banjalukaforum.com

Fočanka Aida Hadžialić postala ministar obrazovanja u novoj Vladi Švedske
N.N. - 03.10.2014 13:56
Fočanka Aida Hadžialić postala ministar obrazovanja u novoj Vladi Švedske
HALMSTAD - Fočanka Aida Hadžialić postala je ministar obrazovanja u novoj Vladi Švedske.
Ona je rođena 1987, a u Švedsku je kao izbjeglica iz BiH došla sa pet godina.
Diplomirala je pravo na univerzitetu u Lundu, a na posao ministra dolazi sa pozicije zamjenika gradonačelnika švedskog grada Halmstada.
Ova uspješna djevojka kao hobi ističe fotografiju, njen omiljeni film je "Engleski pacijent", a pisac Ernest Hemingvej. Voli slušati Šopena i Ališu Kiz.
U izboru časopisa "Veckans Affarer 2013" bila je na 10. mjestu od 101 supretalentovane osobe u Švedskoj, piše Avaz.
"Poznata američku izreka kaže: 'Ne pitaj šta država može uraditi za tebe, nego se pitaj šta ti možeš uraditi za svoju državu!' Svi Bosanci i Hercegovci trebaju se ovo zapitati. Mislim da mi moramo ostaviti poziciju gdje očekujemo da će promjena doći izvana, od Evropske unije, SAD-a... Mi moramo kreirati BiH kakvu želimo. Jedan od načina je glasanje; svako ko ima pravo glasa u BiH treba i ispuniti svoju dužnost. Druga stvar je angažman koji se može manifestovati na različite načine, važno je raditi praktično. Neko će to raditi kroz posao, drugi kroz pisanje, treći kroz neku organizaciju... Treće, biti dobar primjer bh. društva. Mislim da smo mi iz BiH dosta postigli i taj trend treba nastaviti. BiH je njen narod i taj narod treba biti kulturan i školovan i da na pošten i intelektualan način kroji svoju budućnost", rekla je jednom prilikom Aida za portal "Bosanska pošta".

Moju majku nisu ubili Muslimani: Laži i obmane o imenima srpskih žrtava koja će se naći na krstu iznad Sarajeva...

Zar da se ime moje majke i ime njenog brata nađu na spomeniku kojeg podižu oni koji su ih ubili?!


Redakciji DEPO Portala obratila se građanka Sarajeva koja je u užasu opsjednutog grada izgubila majku i ujaka. Oboje su stradali od granata ispaljenih sa okolnih brda, poput danas zloglasnog Zlatišta...


Zgrožena informacijom da bi se njihova imena mogla naći na krstu iznad Sarajeva, uputila nam je bolno i potresno pismo, koje objavljujemo u cjelosti:


Poštovana redakcijo!

U sarajevskim medijima već duže vrijeme se piše o akciji Saveza logoraša Republike Srpske, sa Branislavom Dukićem na čelu, da se na Zlatištu podigne spomenik svim srpskim žrtvama stradalim tokom opsade Sarajeva (1992-1995). Njegova provizorna verzija - famozni KRST na Zlatištu- s razlogom je već izazvao brojne opravdane proteste i ogorčenje građana Sarajeva. Prvenstveno zbog činjenice da je upravo s tog mjesta ubijeno bezbroj nevinih žrtava u Sarajevu, koje se odatle vidi kao na dlanu i golim okom prepoznaje gotovo svaka zgrada i ulica.

Ja, koja sam preživjela tešku porodičnu tragediju i u istom danu izgubila majku i ujaka od granata ispaljenih upravo s tog mjesta, osjećam jednako ogorčenje i potrebu da izrazim svoje neslaganje s podizanjem takvog spomenika. Moje ogorčenje je u toliko jače što bi se na planiranom spisku srpskih žrtava, po interpretaciji Branislava Dukića i Saveza logoraša RS, mogla naći i moja majka i njen brat - s njihovim srpskim imenima i prezimenima, koje nisu ubili Muslimani već četničke granate ispaljene na njihov voljeni grad Sarajevo u oktobru 1992. godine. To ogorčenje je opravdano i time što se takvi spiskovi odavno sastavljaju pa i objavljuju u pojedinim publikacijama u RS, čime se očito nastoji isfabricirati što veći broj žrtava srpske nacionalnosti u Sarajevu.

Napominjem da ja lično nemam ništa protiv krsta ili bilo kojeg drugog vjerskog simbola, ali mislim da mu na Zlatištu ne može biti mjesto. Isto tako još se manje slažem da se na ovako koncipiranim spomenicima na bilo kom drugom mjestu nađu imena građana Sarajeva koji su stradali kao žrtve zločinačke opsade grada, a među njima i moji najbliži.

