srijeda, 15.08.2001. godine
Nastavljam svoje skrabanje... Nastavljam bez ikakvog cilja i plana, bez zelje da pisem. Ja ne zelim da pisem. Ali, nesto me goni, nesto me tjera. Neki brkati rmpalija mi dise iza ledja, zavukao je svoju odvratnu glavusinu u moje uho i vice : "Pisi ! Pisi konju ! Pisi ! Pisi, samo to znas ! " I tako... Ja ga moram poslusati. Kao robot, masina, programiran, sjedam svako vece za kompjuter, palim Word 98 i pocinjem... Prsti igraju svoju igru po tastaturi, ja posmatram, nijemo, slova se pojavljuju po monitoru, oblikuju se u rijeci, recenice... Misli, meni nekad potpuno nepoznate, izranjaju na ekran ispred mene... Ja ih citam, nemam drugog izbora. Ponekad pokusam da se umijesam, da prekinem taj krik iz svoje glave, da smirim mozak, da ga zaustavim... Samo pokusam ali ne uspijem. Nemam snage da prekinem. Ne mogu... Evo, sjedim pred kompjuterom, pijem Stock, kucam pomalo. Noc je. Prilicno je svjeze ovdje. Inace, ovdje su noci uvijek svjeze, i ljeti i zimi. To nije lose ako zelite da spavate, ovdje se covjek moze dobro ispavati. Ja ne, uvece dugo ne mogu da zaspim, mucim samog sebe. Znate vec cime, zvalavio sam vec o tome poprilicno. I noc se izvuce. Prodje vrlo brzo, znam samo da sam neispavan. Hronicno neispavan i umoran. Umoran od samog sebe, od komplikovane praznine koju zovem zivotom. Od monotonije koju ne znam i ne mogu da izmijenim. Ali dobro, ne osjecam se uvijek tako. Jutro koje sam tek potrosio je obecavalo nesto drugo. Obecavalo je promjenu. Namirisao sam promjenu u vazduhu. Trebalo je da se desi nesto spektakularno, osjecao sam. Ne znam sta, ali moralo se desiti. Nakon duzeg vremena to je bilo prvo jutro kada se praznina nije probudila sa mnom. Ostala je jos da spava a ja sam ustao iz kreveta sa osmijehom na licu. Osmijeh, prilicno ruzan i blesav, vise nalik na cerenje, ali ipak osmijeh. Ugledao sam ga u ogledalu, osmijeh na licu, lijepa slika, jako lijepa. Nije fer sto ne znam da slikam. Slikarima je mnogo lakse nego piscima. Slikar bi lijepo nacrtao lice sa osmijehom, prilozio ga i to je to. Nema tu mnogo price. Ovako ja moram da pisem, da kucam, da se trudim, da trosim rijeci da bih vam opisao taj glupavi smijesak koji me je jutros tako iznenadio jer odavno ga nije bilo na mom inace, sasvim prosjecnom i svjeze neobrijanom licu. Taj smijesak me je natjerao na akciju. Odlucio sam da preskocim kafu i dorucak, ionako mi se ne jede ni salama, ni jaja ni konzerva ribe, tunjevine, nekog odvratnog i neukusnog mesa. Da je meso ludih krava pojeo bih ga sigurno. Mislim da na mene to kravlje ludilo ne bi moglo uticati, lud sam vec sasvim dovoljno da se razlika ne bi ni primijetila. Otvorio sam vrata od stana i izletio na ulicu. Odlucio sam da potrazim tu promjenu koja me tako obradovala. Samo, nisam znao ni gdje ni kako. Odlucio sam da hodam. Da obidjem cijeli grad, polako, bez zurbe, lijeno, klosarski. Inace, ja volim da setam. Bas volim da hodam. Ne posmatram izloge tada. Ne zanimaju me previse, vise me zanimaju ljudi. Volim da gledam setace. Mada, nije svaki setac zanimljiv. Neki su dosadni, previse obicni... Te ne podnosim. Ne podnosim one tipove u odijelima koji zure na posao stalno blejeci u sat, vrlo lijep i tacan sat, kraduci vrijeme sami