U historiji grada Banjaluke začetoj kako knjige kažu one srednjevjekovne 1494. godine zbivalo se svega i svašta. I od svega i svačega ovdje je ostalo traga na kamenu, na zemlji i na vodi.
Brojna su kupališta i ade na banjalučkom dijelu Vrbasa, Studenac, Abacija, Halilovac, Ada, Zelena, Venecija, Hadžizina sedra i druge drugih i drugačijih imena. Jedna se od njih zove šimšur i putnik mora pomisliti kao je to ime od riječi šimšir nastalo ali će se pritom grdno prevariti. Austrougarsko švimšule što će reći škola plivanja u narodnom govoru se pretvorilo u šimšur i tako brojnim imenima banjalučkih kupališta dodalo i jedno čudno ime.
Bilo je na Vrbasu i u Banjaluci usamljenika što su željeli da pored postojećih načine i još više ada, za sebe i ne samo za sebe. Za zaljubljene i kupače, sevdalije, ribolovce i teferičlije, takvi su zaljubljenici usred Banjaluke podigli tri kamene ade: ostrvo ljubavi, Jeftino ostrvo i Alijino ostrvo.
Jedan od njih, Alija, koji izgradi svoje ostrvo na sredini Vrbasa kod utoka Crkvene u Vrbas, na mjestu gdje je Vrbas ljeti plitak, ali brz i razgovorljiv, se može vidjeti na slici napravljenoj augusta 2000 godine.

Za razliku od drugih velikih bosanskih rijeka kao što su Neretva, Drina, Bosna, Sana, Una Vrbas je muško. To nije puka jezička slučajnost. On tako nekako i izgleda. Ako ga pogledamo od Zec planine gdje kreće na svoj put, u svoju životnu dob, pa do Jajca gdje onako svuče Plivu kao nevjestu u tom prekrasnom vodopadu i povede je zajedno sa sobom u Banjaluku kroz kanjone u ravnicu gdje je njegova zrela dob, onda možemo i nekako bolje shvatiti zašto ta rijeka ima muško ime.