Једноставно је тако.
Сјећам се утакмице са Рударом. Били су присиљени да пусте Дрини. Гавран није желио водити екипу.
Што се Борца тиче и тог меча, Дрина је заслужено славила, а сјећам се да онај ваш голман није желио бити на клупи.
Пред Дрином је тотална реорганизација. А видјећемо да ли ће бити иницијатива о измјештању Градског стадиона. Помиње се као потенцијално (али тешко изводљиво ријешење) и терен са вјештачком травом поред постојећег, али на 10м вишем нивоу.
А у коликом је Дрина ---цу говори и овај пост њеног једног навијача
Citiraj:
Tuga.
Došla je jesen. Nema se posla. Nema se ni para. Nema se ni riba, nema ni neke naročite ideje kako dalje. Gdje?Kuda?Zašto? Drugari su tu. Oni pravi uvijek. Tu je i Drina. Jedina stvar zbog koje se plače, zbog koje se raduje. Jedina stvar koja je preča od bitnog, i bitnija od važnog. Jedina ljubav koja traje decenijama, jedina zakletva koja se polaže i jedina stvar uz zdravlje za koju se moli u crkvi. I ovakva i onakva. I uvijek i svugdje. I igrala u bijelim, plavim ili crvenim dresovima. I igrala u Zvorniku, Šepku, Sokocu, Trebinju, Mostaru, Sarajevu. Igrala prvu, drugu, treću ili zonu. Drina je u srcu. Sad, juče, sutra.
I nisam nikakav pesimistički nastrojen asocijalni klošar. Niti proslavljeni Zvorničanin. Niti bilo što slično. Niti sam ikada i igdje ljude cijenio po tome što su. Cijenim riječ. Cijenim svaku sitnicu. I cijenim čovjeka ispred svega, funkcije, moći.
I ja samo Zvorničanin, ništa bitniji od onih koji to nisu, ništa veći od onih koji su to silom prilika postali i ništa značajniji od onih koji to više nisu, na osnovu lokacije gdje borave. I ja sam čovjek, ništa veći od svakog drugog, ništa manji od onih koji su "veliki". I nisam značajniji od onih koji su nekada navijali za Drinu, a danas to ne čine. I nisam manje značajan od onih koji su išli na gostovanja, onih koji su pratili ostale sportove.
Nisam bio ni u Genocidu, ni u Vukovima. Poštovanje svima njima. Jer su i oni Drina. I Drina je Gradski, sa starom tribinom bez stolica, bez semafora, sa kaljugom na oba peterca i Drina je orah koji raste i svlačionica koja smrdi i terase sa kojih se gleda. I Drina je 70 godina dio nas, nas Zvorničana, kako god da se zvali, kom god Bogu vjerovali, koliko god bogati ili siromašni bili. I Drina je više od sportskog kluba, više od pobjede, poraza, rezultata i statitstika. Drina je ljubav i daleko iznad svih nas koji je volimo.
I boli me duša gledajući u kakvom je trenutno stanju. Ne optužujem nikoga i optužujem sve nas. Ne upirem prstom ni u koga, niti gledam u pod dok to govorim nekima koji su 20 godina na Gradskom. I ne stidim se, niti sam ikada, nikome reći ono što želim. Ovako anonimno to i nije teško. NIti treba Bog zna kakva hrabrost i umjeće. Ali boli. Boli sve ono što se dešava. I trpim. Trpjeću još, u nadi da će se nešto konačno promjeniti. Neću o strankama, neću o tajkunima, neću o profiterima, neću ni o drugima. Ne zanimaju me velikoSrbi, ne zanimaju me povratnici da bi to povratnici bilo ispred svega, ne zanimaju me ni radikalisti, ni njihovi i naši. Niti me ikada zanimalo. Samo Drina. Ni oni koji su jaki na riječima, a na djelima nikakvi.
Duša boli kada vidim da ona u 21-om vijeku igra terenu koji zavisi od vremenskih prilika i kome svaka veća kiša ili snijeg utakmicu čini neregularnom.