sebi. Ne volim ni sekretarice koje se lijeno vuku na posao, uredno nasminkane i nafurane, toliko nafurane da te gledaju sa visine, kao da su se vec popele u te poslovne zgradurine i posmatraju te kroz prozor. Kad me tako gledaju meni se cini da mi na celu pise - nezaposlen. Cini mi se da sam tim - nezaposlen zigosan, da sam divljac za odstrijel, da sam otpadak koji ce neki Zaposleni smetljar pokupiti i smjestiti ondje gdje mu je mjesto. U kantu za djubre. Da, bas tako se osjecam - kao djubre. Djubre koje ne privrjedjuje ovom drustvu, parazit koji se hrani ( doduse neredovno i nemarno, sa velikom sansom da prije 30-te zaradi cir na zelucu ) na racun tih zaposlenih sekretarica, toliko vaznih i nadmenih. Zato, kada hodam skupim se nekako zbunjeno, smanjim se, kao da zelim da budem neprimjetan, da me ne vide, da sakrijem taj zig koji nosim na celu... Ja volim da posmatram originalne setace, ljude kojima je setanje profesija, koji uzivaju u setanju. Volim da posmatram nezaposlene kretene, slicne meni, koji jure ulicama, bez plana i ideje, trazeci isto ono sto ja trazim. Trazeci promjenu koju najcesce ne nadju. Ali, vazno je da setaju, i to je dovoljno ponekad. I oni mene gledaju, znam. Gledaju me iz istog razloga iz kojih ja njih posmatram, znaju koliko smo slicni i smjeskaju mi se zbog toga. I ja se njima smjeskam... Isprva im se smjeskam. Kasnije , ne vidim ih. Ne vidim vise nikoga. Povucem se u svijet misli, pocnem da razmisljam a hodanje postaje mehanicko. Noge me same nose, one gledaju za mene. One su veza izmedju mene i realnosti, one me drze u ovom svijetu u tim trenucima... Razmisljam o mnogim stvarima. Cesto su u pitanju sjecanja, sjecam se nekih stvari koji su mi se desavale u nekim ulicama, sjecam se zajebancija sa drustvom ,mnogih gluposti koje smo napravili... Sjecam se mjesta gdje smo povracali po asfaltu, gdje smo padali, lezali, trcali... Sjecam se nekih coskova u kojim sam se u nekim srecnijim vremenima ljubio sa djevojkama, naslonjen ledjima na izloge ili na zidove, isarane grafitima... I tako, padne mi na pamet ideja. Ideja koja bi mogla izmijeniti moju zivotnu pricu. Ta ideja se zove knjiga. U tom momentu ja snazno pozelih da napisem knjigu. Hocu da napisem knjigu - sjecanja, da tom knjigom obuhvatim sve to sto mi vec godinama prolazi kroz glavu. Zelim da tom knjigom ozivim sjecanja, ozivim sebe i prijatelje, ozivim sebe i djevojke, da pokazem da zivot koji sam zivio i nije bio toliko uzaludan, toliko promasen. Zelim da dokazem da je moje djetinjstvo bilo posebno, bilo carobno, da vratim tu caroliju. Zelim da tu energiju koju sam imao nekada povratim, da me ponovu ispuni, da ponovo dobijem zelju za sutra... Razmisljanje o knjizi mi da neku dodatnu snagu pa onda poceh da spartam ulicama, skoro da trcim, jurim, da ostavljam ljude iza sebe, preticuci ih kao manijak. Da nosim odijelo sa kravatom i da imam Rolex na ruci, hladno bih mogao proci kao direktor neke uspjesne export-import firme koji zuri na sastanak. Ovako ne mogu. Samo sam manijak koji se vrti u krug, grabeci ulicama, nepazljivo udarajuci ramenima svu tu divnu i kulturnu gospodu koja mi ide u susret... Moja zelja za promjenom je ubrzo zaostala negdje iza mene, cekajuci da semafor pokaze zeleno. Ostao