Ne verujem da nam je sudbina predodređena u potpunosti.
Pre bih rekla da je Tvorac za nas odredio sudbinski da se obistine neki prelomni trenuci u našim životima, koji ponekad mogu izgledati čak i totalno beznačajno, ali kada prođe vreme shvatimo da je upravo taj neki mali trenutak uticao na razvoj našeg budućeg života. Ali isto tako ne verujem da je svaka naša misao, ili postupak unapred određena. Mislim da su nam predočene sve mogućnosti, ali da nam je ostavljena slobodna volja da sami odlučimo kojim putem ćemo krenuti, tj. da li ćemo da nastavimo da životarimo na zemlji, ili ćemo raditi na razvoju sebe samih kao duhovnih bića.
Mnogo puta sam se uverila da nam Tvorac daruje znakove koji bi trebali da nam služe kao smernica kako da nastavim dalje putem kojim smo krenuli, a od stepena razvijenosti našeg duhovnog bića zavisi da li ćemo mi prepoznati te znakove i, što je još bitnije, da li ćemo umeti da prihvatimo na pravi način tu brigu našeg 'roditelja' i primeniti ono što On pokušava da nas nauči na taj način.
Takođe verujem da je u globalnom planu našeg Tvorca da smo svi mi sudbinski predodređeni da živimo srećan život, pun blagostanja i da se ostvarimo u potpunosti kao duhovna bića, s' tim što mi nismo uvek sposobni da to ostvarimo, jer smo, kao obična smrtna bića u fizičkom telu (koje često prevlada nad duhovnim), skloni da sami sebe unazađujemo i uskačemo u zamke nečastivog. Ovde bih spomenula citat iz jedne knjige 'Čovek kakav je danas nije proizvod Boga, on je proizvod samog čoveka'.
U suštini verujem da je dobar deo života čovek odgovoran sam za sebe, da mu Tvorac nudi mogućnosti da sam izabere put sudbine, ili put običnog smrtnika.
Ali, što bi rekao Apostol Pavle:
'Sve mi je dostupno, ali mi nije sve na korist'.