Kad je počelo granatiranje i ubijanje, s nevjericom me pitala kako joj od njene prve komšinice Sadete može biti bliži neki grmalj s okolnih brda

Moja majka koja se do zadnjeg dana svog života smatrala Jugoslovenkom, bila ateista i ježila se nacionalnih torova, ostala je u Sarajevu i do smrti dijelila sudbinu svojih sugrađana, to jest svoga naroda, jer njen narod bili su njene komšije, prijatelji i sugrađani. Kad je počelo granatiranje i ubijanje, s nevjericom me pitala kako joj od njene prve komšinice Sadete može biti bliži neki grmalj s okolnih brda.

Trpjela je kao i ostali glad i žeđ i prve jesenske studeni. Bolovala za drugim djetetom, mojim tada četverogodišnjim bratom koga smo u augustu '92. uspjeli staviti u jedan od rijetkih konvoja koji su napustili grad, kako bi bar on bio spašen.

Bojala se za mene, za supruga, za sestru i za roditelje koji su ostali na okupiranoj Grbavici i za čiju sudbinu nismo ništa znali. Išla je na posao pod kišom metaka i granata, obijala danima pragove raznih dobrotvornih organizacija i društava kako bi došla do komada hljeba da bi ga potom dijelila sa našim prijateljima i komšijama.

Pravila je postelje djeci i komšijama u hodniku našeg stana koji je bio relativno sigurniji jer je bio na prvom spratu.

Do kraja svoga života nikada se više nije najela, nikada se više nije ugrijala. I nikada se nije pomirila s užasom u kojem smo se našli.

Prije nekoliko godina našla sam dijelove govora (ne znam da li ga je ikada održala) koji je pripremila za proslavu 500. godišnjice od dolaska Jevreja u BiH, održane u Holiday Innu u ljeto 1992. Ovako je počinjao:

"Zovem se Nataša Vlačić, predstavljam sebe, svoju porodicu, brojne prijatelje, moje komšije, Bosance i Hercegovce, Srbe, Hrvate, Muslimane, Jevreje i sve druge narode i narodnosti ove naše nesretne zemlje koji su zaleđenih duša, skamenjeni i užasnuti, svjedoci bezumlja, poražavajućeg za ljudsku vrstu.”

Moja majka je u mladosti svirala violinu i pjevala u horu Radio Sarajeva, pisala pjesme, diplomirala Filozofiju, mrzila je sve nacionaliste, a naročito Radovana Karadžića koga je poznavala kao primitivca još od studentskih dana i iz vremena zajedničkih nastupa mladih pjesnika

Poginula je noseći kanistere kad se s mojim ocem vraćala iz reda za vodu na Skenderiji, obučena u ljubičaste hlače i gornji dio moje trenerke sa slikom veselog američkog tinejdžera.
Geler ju je pogodio u glavu.

Ja sam je čekala kući i nikad je nisam dočekala.

Čula sam zvuk granate koja ju je ubila na domak kućnog praga.

Bila je i ostala najveća ljubav mog zivota.

Moja majka je u mladosti svirala violinu i pjevala u horu Radio Sarajeva, pisala pjesme, diplomirala Filozofiju, mrzila je sve nacionaliste, a naročito Radovana Karadžića koga je poznavala kao primitivca još od studentskih dana i iz vremena zajedničkih nastupa mladih pjesnika.

Voljela je život, druge ljude, svoju porodicu. Taj život, pravo da vidi svoju djecu kako odrastaju, pravo da upozna svoju unučad, oduzeli su joj oni koji je i mrtvu žele iskoristiti u svoje politikantske i nacionalističke svrhe.

Ubijena je u Sarajevu 5. oktobra 1992. godine u 47. godini života.

Moj ujak, Momir Vlačić, je igrom sudbine ranjen u granatiranju Baščaršije istog dana kada je ubijena moja majka a njegova sestra. Preminuo je četrnaest dana kasnije u Kliničkom centru od posljedica ranjavanja. Bio je istaknuti violinist Sarajevske filharmonije i član originalne ratne postave Sarajevskog gudačkog kvarteta, koji je djelovao u najtežim danima Sarajeva. Zvali su ga sarajevskim Paganinijem.

Posljednji put kada smo se sasvim slučajno sreli na Mejtašu, te nesretne 1992. godine, rekao mi je: “Svi mogu otići odavde, ali ja i moja sestra nikada nećemo napustiti naš voljeni grad”

Bio je pravi umjetnik, bonvivan i vatreni navijač Želje.