sam ja i moja knjiga u glavi. Knjiga koja ce uvijek ostati u glavi. Nedovrsena knjiga koja nikad nije imala sanse da ugleda svjetlost dana. Knjiga - pobacaj jer nema dovoljno dogadjaja kojom bih mogao da je ispunim. U mom zivotu se ipak nista zanimljivo nije desavalo. Cijeli moj zivot bi mogao da stane na nekih 10 stranica, pod uslovom da je tekst dobro razvucen i otkucan krupnim slovima. Ja nisam isao na safarije po Africi, nisam isao svake godine na ekskurzije u Spaniju, nisam osvajao najljepse djevojke u skoli, nisam nikad bio zaljubljen bezgranicno, ocajnicki. Nisam dolazio u sukobe sa zakonom, nisam prokrstario Yugu uzduz i poprijeko stopirajuci, avioni kojima sam letio nisu nikada bili oteti. Moj zivot je toliko jebeno prosjecan i dosadan da ga niko ne bi htio da procita. Zato, knjiga otpada... Uvjerljivo lagati ne znam a i masta mi nije jaca strana. Knjiga ce samo da ostane san a buducnost bi mogla da bude trgovina gacama iz Rumunije ili valjanje trave-albanke djecurliji iz osnovne i srednje skole. To je surova istina i toga sam svjestan... Tako srozan i utucen, izgubivsi i posljednju nadu da cu svoj zivot uciniti korisnim, da cu moci da kazem "Eto, zato ja zivim..." , sjedoh u jednu ljetnu bastu da se odmorim. Narucih pivo. Pivo je doslo brzo, jos brze sam ga popio. Narucih i drugo. Drugo nisam srucio u sebe, drugo sam cijedio lagano... Oznojen i pomalo umoran od jurnjave po ulicama, odlucih da se odmorim. Bas kada sam pozelio da ne vidim nikog poznatog, da se ne pozdravljam sa ljudima jer sam osmijeh s kojim sam se probudio vec usput poklonio jednoj djevojci ( cura je upravo bila izlazila iz biblioteke noseci naramak knjiga kada sam naisao... Te knjige i cvike sa ogromnom dioptrijom, stakla kao dno od tegle, su me natjerale da joj se nasmijesim )a nikako mi nije uspijevalo da nabacim novi "osmijeh laznjak", kad iskrsnu ispred mene jedan poznat lik. Taj lik je u stvari tip koga zovu Zhuna, uspjesan poslovan covjek i politicki aktivan u jednoj od vladajucih partija. Dobro, kod nas je i politika biznis, i to unosan. Sasvim je normalno da Zhuna bude clan politicke partije, tu je profit, on to dobro zna.. Zhuna me pogleda, obradova se sto me vidi isto kao da je ugledao dupence Pamele Anderson a ne moje pohabano lice... "Hej Hari, pa tebe trazim cijelo jutro" - rece mi dok sam razvlacio facu u osmijeh kulturan i uctiv ( ipak sam uspio ) kakav u prilici kad sretnes tipa Zhuninog renomea. Nikako nisam mogao skontati sto sam mu to ja potreban. To mu i rekoh. "Sta radis danas za ruckom" ? - mudro me zapita. "Jedem" - bio je moj lucidni odgovor. Dok smo se obojica smijali kao da smo culi vic godine, covjek me pozva na rucak, da porazgovaramo o stipendiji za mene i pomalo o politici. Takav poziv se ne odbija... Kuci sam se vratio zadovoljan sto me moj instinkt stepskog vuka nije iznevjerio. Ocekivao sam nesto od ovog dana, ni stipendija ne bi bila nimalo losa, za pocetak... Dodjose po mene u dogovoreno vrijeme, oko 15.00, njih trojica, Zhuna i jos dva neka tipa koje nisam poznavao. Otisli smo u "Dva kuma", jednu od onih soferskih kafancina. Na takvim mjestima Zhuna se osjeca kao kod kuce, to se dalo primijetiti. I ona dvojica su djelovali sasvim opusteno mada nisu mnogo