Duša boli i kada vidim da su u Drini svi više domaćini od nje same. Jednima je preča Zvezda, drugima Partizan, jednima Mančester, drugima Čelzi, neki bi i Novaka pogledali, a nekima je i hokej bitniji.
Duša boli i kada vidiš da igrači dočekuju goste, kače mreže i nosaju opremu za prvu pomoć.
Duša boli kada vidiš da igračima nema ko da opere šortseve i dresove.
Duša boli i kada vidiš da je najmanje djece koja su odrasla u Drini i tu naučila prve korake u prvom timu.
Duša boli i kada vidiš prazne tribine. Kada vidiš da nema navijača, da ipak je to najvjerniji dio svake tribine. Iako nikada nisam bio na istoj.
Duša boli kad vidiš da gotovo nikome nije stalo do Drine. Da se Drinom pokušavaju odraditi neki bitniji poslovi. I opet zabole me i za SDS i SNSD.
Duša boli i kada vidiš da do fudbalskog Zvornika nikome nije stalo. Ni Bosni i Hercegovini, ni Republici Srpskoj, ni fudbalskim savezima. Drina je trn u oku. Zvornik je trn u oku. Ne znam zbog čega. Kad se desio teroristički napad tad smo bili najbitniji svima, tih par dana tragedije. Tad smo bili prisutni u svim medijima. Danas nigdje. Zašto? Je li samo tragedija u Zvorniku važna? Je li se samo tada pruža pomoć? Pomažu se Borac, Slavija, Leotar.... neki drugi. Samo Drini niko. Zbog čega? Ovi nabrojani su nekad uradili nešto značajno u Evropi? Ili je Zvornik kao najveća opština u Republici Srpskoj nedostojan da ima jedan profesionalan sportski klub u kojem je nekad treniralo nekoliko stotina djece?
I ponovo, zabole me za Skupštine, odbore, komisije, finansijere, političare. Ali ne i za Drinu. Meni je stalo, stalo kao i još nekolicini onih koji dodju na stadion, stotinama onih koji odavno ne dolaze. Trpjeli su i oni. Ipak, zdravlje je zdravlje. I razumijem ih.
Ne osudjujem nikog, jer nemam pravo na to. Osudjujem sebe, sto nisam, ali apsolutno nikada izostao sa Gradskog, sto sam vječito bio gledalac predstava. Fudbalskih reklo bi se, a ustvari kladioničarsko-parazitskih. Poput najboljih pozorišnih komada, uvijek je isplivavalo ono beznačajno u prvi plan, da se zataška, sakrije i obmane običan gledalac, budala koja plati kartu. Nekada i ne. Nekada je najlakše publici predstaviti premijerno komad i dati ulaz džabe. Onda ipak nije toliko nezadovoljna.
Duša boli. Al Drino volim te!
Bori se. Izdrži. Oprosti. Ne zaboravi. Nisi sama.
I ne trebaju ni pare, ni posao, ni pobjede, ni cura. Ni žena. Ni svekrva. Ni puno snijega za Božić. Sve što srcu treba je da Drina ustane. Ustane i kaže dosta je. Dosta je svega onoga što se radi ovih 20 godina. Ne može više pod kožu. Prevršilo je mjeru. Infuzije ne pomažu više. Treba lijek. Za početak nešto jako. Dovoljno jako, da se digne iz kome, da se prodiše. Gdje god. 2-ga ili 4-ta liga. Za Drinu. Zbog Drine i isključivo zbog Drine. A ima nas, možda ne mnogo, koji ćemo na -10 doći na Gradski i stajati 90 minuta protiv Pilice i ostalih. Aplaudiraćemo i kada ne ide. Ali znaćemo da je nešto pokrenuto. A onda, ako dodju ta vremena, možda opet budemo faktor u najjačim takmičenjima. Do tada, ne mora niko pomagati, jer nije ni do sada.
Srećno ti 70 godina ljubavi! I vječno živjela! Živjećeš i kad ne bude nas. I to je naša pobjeda.
DRINA JE JEDNA, DRINA SE VOLI!