Posljednji put kada smo se sasvim slučajno sreli na Mejtašu, te nesretne 1992. godine, rekao mi je: “Svi mogu otići odavde, ali ja i moja sestra nikada nećemo napustiti naš voljeni grad”.

Tako je i bilo.

Na smrtovnici moje majke iz oktobra ’92. godine, objavljenoj u Oslobođenju, navedeno je da je poginula: “…kao sam dragi Bog zna koja po redu nevina žrtva zločinačkog i četničkog granatiranja Sarajeva”.

Zar da se njeno ime i ime njenog brata nađu na spomeniku kojeg podižu oni koji su ih ubili?!

S poštovanjem,
A.V. (puno ime i prezime poznato redakciji)

OTVORENO PISMO SARAJLIJE VLADIMIRA O KRSTU NA ZLATIŠTU: "MOJ GLAS PROTIV LAŽI I NEISTINA" 'Želim reći istinu i konačno dati svoj glas PROTIV laži i neistina koje se u zadnje vrijeme plasiraju po portalima i novinama, a vezane su za krst na Zlatištu, koji se pokušava predstaviti kao spomen nastradalim građanima Sarajeva pravoslavne vjeroispovijesti'


Otvoreno pismo portalima od strane Vladimira Stanišića objavljujemo u cjelosti.

Krst na Zlatištu

Poštovani,

moje ime je Vladimir Stanišić, nastanjen sam u Ulici Azize Šačirbegović br. 12 u naselju Hrasno. Od svog rođenja, tačnije od 30. 07. 1978-me godine sam na ovoj adresi, cijeli period rata i poslije rata sam proveo tu, u Sarajevu. Razlog radi kojeg se javljam je krajnje jednostavan: želim reći istinu i konačno dati svoj glas PROTIV laži i neistina koje se u zadnje vrijeme plasiraju po portalima i novinama, a vezane su za krst na Zlatištu, koji se pokušava predstaviti kao spomen nastradalim građanima Sarajeva pravoslavne vjeroispovijesti.

Naime, ja sam civilna žrtva rata, teško sam ranjen 25. 12. 1992-ge godine u svom stanu, na gore pomenutoj adresi. Ranjen sam od strane Vojske Republike Srpske, snajperom, sa jednog od položaja na Hrasnom brdu koji su bili pod njihovom kontrolom i odakle nas je cijeli rat snajper sa tog položaja ubijao u ovoj ulici. Imao sam 13 godina. Ranjavani smo i ginuli svi, bez obzira na vjeroispovijest i opredjeljenje, moje komšije pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti, snajper nije birao. Granate takođe nisu birale, stotine su ih pale na ovom prostoru gdje je današnji Robot u Hrasnom i okolo, ranjavani i ubijani smo svi, apsolutno svi mi koji smo ostali tu u Sarajevu. Ranjen mi je bio i pokojni otac, kao i mlađi brat, što znači da smo od porodice od ukupno 5 članova nas troje čak bili ranjeni i obzirom na sve što se dešavalo u ratu moram napomenuti kako je ova tragedija u mojoj porodici sitna i mala u odnosu na tragedije koje su se dešavale, gdje su čitave porodice znale biti ubijene jednom granatom-opet bez obzira na to kako se zovu i koje su vjeroispovijesti.

Totalno apsurdnom smatram činjenicu da oni, koji su nas ubijali u periodu 1992-1995-ta sada podižu krst kao spomen na to što su nas ubijali. Bizarno je, u najmanju ruku, sada podizati spomenike ljudima koje su ubijali a pravdati to nekim pričama o žrtvama pravoslavne vjeroispovijesti koje je, navodno, ubijala naša Armija BiH. Naime, istorijska činjenica i ono što apsolutno niko ne može opovrgnuti je da je Armija BiH bila sastavljena od ljudi svih vjeroispovijesti-pa i moj otac je bio u njoj, eto, pravoslavac, sa svim svojim prijateljima pravoslavcima, katolicima i muslimanima, od prvog dana rata. Branio je mene, mog brata i moju majku od ljudi koji su pucali na nas-Vojske Republike Srpske. U to vrijeme smo mi, pravoslavci koji su ostali u svom gradu bili okarakterisani u medijima Republike Srpske kao izdajnici, gori od muslimana, nazivali su nas Alijinim srbima. Sada tim Alijinim srbima dižu spomenik?Stvarno?Pa to je vrhunac bizarnosti, zamislite samo Hitlera da je nakon 1945-te počeo podizati spomenike jevrejima, kako bi oni reagovali?

