Na ovoj temi se najčešće veličaju razni mufljuzi i najniži ljudski ološ, da se spomene onda bar momak koji to i zaslužuje.
Citiraj:
Pre 14 godina, na današnji dan, 30. oktobar, dogodila se verovatno najveća tragedija u istoriji navijačke grupe Delije Sever i naše tribine. Dogodilo se nešto što je prešlo preko svake granice sporta, navijanja, razlike u bojama, razmišljanjima, rivaliteta. Na pravdi Boga, ugašen je jedan mlad život. Ugašen je život sedamnestogodišnjeg Ace Radovića.
Aca je bio plavokosi momak iz Opova, član lokalnog fudbalskog kluba, učenik Prve beogradske gimnazije i veliki navijač svoje Crvene zvezde. Ispostavilo se da je za nju dao i ono što nikako nije trebalo da da – svoj život. Tog kobnog 30. oktobra 1999. godine, samo nekoliko meseci nakon završetka agresorskog bombardovanja u kojem su oni sa zapada ubijali Srbe, desilo se sramno delo i sraman zločin. Brat je udario na brata. Srbin je udario na Srbina.
U toku je bio 113. večiti derbi, na stadionu JNA. Domaći tim je u dvadesetom minutu postigao gol, ali sever nije prestajao da peva. U jednom momentu, umesto pesme nastao je muk. Usledilo je bežanje, komešanje, a zatim neverica. Plavokosi dečak u krvi je ležao na zemlji, boreći se za svoj život. Ubrzo su mu pritrčali drugari, hitna pomoć, policija, ali spasa nije bilo. Nešto kasnije je izdahnuo.
Slavoljub Muslin, tadašnji trener Zvezde, izjavio je nakon nekoliko dana: „Mi ćemo tri boda nadoknaditi, ali život ovog mladića nećemo nikada!“ Vrlo brzo, oni koji su ga ubili pokazali su kakvi su ljudi. Na košarkaškom derbiju skandirali su sa podsmehom parole kojima su aludirali na smrt našeg sunarodnika, drugara, brata sa tribine! Ali, neka im je i to na čast, a ovde neće biti pomenuto.
Za ovaj zločin niko nikada nije adekvatno kažnjen. Menjale su se sudije, iskazi, svedoci… Sve je bilo farsa. Acina majka doživela je nakon smrti svoga sina i sama moždani udar. Njegova sestra Vesna ostala je sama sa svojim ocem, a tačno osam godina nakon smrti svog brata rodila je kćerku, koja će rođendan slaviti istoga dana kada je njen ujak zverski ubijen. Mi danas ne možemo učiniti ništa povodom ovog slučaja. Ali, možemo se barem sećati svog brata, momka pred kojim je bio život, budućnost, porodica, mnogo toga sa svojim klubom za koji je dao život. Zato je uvek bilo i biće:
SEVER JE CEO CRVENO-BEO, RADOVIĆ ACA NjEGA JE DEO!
Aco, počivaj u miru, Cigani te nikada neće zaboraviti
Nešto i o sramnom sudskom postupku.
Citiraj:
Aca je ubijen signalnom raketom ispaljenom sa sa južne tribine u dvadesetom minutu derbija na stadionu JNA. Utakmica je nastavljena kao da se ništa nije dogodilo. Navijač Partizana koji je ispalio raketu je uhvaćen kao i njegovi pomagači a da li je i osuđen? Ne znam. Da li su smešne kazne za ubistvo zaista kazne, zataškavanje ili puka nezainteresovanost vi mi recite.
Napadači kažnjeni zatvorom od 8 do 23 meseca
Tomislav Radović, neutešni otac svedoči šta su država i fudbalski klub Partizan preduzeli da utvrde istinu i odgovornost za smrt njegovog deteta:
- Ljudi iz Partizana (u to vrene predsednik FK Partizan je bio Mirko Marijanović), policije, pravosuđa i zdravstva učinili su sve da se smrt mog sina zataška. Policajci i lekari su tvrdili da je Aca umro na ulici, iako su svedoci rekli da je stradao na stadionu JNA. Bio je mrtav kad su ga kola Hitne pomoći preuzela na atletskoj stazi.
U stanu Radovića u Opovu još su živa sećanja na Aleksandra, odličnog učenika III razreda Prve beogradske gimnazije i golgetera lokalnog kluba. Na zidovima u Acinoj sobi, kako je i danas zovu otac Tomislav i sestra Vesna, dve velike fotografije sa stadiona Zvezde, čiji je vatreni navijač bio.
- Sa pet godina je navijao za crveno-bele, a sa sedam počeo da trenira fudbal u Omladincu iz Opova. Uzori su mu bili Savićević i Stanković. Zajedno smo gledali utakmice, ali tog kobnog dana otišao je na derbi bez mene, jer su nam moleri bili u kući - seća se Tomislav.
