Нађох претпрошлогодишње расправе о овом филму, видим да те тадашња апологетска страст још није попустила

Може се у тих пар постова форумаша наћи великих ријечи одушевљења и призивања дубоких и тешких осјећања, катарзе, чега све не, али то, опростићеш ми, нисам тако доживио, а Јахве зна колико сам танкоћутна индивидуа. Мој утисак би био најприближнији таксијевом
taksi je napisao:
Ovaj film boluje od toga da puno "kaže" ali to čini pogrešnim načinom...Pokušaj da se prikaže i ljubav i bol i bolest i tugovanje i problem bogatih desničara prema nauci i religija i mijenjanje odnosa nakon smrti i muzika, i...i.....Previše! Ta želja za sveobuhvatnošću je uništila film. Djeluje prentrpan, kičast. Lijepe scene i lijepe melodije se gube u mnoštvu. Čak i ono što se moglo skratiti, nije se skratilo. Primjer: gledaocu ne treba pojašnjenje u smislu "da vam nacrtamo". Snimak Buša na televiziji jasno ukazuje čiji stavovi se kritikuju, ali scenarista je prvo morao prikazati Buša, pa onda monolog oca piublici, pa onda razgovor roditelja o istoj temi i tu se gubi vrijeme i dragocijeni minuti, tako da lijepo započeto udvaranje dvoje ljude biva prekinuto scenama bolesti, koje opet nisu imale vremena da dobiju na kvalitetu, već su prekinuti pjesmom, a onda ta pjesma scenom u bolnici...U toj ljubavi, bolu, roditeljstvu i čemu još sve ne nisu imali vremena da me uvjere da se zaista vole, ili da im je zaista teško. Taman da im povjerujem, ubaci se nova radnja. I pretjeraše sa onim predoziranjem.
јер, и сам сам имао великих проблема да повјерујем у њихова осјећања. Зато на крају није било "ахх, шмрц" већ "мееех".