consigliere je napisao:
Сигурно је свако од нас са овог форума био у прилици да буде у друштву у којем нека особа води главну реч, намеће своја мишљења, истиче позитивне ставове о самом себи и као да нема кризу у изузетном познавању било које области људског знања, односно људске делатности. Али, готово по правилу, такве особе ни изблиза нису компетентне о стварима о којима тако суверено причају, односно често, што би се рекло колоквијалним говором - немају благе везе о теми разговора. С друге стране, неке врло умне, образоване и компетентне особе скоро стидљиво износе своја мишљења о неким стварима, догађајима и појавама иако се већ на први поглед види да потпуно владају проблематиком о којој се разговара, односно да су зналци највишег нивоа.
Iako je Consigliere dao jedan oštar prelaz između ove dvije pojavnosti, ja bih to ipak malo osijenčila, jer nije sve tako crno-bijelo, iako mi je jasno o čemu govori.
Ljudi obično vole da im se kroz primjere zbori, pa ću zbog tog sjenčenja stvari, dati par istih
Prva osijenčena priča:
Upoznali su se na zajedničkom projektu, rad na projektu ih je zbližio, i u tom timu bili su nužno upućeni jedno na drugo. Kroz taj projekat oni su se povezali, uveče bi izlazili, neformalno se družili, te se takav jedan odnos nakon svega par dana sve više produbljivaaaaaaao.
On je bio jedan zanimljiv, sa svakom riječju na svom mjestu, gugičast i leeeep likonja. Više je ćutao nego je govorio. No, znao je dobro dimenzionirati komunikacijske laprdije, te se činilo da tačno zna kada da ćuti, a kada da zbori.
Ona je bila lepršava, poletna, rječita, lijepa i nasmijana likica. Društven tip osobe, više ekstrovertna i prijemčiva za sve vrste razgovora, te se i s njim lako uklopila u zajedničarenja u kojima je uživala.
U timu je bilo više članova, i ta grupna dinamika neprestano se i svakodnevno dešavala među njima.
Kako ih je posao zbližio (kada ljudi rade na nekim teškim zadacima, u takvim okolnostima, a u svrhu zajedničkog cilja, najčešće se povežu "kao da se znaju 100 godina", pod uslovom da im se poklope neke lične osobine i karakteristike, a u smislu da niko u grupi nije oportunista ili ljutiti partibrejker), postali su zaista jedna snažna ekipa koja je uživala u svemu što bi radila, i koja bi nakon mučnog posla uveče ostajala do u sitne sate da zgrabi još druženja za sebe. Ta glad za druženjem u dobrom novom društvu, osjetna je takođe kod većine ljudi.
Jedno veče ona kreće sa slovom, dok je grupa sluša sa interesovanjem:
- E, ja sam trenirala karate, kako je to bilo super.
Neko iz grupe:
- Stvarno? Daj, pričaj nam malo o tome. Jel znaš da se biješ? Ono, strašno si bruslijevski nabrušena?
Neko 2 iz grupe:
- Daj, ONA da se zna tući? Pa vidiš ti kako je to nježno biće.
Ona, samozadovoljno se smješkajući:
- Ma, ja sam se tukla ko prava! Morate biti dobri sa mnom.. bla bla bla bla bla...
I tu kreće njena mala predstava, protkana humorističnim upadicama, i njenim šarmantnim blebetanjem....
A On cijelo vrijeme ćuti. Posmatra i ćuti. Tek bi se jedva dalo naslutiti da čovjek ima moooožda neki trag na usnama koji ih krivi prema gore, a da bi se moglo nazvati osmijehom.
No, u jednom trenutku progovori On:
- A da nam pokažeš koju katu?
Ona se smije, pokušava nešto da izvede, djeluje šeprtljavo, ali drobi ona svoje slovo, ne da se omesti tako demonstrirajući naučeno.
Od tog događaja prošlo je par dana, kad On u nekoj priči spomenu kako ima crni pojas, 10. dan... Ali, eto tako tek uzgred rečeno, brzo je on prešao na drugu temu.
I svi iz tog društva skočiše, neko zapanjen, neko šokiran, kao da horski vele: Neveruemo.
Neko iz grupe:
- Stani! Stani! Pa, čovječe, što ne reče nekidan kad je Ona pričala o karateu?
