju: Soldatovića konaci - Petkovo brdo - Bare. Povlačenje armija izvršeno je 9. novembra uz snažan pritisak austrougarskih trupa, koje su toga dana izbile na liniju: Kumovac - selo Jarebice - selo Zavlaka - Kulište, dok je 16. korpus snažno napadao levo krilo 1. armije na pravcu Pecka - Valjevo. Situacija srpske vojske bivala je svakim danom sve teža, a naročito zbog jakog pritiska na mišarske položaje na desnom krilu 2. armije, čime se jedino uočavala austrougarska težnja i za obuhvatom desnog krila. Zbog toga, kao i zbog lošeg materijalnog stanja, naročito pomanjkanja artiljerijske municije, Vrhovna komanda je 9. novembra odlučila da ne primi bitku, već je naredila da se armije povuku: 2. armija (sa konjičkom divizijom) na liniju: selo Suvo Selo - selo Veliki Bošnjak (selo Draginje) – Stolice - k. 280 (k. 291) - reka Tamnava (izvorni deo) sa zadatkom zaštite pravaca Koceljevo - Valjevo i Banjani – Ub - Lazarevac; 3. armija na liniju: selo Crniljevo - Jankov vis - Kik k. 333 (k. 334) sa zadatkom odbrane pravca Osečina - Valjevo, a 1. armija na liniju: Kik – Brezjak - Bare radi zaštite pravaca Pecka - Valjevo i Pecka - Osečina. Povlačenje je poćelo 10. novembra, praćeno energičnim gonjenjem 5. armije: Kombinovanim korpusom ka Banjanima, 8. korpusom ka Koceljevu, a 6. armijom koncentrično ka Valjevu (13. korpusom preko Tekeriša, 15. korpusom preko Zavlake i 16. korpusom preko Pecke). Povlačenje srpskih armija, pored snažnog neprijateljevog pritiska ometale su i mase izbeglica koje su se kretale sa trupama. Zbog toga je Vrhovna komanda 11. novembra naredila da se vojska povuče: 2. armija na liniju Ub - Blizanski visovi - k. 366 (Posovo brdo); 3. armija k.357 – Jautina - Martinović k. 469 (k. 466) – Kamenica - k. 393, s tim da Obrenovački odred obezbedi desni bok armije na frontu Obrenovac – Skela - Ub; 1. armija Jolina (Jelina) breza - Sovački kik, s tim što je pod njenu komandu stavljen Rogatički odred (odred pukovnika Mišića) na Debelom brdu, a Užička vojska na Šargan. Povlačenjem na te položaje 12. novembra, završcna je bitka na Drini posle koje je počela kolubarska bitka.
Iako se posle teških borbi srpska vojska morala povući, umanjila je u velikoj meri upornim otporom ofanzivnu moć austrougarske vojske, što joj je, kasnije, olakšalo pobedu u kolubarskoj bici. Gubici: austrougarski 50% od prvobitnog brojnog stanja za period 8. septembra do 23. oktobra (poginulih, ranjenih i zarobljenih) dok za srpsku vojsku nema podataka, već su dati ukupno sa kolubarskom bitkom.
Inače bitku na Gučevu zbog nadmorske visine su nazvali "Bitka iznad oblaka" i bila je prva i najduža rovovska bitka u Prvom svjetskom ratu, uvertira u rovovsku statičnu borbu na zapadnom frontu.