Citiraj:
Da je cio proces usmjeren na Rašidovo preuzimanje rudnika govori nekoliko činjenica koje „bodu oči“. Izgradnja termoelektrane je složena investicija. Uobičajeno bi se počelo sa ekonomskim studijama opravdanosti ispitujući pojedine oblike investiranja, njihovu ekonomsku i društvenu prihvatljivost. Ovdje toga nema.
Ni traga o tome da li je ovo najpovoljniji investicioni izbor i koje društvene štete odnosno koristi ovakva investicija može da donese.
Citiraj:
Ovdje je sve obrnuto, s kraja prema početku. Odmah je donesena odluka da se gradi termoelektrana kapaciteta čak 600 MW, prije nego što su obavljeni i osnovni istražni radovi. Otvaranje rudnika ni na pomolu. U julu 2011. godine stiže obećanje da će termoelektrana biti izgrađena za 30 mjeseci odnosno do kraja 2013 ili početka 2014. godine. U novembru „Komsar Enerxi Republika Srpska“ dobiva koncesiju na istraživanje u vremenu trajanja od 30 mjeseci. Tako će termoelektrana tri biti izgrađena za pola godine prije nego što se završe istražni radovi. A onda će morati da čeka još nekoliko godina zbog potrebe otvaranja rudnika. Zaista nesvakidašnje.
Citiraj:
Izgradnja termoelektrane Rašida Sardarova je nemoguće rješenje. I tu je upravo samo suština ove od političkog i državnog vrha organizovane prevare. Nije cilj i ne može biti izgradnja posebne privatne termoelektrane Rašida Sardarova sa njegovim posebnim rudnikom, kako se to sada uporno prikazuje. Cilj je sasvim drugi. Potrebno je ekonomski uništiti postojeću termoelektranu prije isteka njenog tehnološkog vijeka. Nakon toga preuzeti postojeći rudnik kao prvog koraka u preuzimanju (privatizaciji) cijele Elektroprivrede Republike Srpske. To je osnovni cilj kojem se teži i koji se uporno ostvaruje uz pomoć domaće vlasti.
Razlog ove nemogućnosti je jednostavan i veoma ubjedljiv. Jednostavno takvih primjera nema. Nema ih ni u zemljama sa dugom kolonijalnom tradicijom. Nema primjera koji bi svjedočio o postojanju dva uporedna preduzeća zasnovana na korištenju prirodnog bogatstva – domaćeg i stranog (zajedničkog). Da je to moguće već bi takvih rješenja bilo.
Citiraj:
Domaće, državno, preduzeće koje koristi prirodno bogatstvo nema samo svoje vlastite privatne, profiterske interese. Njegova šira društvena uloga je od visokog značaja. U slučaju termoelektrane riječ je o prodaji struje domaćim potrošačima po nižoj cijeni od izvoznih, što je važna socijalna i ekonomska funkcija. Tu su i doprinosi investicijama, ispunjenja širih razvojnih ciljeva, pomoći socijalnim fondovima i slično.
Kod stranog investitora sve to nije prisutno. Ono teži maksimumu profita i njegovom prisvajanju. Težeći maksimumu profita strano preduzeće bi za isti posao zapošljavalo znatno manji broj radnika, za šta bi im, prema našim iskustvima, isplaćivao niže plate od domaćeg preduzeća. Umjesto da domaće potrošače snabdijeva električnom energijom po nižim cijenama, kako to čini domaće, ono bi tu struju izvozilo. Ekstra profite proistekle iz korištenja prirodnog dobra domaće preduzeće velikim dijelom stavlja na upotrebu široj, društvenoj zajednici, dok bi to strano preduzeće prisvajalo.
To bi učinilo vidljivim veličinu ekstra profita, što bi moralo da završi u potrebi naplate veoma visokih koncesionih naknada (i do 80 % neto profita). Naravno da to strano preduzeće ne želi da prihvati, te zbog toga nema slučaja uporednog rada domaćeg i stranog preduzeća na korištenju prirodnog dobra.
Nastojanja su na sasvim drugoj strani. Svim mogućim sredstvima, posebno uz pomoć domaće elite nastojati da se dođe do zajedničkog preduzeća u kojem bi se 10 % profita ustupilo domaćem, a 90 % prisvajalo. Tada sve postaje prikriveno, nevidljivo. Nema domaćeg preduzeća koje bi otkrivalo i svjedočilo o veličini ekstra profita koje ostvaruje strano. Postojanje dva uporedna svojinska oblika – državnog i privatnog odnosno dva takva preduzeća, osnovanih na korištenju prirodnog bogatstva je nemoguće.
Citiraj:
Da vlada nesmireni otpor izgradnji termoelektrane dva, kao zamjene postojećoj, neka pokaže sledeći red podataka.
Sa izgradnjom termoelektrane dva se započelo veoma rano, već 1988. godine, samo tri godine nakon puštanja u rad termoelektrane jedan. Izgradnja je počela zajedno sa Elektroprivredom Slovenije pod istim uslovima kao što je građena termoelektrana jedan: ⅔ mi, ⅓ Slovenci, otplata putem isporuke električne energije. Ukupna investiciona ulaganja su već ostvarena sa 180 miliona $, od čega je slovenačka strana uložila trećinu, odnosno 60 miliona $. Nema odgovora za utrošenih 120 miliona sa naše strane.
Do prekida je došlo 1992. godine. Kasnije sve do 2007. godine se pokušavalo sa obnovom saradnje u izgradnji zajedničkog preduzeća termoelektrane dva. Od 2007. godina sa naše strane je nastupilo zatišje koje traje do danas. Možda je puka slučajnost što je Milorad Dodik upravo tada došao na mjesto predsjednika Vlade. Možda je puka slučajnost i to što je sada Milorad Dodik doveo Rašida Sardarova da gradi termoelektranu tri umjesto da se nastavi sa izgradnjom termoelektrane dva.
Umjesto da se obnove razgovori sa Slovenijom, odnosno putem međunarodnog tendera pokušaju pronaći još neki investitori koji su spremni da se povrat sredstava ostvari isporukom električne energije (kako to već rade termoelektrane u Tuzli) rizikuje se spor težak 1,48 milijardi KM.
Prema sporazumu o učešću u izgradnji postojeće termoelektrane bila je obaveza da se Elektroprivredi Slovenije isporučuje struja 25 godina, a isporučivana je svega 7 godina. Sasvim je osnovano što se traži ova vrsta nadoknade kao i povrat u kapitalu. Izgledi da se izgubi ovaj spor skoro da su nesporni.
Ovaj finansijski udar termoelektrana neće biti u stanju da podnese i vjerovatno će otići u likvidaciju. To radni tim koji radi na uništenju postojeće termoelektrane dobro zna zbog čega se i ulazi u spor. Zna značenje tog spora za ostvarenje osnovnog cilja. Ovo je ključna činjenica u ekonomskom uništenju postojeće termoelektrane. Zbog toga se tako olako i ulazi u spor. Želi se sporenje jer to donosi siguran rezultat uništenja postojeće termoelektrane.
http://novitalas.com/2012/09/01/rasid-s ... prevaraii/