SDS je, prije početka rata i to je dobro poznata činjenica, svojim članovima podijelio oružje, ljudima koji su živili tu, u Sarajevu. Imao sam komšije koji su tako dobili oružje, to se znalo, nikakva to tajna nije bila. Neki su ga samo držali, neki su pucali sa zgrada na nas. Da, sa zgrade pored moje je čovjek uredno 3 mjeseca ubijao raju iz moje ulice (zgrada poznata kao Valera). Šta je sa tim čovjekom bilo-ne znam, znam da je uhvaćen ali kako je završilo nije mi poznato. Poznato mi je da su ovi, kod kojih je nađeno oružje od SDS-a privedeni na razgovor, oružje je oduzeto i PUŠTENI SU. Neki su ostali u Sarajevu, neki su prešli na drugu stranu -ali niko apsolutno nije nestao niti je ubijen, čak i kad mu je nađeno oružje! Ovo je bitno ponoviti:niko nije nestao niti je ubijen, čak i kad mu je nađeno oružje!
Dosta smo propatili sa svim svojim komšijama muslimanima i katolicima te 1992-1995-te, ne smeta mi što sam Alijin srbin i nazivajte me kako želite, izdajnikom, poturicom, nađite izraz koji hoćete -ali vam nećemo dozvoliti da se izjednačavate sa nama, jer ste nam vi krv prolijevali, na ovaj i slične načine nećemo dopustiti da to bude zaboravljeno i predstavljeno onako kako nije bilo, kako vi to pokušavate sada prepravljati istoriju. E gospodo draga dosta, stop i ne može više. Meni vaš krst ne treba, ostao mi je metak koji se nije mogao izvaditi i koji me na svaku promjenu vremena podsjeti na vas. Ostali su tragovi gladi, straha, ostali su mi snovi gdje svi ginemo i koji me proganjaju evo 20 godina, ostalo mi je da na pucanje petarde krenem leći na pod. Ostalo je još mnogo, mnogo toga. . . imamo mi svi svoje traume koje su ostale i nije nam potreban krst da se sjetimo toga. Zato, molim vas, ljudski i pošteno – prestanite, red je brate više, prestanite i ostavite nas na miru, mene i moju porodicu prije svega koju ne predstavljate i nikad niste predstavljali i ne podižite nam nikakve krstove, ne palite nam svijece i ne molite se za nas-sve mi to znamo bez vas, kao i do sada što smo radili. Pustite nas da u miru živimo sa našim komšijama muslimanima i katolicima, ne podižite više tenzije i konačno shvatite da vi ne predstavljate pravoslavce u Sarajevu-mene, moju ženu i moje dijete ne predstavljate i ovim putem se javno želim ograditi od vas.

S poštovanjem,

Vladimir Stanišić

BiH ustupa tonu oružja za borbu protiv IS

Autor: mondo.ba

U Ministarstvu odbrane BiH traju posljednje pripreme da bi se otklonile sve procedure da se višak naoružanja i municije ustupi Iraku za borbu protiv Islamske države (IS), otkriva Dnevni Avaz.
19.10.2014. | 09:47 > 09:48 0
A- A A+

municija Foto: Guliver/Getty Images/Thinkstock Ilustracija
U ovoj državnoj instituciji već danima postupaju na osnovu zaključka Predsjedništva BiH da utvrdi je li moguće i koliko naoružanja poslati za Irak. Zahtjev za izdvajanje dijela viška naoružanja za potrebe borbe protiv IS-a uputila je nedavno Ambasada Sjedinjenih Američkih Država, ali Predsjedništvo BiH još nije prihvatilo ovu odluku prije nego što MO završi svoj dio posla.

“Sada se sortira naoružanje po količinama, porijeklu, enititetu. Moraju se završiti sve procedure da bi se tačno znalo koja se municija šalje, odakle će biti transportovano. Kako sada stvari stoje, biće poslana tona naoružanja. Riječ je, naravno o viškovima koje imamo, od ukupno 17 tona“, kaže izvor Dnevnog Avaza, dodajući da će konačnu odluku ipak donijeti Predsjedništvo BiH, ali da će oni svoj dio posla brzo završiti.

Anto Jeleč, načelnik zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH, potvrdio je za Avaz ovu informaciju. On kaže da se prikuplja sva relevantna dokumentacija.

„Ovdje je ključno da se sve mora uraditi po zakonu i mi, na temelju zaključka Predsjedništva, već radimo. Koliko je meni poznato, Ambasada SAD u Sarajevu tražila je samo streljivo, a koje se kod nas vodi kao višak. Vjerujem da će se ovo pitanje brzo riješiti jer se na njemu predano radi“, rekao je Jeleč.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/slovenski-tus-zatvara-prodajne-objekte-u-bih

Opala....