On ćuti, te se nasmija.
Ona se naljutila.
Svima iz grupe on je djelovao nakon toga papanski. Pustio je curu da se provaljuje, demonstirajući svoja skromna znanja, a prećutao je da je, kako bi Consigliere rekao u uvodnom postu, znalac najvišeg nivoa.
Druga osijenčena priča kaže ovako:
Cura treba da konkuriše za neko radno mjesto kod nekih strejndžera ingleeeeza, drug joj pomaže da napiše dobar CV.
- Koju srednju si završila?
- Školu učenika u privredi.
- Mrmljajući u bradu, kaže, aha, Business scool. Ok. Koje jezike govoriš?
- Pa šta znam, njemački sam učila u školi, ali nisam ga koristila dugo, jednom sam ahahaha upala na kurs arapskog kad sam tražila brata na Radničkom. Ali engleski znam odlično, to mi i treba.
- Mrmljajući u bradu, kaže, aha, english...very weell, german......very well, arabian... good.
- Ama, čekaj šta to pišeš, kakva Business scool, a šta to pišeš za jezike, heeeej!
- Ćut' tamo.
Cura je na kraju dobila posao, poradila je i na samopouzdanju, a od druga je naučila da nekad treba i uljepšati stvari za rad viših ciljeva, kao što je u njenom slučaju bio konkurs za posao.
Demonstiranje nekih znanja ili vještina samo radi znanja ili vještina samo po sebi je bezze, osim ukoliko se ne pripremamo za takmičenje u nekom kvizu. Ako ono ima neku svrhu, naročito ako je plemenita, dobro je naučiti svega po malo. Znanja se ionako enormnom brzinom šire, svaki dan nauka i tehnologija napreduje, i nema čovjeka koji bi danas s ponosom mogao reći da više nema šta da nauči u svojoj oblasti. Znanja koja se ne obnavljaju, takođe mogu da se i zaborave, ukoliko ih često ne vadimo iz moždanih ladica. Ili barem potisnu. A onda nas neki slučajni događaj, riječ, osoba ili vlastita misao, nagone da se opet njima pozabavimo.
Učenje je doživotan proces, i blizak je radu na sebi. Sve što čovjek uči, ima uske veze, najuže, sa njima samima. I tiče ih se. Na taj način mi ne samo što širimo vidike, nego se i razvijamo, zrimo, i gradimo svoje ličnosti u nekom od smjerova.
Nešto kontam, taj neki čovjek što nešto ne zna, a samopouzdano priča o temi kao da je ekspert, možda on zapravo nema potrebu da nešto nekoga nauči, ili da demonstrira znanja (kojih nema), možda se uči govorništvu, ili se traži u socijalnim šemama. Možda priča da bi osvojio srce neke dame, da bi nekoga zadivio. Možda priča da promijeni tok prethodne teme, ne možemo mu znati motiv. Možda ga ni on nije svjestan.
Ovaj što ćuti, možda misli u sebi, a kakve budale, ne vrijedi ni da nešto kažem, ne mogu brate... Ili se stidi umjesto ovoga (vidi:
Gnar), ili razmišlja o nečemu desetom, ili odmara mozak, ma nek ovaj priča, šta bi mu ja, ili će tek da prozbori, pa da ovog postidi... A zašto se ne bi i uključio diskretno u razgovor da nauči nešto sagovornika? Ne ponižavajući ga, nego fino da to odradi, manevarski hop cup i da svima bude okej...
Bilo kako bilo, sve što ljudima čini mučna, nelagodna ili bilo kakva loša osjećanja u toku priče s nekim (bilo da ga sluša, bilo da diskutuju, vode dijalog, ili monolog), bolje je u svakom slučaju popričati o tome sa sagovornikom (o osjećanjima i mislima koja su se tom prilikom javila tokom razgovora), nego pizditi u sebi ili naglas, skromno se povlačiti, ili smišljati taktike i razne strategije kako dohakati neukom samouvjerenom JaPaJapcu. Jer njegova samouvjerenost je možda upravo to što čini znalca inferiornijim. Možda on potajno samuvjerenom neznalcu zavidi na toj sposobnosti?
A možda je samo 800 krenula da piše nešto, da ne bi mnogo razmišljala o nečemu drugom.