Citiraj:
BANJALUKA- Vidiš li ovu malu grobnicu ovdje? Ovdje leže nejake kosti dječaka. Ovo parče zemlje što pred nama stoji nekada je bio Spomenko Gostić. Sigurno ste tamo, odakle dolaziš, nekoj ulici ili školi dali njegovo ime. Pa kako i ne biste, kad je to dijete sa 13 godina borac bilo, dio je teksta iz filma "Spomenko, na vječnoj straži" autora Mileta Savića, koji je premijerno prikazan prije dva dana u kinu "Palas" u Banjaluci. Prije Banjaluke, film o Spomenku Gostiću, snimljen u saradnji sa Boračkom organizacijom Republike Srpske, pretpremijerno je prikazan u Doboju 20. marta, na godišnjicu pogibije dječaka. Na filmu su još radili i scenarista Nemanja Simikić, narator Aleksandar Stojković Piksi te mladi glumac Veljko Vulin. Pored kratkog naratorskog i igranog dijela, film sadrži sjećanja saboraca, rodbine i prijatelja, a o snimanju i o dječku heroju za "Nezavisne" pričao je autor Mile Savić.
NN: Koliko vremena je trajao rad na filmu i koji je njegov osnovni cilj?
SAVIĆ: Ideja traje dugo. Pet godina prikupljam informacije i razmišljam na koji način da snimam i sve uklopim. U posljednja tri mjeseca smo snimali i montirali film i u konačnom rezultatu dobili smo to da pokažemo ko je bio Spomenko Gostić i šta je on uradio za srpski narod.
NN: Da li ste zadovoljni reakcijama ljudi na premijeri?
SAVIĆ: Ja sam lično zadovoljan, pa se nadam da i drugi gledaoci koji pogledaju film shvataju šta je poenta filma.
NN: Nakon Doboja i Banjaluke dobili ste ponude da film bude prikazan i u mnogim drugim gradovima?
SAVIĆ: Plan je da film prikažemo u svim gradovima Republike Srpske, u Srbiji gdje budemo mogli, Beogradu i, naravno, ostalim mjestima. Za sada imamo pozive iz dijaspore. Dobili smo poziv čak i iz Moskve. Ostaje nam u narednim danima da prevedemo film na ruski i engleski jezik.
NN: Da li je nakon toliko godina bilo teško doći do aktera događaja?
SAVIĆ: Nije bilo lako pronaći sve te ljude, prošle su 23 godine, ali malo-pomalo prikupljao sam informacije i kontakte i gotovo sve što sam pokušao da uradim i uradio sam. Dakle, sa tehničke strane, nije bilo problema. Jedino je ostala neostvarena namjera da snimimo Predraga iz Pariza, koji je za vrijeme rata dolazio da odvede Spomenka Gostića u Francusku. Nažalost, u toku dogovora za snimanje njemu je pozlilo, završio je u komi i liječi se u bolnici. Nadamo se da će ubrzo ozdraviti. On se ipak kroz arhivske snimke pojavljuje u filmu, ali smo htjeli da ispriča kako danas doživljava sve to.
NN: Pomenuli ste da na premijeru ipak nisu došli oni koji su najviše trebali?
SAVIĆ: Ja sam se nadao da će doći ljudi koji su bitni u ovom društvu i koji na neki način odlučuju o našim sudbinama, da pogledaju film, da malo razmisle o tome. Svakog 20. marta napravi se prilog o Spomenku Gostiću i više ga se niko ne sjeća i ne pominje. Poenta filma i jeste da pokrenemo priču o Spomenku, da pokažemo ko je on bio i da ljudi shvate da moramo čuvati naše heroje, pogotovo mlade.
NN: Pretpremijera u Doboju je već postigla neki željeni efekat?
SAVIĆ: Da, nakon pretpremijere već postoji neka priča. Čuo sam da je u Beogradu pokrenuta akcija da se sačuva pomen na mladog heroja, nadam se da će se ista stvar desiti i u Banjaluci, a naravno i drugdje, jer Spomenko je zaslužio da više povedemo računa o njemu.
NN: Šta je najprioritetnije i najznačajnije što mi kao narod treba danas da učinimo za Spomenka Gostića?
SAVIĆ: Ja ne mogu reći sopstveno mišljenje. Nisam se miješao u film, pustio sam ljude da ispričaju svoju uspomenu na njega. Prije svega, treba razmisliti o ideji da se po Spomenku nazove neka ulica ili škola, a čuli ste sagovornike iz filma: put koji vodi do groblja gotovo da i ne postoji. Mi kada smo snimali, mogli smo prići samo na kilometar i po džipovima, dalje smo morali pješke. Možete misliti koliko je put neprohodan, kada ne može ni terensko vozilo da priđe. Te neke stvari ne bi koštale puno, a tako bismo se mogli odužiti dječaku koji je, eto, bio samo godinu dana stariji od mene. Da nije dao život za šta je dao, danas bi bio mojih godina i možda bismo se družili, kao što se družimo njegov kum, koji govori u filmu, i ja.
Spomenko Gostić rođen je 15. avgust 1978, a 20. marta 1993. godine stradao je od granate nedaleko od svog sela Jovići na planini Ozren. Vrlo rano je ostao bez oca i majke, da bi se nakon više pokušaja priključio Vojsci RS, čiji je postao najmlađi odlikovani borac. Odbio je ponudu Srbina iz Pariza da ga odvede u Francusku i skloni od ratnih strahota. "Ova grobnica ovdje mora biti rasadnik da svako od nas iz nje uzme bar jednu klicu pravih vrijednosti, hrabrosti, časti i poštenja. Ali, ona mora biti i opomena da nisu zalud nejake dječačke kosti hranile ozrensku ilovaču, da nije zalud dječačka krv pojila ozrensku travu", kaže se, između ostalog, u filmu.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Ako ima neka tema sa slikama od VRS može se i prebaciti tamo, ja je nisam našao.
