NIJE BILO GENOCIDA U PRIJEDORU
Termin genocid je možda jedan od najupotrebljivanijih termina u BiH. Zanimljivo je da se Srbi napadaju zbog tobože planiranog genocida, a svi ti tobožnji genocidi počinjeni su u toku sukoba.
Za sukob su potrebne barem dvije strane, što znači da žrtava ima na više strana i da mogućnost činjenja zločina postoji i kod jednih, i kod drugih. Problem u BiH je što se sve žrtve ne tretiraju jednako, kao ni svi zločinci i zločini.
Isti slučaj je i sa Prijedorom. Nigdje se ne spominju pravi uzroci sukoba u Prijedoru, a to su napadi muslimanskih oružanih formacija, kao ni to da su prve žrtve u Prijedoru bili Srbi i da su postojali spiskovi Srba koje su Muslimani odredili za likvidaciju.
Sukob u Prijedoru se nastoji prikazati kao krvavi srpski pir, kojeg su iz čista mira pokrenuli Srbi da bi jednom za svagda istrijebili Muslimane iz svoje okoline.
Ako se malo bolje sagleda hronologija dešavanja u Prijedoru, vidi se da su Muslimani vrlo rano počeli da organizuju svoje oružane formacije, jer su željeli rušenje postojećeg stanja. Sa druge strane Srbi su se organizovali da bi zadržali postojeće stanje i ostali u Jugoslaviji, a jedina razlika je u tome što su Srbi bili malo brži i uspješniji. Lako je moglo biti i drugačije.
Oružanim napadom na pregovore
Kada su Srbi preuzeli vlast u Prijedoru, ponudili su Muslimanima i Hrvatima mirno rješenje krize. Započeli su pregovore s njima koji su trajali skoro mjesec dana, u želji da ne dođe do krvoprolića.
Na takav potez Srba, Muslimani i Hrvati su odgovorili pripremanjem oružanog napada na Srbe i spiskovima za likvidaciju. Došlo je do oružanog sukoba u kojem su mnogi nedužni stradali, ali niko od Srba nije imao razrađen plan da istrjebi svoje komšije.
Niko ne kaže da nije bilo Srba koji su ubijali i nedužne Muslimane i Hrvate, ali isto tako dosta Muslimana i Hrvata krenulo je sa oružjem na Srbe.
Građanski rat je najprljaviji rat, pa tako na žalost ni u Prijedoru nije mogao biti čistiji. Ali, jedno su ratni zločini, a drugo je genocid.
Genocida nije bilo
Osnovna karakteristika koja neki zločin označava zločinom genocida, jeste izražena namjera da se uništi neka nacionalna, vjerska, etnička ili rasna grupa.
Niko nije uspjeo da dokaže da je u Prijedoru postojala namjera, da se svi Muslimani ili Hrvati likvidiraju. Kako bi i postojao kada im je nuđena saradnja i mirno rješenje nastale situacije, a oni su to odbili i prvi su krenuli u napad?
Oni Srbi koji su činili zločine u Prijedoru treba da se i osude, ali ne može se tvrditi da je 1992. u Prijedoru bio planiran i izvršen genocid.
Medijsko fabrikovanje „Logora smrti“
Neki će reći, pa postojali su “logori smrti“ “Keraterm“, “Omarska“ i “Trnopolje“, koji su služili za likvidaciju Muslimana i Hrvata. Međutim, ako su zaista to bili “logori smrti“, kako to da su Srbi dopuštali stranim reporterima da dođu i snimaju ta mjesta?
Sa druge strane, strani reporteri nisu mogli snimati Muslimanske i Hrvatske logore za Srbe. (!)
Opet će neki reći, a šta je sa snimcima zatvorenika iza žičane ograde, zar to nije dokaz srpskih zločina?
Prvo, to nisu bili logori za likvidaciju, nego sabirni centri u koje su neki civili dolazili i dobrovoljno, da bi se zaštitili od ratnih sukoba. Drugo, neke svjetske medijske stanice poslužile su se montažom i manipulacijom da bi se dobila slika o Srbima kao (jedinim) lošim momcima u BiH.
Očit primjer je snimak Fikreta Alića, iza žice u sabirnom centru Trnopolje, koji je iskorišćen za antisrpsku propagandu. Naime, nije bilo žičane ograde oko sabirnog centra Trnopolje.

Žičana ograda je okruživala samo objektive novinarske ekipe koja je snimala kroz taj dio gdje se nalazila ograda, pa se tako stiče utisak da je cijelo mjesto okruženo žičanom ogradom.
http://prijedor24h.com/index.php?option ... Itemid=143