Bio je to 113. „večiti derbi". Aleksandar nije slutio da je to poslednji meč koji posmatra i da će biti prva žrtva huligana na našim stadionima.
- U dvadesetom minutu, kada su crno-beli postigli gol, s juga su poletele brodske signalne rakete prema Zvezdinim navijačima na severu. Bio je to direktan i nameran napad „grobara" na „delije". Jedna od raketa zabola se Aleksandru u vrat i presekla mu aortu. Vrh rakete, malen kao čep, počeo je da varniči, da mu bukvalno kida grkljan i pali garderobu. Raketa ga je pogodila u levu stranu, a veštaci su kasnije napisali da je „ranjen u desnu" - i danas sa čuđenjem govori sestra Vesna.
Komšija Milan Terzić iz Opova bio je pored Aleksandra kad ga je pogodila raketa. Umirao mu je na rukama dok ga je nosio sa tribina na atletsku stazu. Policajci su potom odneli Aleksandra do bolničkih kola.
- Moje dete pogodila je brodska raketa s bojevim punjenjem, koja se koristi za signalizaciju na moru. Pitao sam policajce zašto nisu ispraznili deo tribina odakle je doletela, uhapsili napadače i prekinuli utakmicu. Samo su mi odgovorili su „dobro obavili svoj posao". Kada sam od policije i suda tražio snimak napada, nisam ga dobio. Traku nisu dali ni Draganu Džajiću. Neko je već posle sahrane sprečavao da se otkrije ko je i kako na stadionu ubio mog sina - tvrdi otac Tomislav.
Posle tragičnog događaja na stadionu Partizana, privedene su 154 osobe. Još u istrazi je utvrđeno da su brodske rakete kupljene u Grčkoj, prokrijumčarene u Srbiju i preko svlačionice fudbalera crno-belih, uz pomoć ekonoma, dospele u ruke „grobara". Prema policijskim izveštajima, u rukama ih je imalo 12 ljudi, a ispalili su ih Majk H. (1975) iz Krnjače, Nenad K. (1976) iz Malog Mokrog Luga, Aleksandar A. (1975) iz Krnjače i Zoran J. (1974) iz Beograda.
- Oni su na sudu rekli da nisu znali da su to rakete, već da su mislili da su petarde. I svu odgovornost svaljivali na ekonoma kluba. Kad smo mi tražili odgovornost za ekonoma, rečeno nam je da je dobio otkaz. Suđenje je bilo pravo mučenje za roditelje i mene. Niko od okrivljenih nam nije izjavio saučešće, a prisutni navijači su čak likovali zbog blage presude. Osuđeni su na 8 do 23 meseca zatvora, ali nisam sigurna da su uopšte bili na izdržavanju kazni - kaže Vesna, koja je išla na sva ročišta.
Suđenje u Drugom opštinskom sudu trajalo dve godine. Četvoro sudija se promenilo, kao i mnogo veštaka i advokata. Umesto za ubistvo, osumnjičeni su se teretili samo za remećenje javnog reda i mira, kao da su učestvovali u tuči.
Majka nastradalog mladića, profesorka hemije Slavka Radović, kako tvrdi njen suprug, zbog tuge i stresa tokom suđenja dobila je najpre visok pritisak, pa dijabetes, a onda i moždani udar.
Acin pogreb je bio targičan. Iza belog kovčega koji su poneli Acini drugovi formirala se nepregledna kolona drugova, rođaka i poznanika. Dok je tužna povorka prolazila Opovom, ovom vojvođanskom varošicom odjekivali su samo jecaji i zvuci posmrtne muzike. Na poslednjem ispraćaju vatrenog "delije", obučeni u trenerke, od ostalih su se izdvajali samo prvotimci Crvene zvezde i drugovi iz lokalnog kluba Omladinac, u kome je Aca igrao na mestu centarfora. Pored fudbalera Crvene zvezde, sahrani je prisustvovao i kompletan stručni štab ovog kluba, na čelu sa Draganom Džajićem i Vladimirom Cvetkovićem.
Dok je ožalošćena porodica već dopratila telo do večnog prebivališta, začelje kolone još je bilo daleko od groblja.
Veliki broj "delija" sa crveno-belim šalovima ispratio je svog druga sa tribina a na kovčegu je bio i venac od Crvene zvezde. Dok su odjekivali zvuci melodija "Tiho noći" i "Na te mislim", sahranjen je Aleksandar Radović.
Aco, neka ti je laka zemlja.
I za kraj dno koje nije izolovani incident što se vidjelo puno godina kasnije kad je ubijen Dejan Dimitrijević.