Manitu me podsjeti na nesto, moram to elaborirat pa predlazem da preskocite.
To stalno lutanje od mame do tate u potrazi za lizalom. Od zapada do istoka i natrag , ta nedoumica-- gdje sam ja to.
Naravno pored pitanja "Ko sam Ja" u tom lutanju ima i pitanje "Gdje sam ja" ili "Gdje nas ima".
Prostor i vrijeme su kategorije u koje nas ugra neko, jbg tako je svima pa i ovdje kod nas.
A nas izgleda, niti ima niti ce nas biti a pitanje jednom moze da budue i da li smo mi i bili.
Stalno se vracamo na korijene naseg identiteta na dileme naseg postojanja i naseg nestajanja....
Vrijeme nestajanja i umiranja za nas su uvijek bili ratovi. Kroz istoriju smo u njima sagorijevali, satirali su nas i silovali survo i krvavo a mi tvrdoglavo i u inat tome dizemo se iz pepela i idemo dalje.
Nesto razmisljam, posto smo sve ove velike ratove startali u pet do dvanest i uvijek kretali iz mraka i magle. Cak sta vise u ovaj zadnji svjetski rat smo krenuli ne u pet vec u dva do dvanest pa jos iz salta morale. Ljudi, ja opet, stalno dosadan i pitam jel se moze sta planirat za ubuduce da se ovo ne ponavlja.
Ako ne mozemo odlucit kako cemo se rodit, kako cemo zivjet jel mozemo bar kako cemo umrijet ili i to ne mozemo. Ok!
Dobro, nema sikiriki. Sve je odluceno za nas.
Pa mi kao i da ne postojimo.
Ima nas a nema nas.
Nebi to bio probem da ne bi one lude od Locka i Milla sto kazu osnovni logicki i fizicki zakoni ne daju da te ima i da te nema u isto vrijeme.
btw Jbt, to je tako duboko, nije za moj nivo.
Al hajd vjerujem ja njima. Znaci nas nema!!
E onda se opet vratim na to sta ce biti snama pa mi sad bude malo lakse...
U stvari po tome, mozda mi i necemo umrijet mozda su ovi u pravu sto pricaju o nasim vjecnostima i nasim naj naj.. vrijednostima.
Jer umire samo nesto sto postoji i tamo gdje nasto ima, a tamo gdje nista nema, nema ni smrti. Posto po ovoj dvojici hostaplera mi ne postojimo a i stvarnost kaze da nas nema, ispada da ne mozemo biti medju onima sto umiru...pa mi smo vjecni.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
