Juče sam istrčao svoju prvu trku. Da. I sve to u parku Mladen Stojanović.
Da sad ne objašnjavam sve, od početka vremena, pa sve do danas - skratićiu:
...prije 15-tak dana radna kolegica kaže da je jedan od kolega istrčao Beogradski (polu)maraton, i ja se nađem u čudu. Čovjek je dvije kancelarije dalje od mene, a ja nisam imao pojma. Zaronim u rezultate, tamo ga i nađem... Bojan jako dobro plasiran. 27-i od njih 1500. WOW, pored mene je šampion.
I tako, Bojan me pozove na jedno trkačko okupljanje. Subota, 9:00, park Mladen Stojanović. I odem. Kaže biće trka.
Dođoh malo ranije, ljudi se već zagrijavaju, istežu. U devet start. I štoperica. Tri kruga kažu. Pa to je malo više od tri kilometra. Polako krećem, da ne izgorim baš naokon 100 metara. Svako trči nekakav svoj tempo. Šampioni otrčaše svojim svemirskim tempom, a mi rekreativci polako rastegnušmo grupu sa starta. Sjajno. Petanestak minuta kasnije, završavam. Na cilju me novi drugari Ulijećem u cilj podignutih ruku, kao da završavam olimpijsku trku. Sjajno.
Prva trka se nikad ne zaboravlja.
Poslije ovog milog događaja pogledavam i druge trkače. Tu je i Aleksandar, drug iz školskih dana, pa jedan pravi Rus, pa nekoliko ljudi iz atletskog kluba, jedna djevojka, par rekreativaca starijih od mene, jedan takoreći dječak, pa još dvojica ljudi koje sam znao iz viđenja, pa se ponovo upoznao. Šaroliko društvo. Sjajno društvo. Svi se nešto smješkaju. Svi su pobjendici. Normalan humor.
I tako, pozvaše me i sljedeće subote, u 9. Mislim da nisam ništa planirao.
A ja ću iskoristiti ovu priliku, pa ću vas pozvati, naravno, ako imate vremena, volje i želje, da nam se pridružite.
Vidimo se.
P.S. Mislio sam ovaj post svesti na par rečenica, a ono... kao i uvijek knjigu napisah.
Sorry.