Citiraj:
Priče sa tribine: Istorijska utakmica na Marakani
Objavio Tima 25. avgust 2012. u Blogovi, Vesti, Tima | 3 Komentara
Nakon burnog perioda u našem klubu, strasti su se konačno malo smirile, pa je došlo vreme da nastavimo sa podsećanjem na neka srećnija vremena. Ovoga puta, imate priliku da pročitate doživljaje iz meča protiv Bajerna 1991. godine, iz pera Zorana Timića Time, nekadašnjeg vođe naših navijača, koji je za vas opisao gostovanja u Drezdenu i Minhenu. Uživajte!
Vratili smo se u veoma lepom raspoloženju, čak možemo reći euforičnom. Pobedili smo Bajern u Minhenu i bili veoma blizu finalu Kupa Šampiona. Svi snovi generacija navijača Zvezde koji su sanjani decenijama su sada bili nadohvat ruke. Naravno da nisam razmišljao više o Arkanu i celoj situaciji koja se dešavala. Trenutni cilj i ulog je bio mnogo veći i značajniji. Moralo je da se dobro odradi utakmica sa Bajernom i da se već pomalo razmišlja o Bariju i utakmici protiv Olimpika ili Spartaka iz Moskve. Bilo je relativno malo vremena i ja nisam baš imao neki status kao ranije. Nije meni niko ništa konkretno rekao ali su bili malo podozrivi prema meni, jer u nekim trenucima nisam birao reči kad sam pričao o mojim drugovima. Verujem da me je u nekim trenucima samo moje ime i poštovanje koje su moji drugovi imali prema meni spasilo. Pojavio sam se posle Minhena i rekao da želim da im pomognem da odradimo Bajern. Dogovorili smo se da upalimo (10 minuta pre utakmice) dosta baklji, kupili smo balone – crvene i bele i rešili da sašijemo mnogo barjaka.
Dobili smo zeleno svetlo damožemo da potrošimo koliko god hoćemo. U to vreme Zvezda je bila institucija koja je finansijski jako dobro stajala i nije se postavljalo pitanje za par hiljada maraka manje ili više. Kupili smo nenormalno mnogo platna (postave za barjake) svih boja. Rešili smo da bude totalno ludilo u bojama. Zbog malo vremena, nismo mogli da pravimo nešto mnogo komplikovano sa barjacima i rešili smo da idemo na kvantitet, na uštrb kvaliteta. Moralo se uraditi bar 50-60 velikih barjaka, a 10 dana je bilo relativno kratko vreme za to. Trebalo je nabaviti materijal i organizovati se. Kada smo mogli da krenemo sa radom bilo je, otprilike, još 7 dana do utakmice. Da bi mogli da završimo, odlučili smo se za prostije varijante barjaka. Velika većina ih je bila trobojnih, veličine 3,5h4,5 metara. Kombinacija boja je bila nenormalna tj. bez ikakvog pravila i smisla. Ljubičasta, žuta, plava, crvena, zelena, bela boja su se smenjivale u svim mogućim kombinacijama. Od ostataka tj. sitnijih delova napravili smo par zastava koje su stvarno ličile na cirkus od raznih boja i šarenila. U to vreme je bujao nacionalizam i zakuvavalo se i sa muslimanima i ja sam rešio da napravimo i jednu izraelsku zastavu, kao simbol borbe protiv Muslimana. To je tada imalo smisla jer je baš nekako u to vreme bilo žestokih sukoba na bliskom istoku između Izraela i arapskih Muslimana. Najveći deo posla smo radili u kući Antića na Vračaru.
Njihova soba je bila bukvalno pretvorena u krojačku radionicu, a glavni krojač je bio Mile. Bilo je težak to posao. Nije bilo lako sašiti 50 barjaka tih dimenzija, iako su bili relativno prosti. Mnogo je to posla, pogotovuo ako se radi u sobi koja je realno manja od njih. Treba ih sašiti, porubiti i napraviti rupu za motke. Jedan zanimljiv slučaj se desio tih dana. Na stadionu nas je pronašao jedan novinar iz Sarajeva i hteo je da napravi reportažu o nama, tj. priču o tome kako se pripremamo za najvažniju utakmicu u istoriji našeg kluba. Doveli smo ga u Antićev stan, i to baš u trenutku kad se šila ona izraelska zastava. Tip je pitao zašto šijemo izraelsku zastavu i ja sam mu onako kao iz topa rekao da to radimo zato što smo na istoj strani borbenih linija. U to vreme još nije bilo rata ni u najavi u Bosni, ali je dečku bilo u momentu jasno na šta se odnosi. Pokunjio se i videlo se da mu je bilo neprijatno (po tome smo pretpostavili da je Musliman). Nije mu bilo više svejedno, jer je shvatio raspoloženje prema Muslimanima i verujem da je jedva čekao da pobegne. Naravno mi smo bili korektni i ljubazni domaćini, i na kraju ga otpratili do stadiona.
Nekako pred tu utakmicu se desila još jedna stvar koju kasnije dugo nismo mogli da iskorenimo. a to je tapkanje karata. U to vreme kod uprave sve je moglo. Moglo se uzeti koliko smo god hteli, i para i karata. Ja mislim da su navijači (iz zadruge i ostali oko nje) tada uzeli sigurno nekoliko hiljda karata (sve na revers od kluba) i da su neki dobro zaradili na tome. Prvi dan kad su karte puštene u prodaju (koštale su 200 dinara za sever što je tada bilo oko 14 maraka), momentalno su planule. Posle već sat vremena od puštanja u prodaju dostigle su cenu od najmanje 600 dinara. Oni koji su ih odmah prodali zaradili su pravo bogatstvo. Kako se približavalo vreme utakmice cena karata je padala. Razlozi su bili veoma loše vreme kao i najava TV prenosa. Dan pred utakmicu cena im je bila već jednaka prodajnoj a na dan utakmice vrtoglavo padala tako da se par sati pred utakmicu mogla dobiti karta za cigaru ili pivo. Video sam ljude koji su ih imali gomilu sat pred utakmicu, a nigde nikog ko bi ih kupio. Oni koji su čekali dan utakmice su bili na velikom gubitku. Ali, mnogo važnija stvar je ta što je loše vreme i TV prenos rasterao i publiku sa stadiona. Sve u svemu, na stadionu je bilo 50-ak hiljada ljudi.
bakljada_zvezda_bajern_91Kiša je padala ceo dan. Dogovor je bio da sever podelimo na pola i podelimo balone, sa jedne strane crvene, a sa druge bele. Spremili smo oko 250 baklji, za koje je bio dogovor da ih upalimo 10-15 minuta pre utakmice. Bubnjevi i barjaci su bili spremni. Za ovu utakmicu smo dobili od kluba razglas i za sever i za jug. Ja sam odlučio da vodim navijanje na jugu. Petnaestak minuta pre početka planuo je ceo stadion. To je bila prva bakljada da je gorelo oko cele Marakane. Naravno, najviše baklji je bilo na severu ali je bio napravljen i prsten oko celog stadiona. Stvarno je u jednom trenutku izgledalo kao da sve gori. Naravno, sve je to bilo dosta pre početka, tako da Zvezda koju je UEFA bila uzela na zub nije mogla da bude kažnjena zbog tih baklji. Mnogo je lepo izgledalo kad smo razvili sve one barjake. Šarenilo boja i jedno totalno ludilo.
Utakmica je počela, da nije moglo bolje za Zvezdu. Poveli smo sredinom prvog poluvremena i u tom trenutku niko na stadionu nije verovao da nešto nepredviđeno može da se desi. Dobro se navijalo i na severu i na jugu. Na toj utakmici smo prvi put izveli ono: „Kada Zvezdo igraš ti…“ Prvo sever, a onda jug. To smo nekoliko puta izveli u prvom poluvremenu i super je izgledalo. Početkom i sredinom drugog poluvremena Bajern je dao dva gola i potpuno izjednačio rezultat (zajedno sa onim iz Minhena). Čak su i posle 1:2 pogodili stativu. U tom trenutku nam se krv zaledila. Kod 1:2 već je debelo mirisalo na produžetke, ja sam smatrao da Nemci imaju više šanse zbog tradicionalno bolje fizičke pripremljenosti. Sa velikom zebnjom u srcu je svih 50-ak hiljada ljudi gledalo te poslednje minute. Vrlo je teško bilo animirati ljude da navijaju u jednoj takvoj istorijskoj utakmici, gde je ulog tako veliki. Ja sam se trudio da podignem jug ali moram da priznam da mi nije baš nešto dobro išlo.
Bila je to utakmica koja se ne preporučuje onima sa slabijim živcima. Već se uveliko približavao kraj i svi su očekivali produžetke. Već sam video mnogo puta viđenu priču. Naši dobro igraju povedu ali nemaju snage do kraja i onda Nemci (ili Italijani, ili Španci…) daju neki gol i mi ga ispušimo. Nisam verovao da možemo na produžetke da ih dobijemo. Nalazio sam se na stazi ispred juga zapravo iza južnog gola gde je bio postavljen razglas za jug. Utakmica je još trajala i ja sam video da je lopta negde na polovini Bajerna tamo negde prema severu. U jednom trenutku sam izgledao kao da sam upao u grotlo. Stadion je eksplodirao, proključao. Shvatio sam da je Zvezda dala gol. Naši igrači su se radovali, stadion je ključao. Niko od nas u tom trenutku nije bio svestan šta to u stvari znači. Takođe nismo bili svesni da je to upravo trenutak istorije srpskog sporta. Sve ono što su generacije navijača sanjale i čime su nam se večito kurčili Partizani konačno smo i mi dostigli (sa šansom i da se prestigne).
Ostalo je još bilo 2-3 minuta do kraja. Bajern je imao još jedan napad i onda je sudija odsvirao kraj. Držao sam, dok je trajala utakmica, barjak u ruci. Kada je po drugi put u roku od 2-3 minuta eksplodirao stadion (sudija odsvirao kraj), ja sam momentalni utrčao sa barjakom u teren. Bio sam sigurno prvi koji je posle zvižduka sudije utrčao, što je i logično jer sam se nalazio odmah pored linije. Ubrzo posle mene reka navijača je preplavila teren. Nije se znalo ko koga ljubi, grli. Svi su vrištali od radosti. Sa razglasa je pobednička muzika odzvanjala. Ljudi su uzimali busenje trave za uspomenu, lomili stative i nosili u svoje gradove za uspomenu. Jedna je otišla u Knin i bila zabetonirana pored Železničke stanice kao suvenir i uspomenu na ovaj veliki dan. Na žalost nestala je odatle kada su hrvatske snage ušle u Knin u avgustu 1995. godine. Trajalo je slavlje sigurno jedan sat a onda je narod krenuo polako prema izlazima i slavlje se polako prenosilo na ulice grada. Ja sam u jednom trenutku preko razglasa zamolio navijače da barjake i bubnjeve donesu do ispred zapadne tribine. Malo je to urodilo plodom jer su ih ljudi masovno nosili kući, verovatno za uspomenu. Posle smo u šetnji gradom uspeli da pronađemo 2-3 i vratimo ih na Marakanu.
Mojacrvenazvezda