pricali. Uglavnom sam ja pricao... Pricao sam shale i razgledao unutrasnjost "Dva kuma". Nista cime bi se kafana mogla pohvaliti. Prilicno dosadna unutrasnjost, i za razgledanje a i za opisivanje... Narucih sebi pivo i telece medaljone, bio sam strasno gladan. I oni su sebi uzeli jela sa rostilja, imali su sva trojica podobre stomake. Stomaci su im dovoljno veliki da bi im covjek, dok prolaze pored igralista, mogao dobaciti : "Hej pederi, vratite djeci lopte". Razgovor je tekao neobavezno i lagano dok smo cekali da nam serviraju gomilu masnog, isprzenog mesa... Cim je poceo da jede, Zhuna se naglo uozbiljio. Evo ga, pomislih, Zhuna prelazi na stvar. Poceo je pricati o losoj ekonomskoj situaciji u zemlji, o tome koliko su joj potrebni mladi i ambiciozni ljudi poput mene. Monotonim glasom je pricao o mojoj inteligenciji i potencijalu za koji bi bilo steta da propadne... Slusao sam ga pomalo. Kasnije mi je paznju privukla jedna muha koja je oblijetala kafanu neprekidno. Neodoljivo me je ta muha podjecala na mene kada setam ulicama trazeci nesto a ne znajuci sta... "Tesko stanje nase privrede se mora u najskorije vrijeme sanirati..." palamudio je Zhuna nemilosrdno, cuo sam ga kroz dim cigara koje su pusili ona dvojica pavijana sa njim i klimali glavom na svaku trecu njegovu rijec, otprilike. "Nasa politicka partija ima rjesenje za probleme koji su ovo zemlju spustili na nivo Albanije...", pametovao je sa vaznim izrazom lica dok su nevjerovatno veliki komadi mesa nestajali iza njegovih masnih usana... Ja sam cijelo vrijeme cekao da ona muha naleti negdje blizu mene da je pokusam viljuskom uhvatiti u letu i tako prakticno dokazem Zhuni svoju inteligenciju i potencijal. Konacno, kad se dobro najeo i kada je konobar pederastog izgleda sklonio sa stola nepotrebne rekvizite Zhuna otvori aktn tasnu i izvadi iz nje dva papira. Prvi papir je bila stipendija koju sam trebao da potpisem. Stipendija je nepovratna, 200 dm mjesecno... Drugi papir je stavio preko prvog. Taj drugi papir je bila pristupnica njegovoj partiji. Da bih dosao do stipendije trebalo je prvo da stavim potpis na pristupnicu... Trenutno, smrklo mi se pred ocima. Shvatih zasto se Zhuna onoliko smjeskao i trudio oko mene. Pa covjek zeli od mene da napravi kurvu. Zhuna je htio da me za 200 dm on i pavijani poput one dvojice koji su cijelo vrijeme cutali za stolom jebu u mozak. E pa ne moze. Ja, Hari Haler nisam kurva. Nikad nikome nisam dopustao da me jebe u mozak. Ne moze i tacka. Ljutito se digoh sa stola dok mi je kroz glavu prolazilo hiljadu misli. Htio sam reci Zhuni da su on i takvi kao on krivi za ovo sto se desava ovoj zemlji... Htio sam da vrisnem " Idite smradovi ! Mrs iz ove zemlje, jebem vam mater lopovsku. Dok vi zderete po kafanama i pricate godinama istu jebenu pricu, sazvakane i izlizane fraze, mladi i talentovani ljudi cekaju u redovima vizu za Australiju ! Ne treba meni stipendija, dovoljno je da vi uklonite svoje guzice iz fotelja, da malo izvadite ruke iz kasa... Pustite one koji znaju i mogu da rade, vi vozite kamione jer to je vas posao.." Puno toga sam htio da kazem. Htio sam ali nisam. Nisam mogao. Cijeli moj govor je stao u jednu jedinu rijec : " Necu". To je sve sto sam mogao da kazem... Onda sam lagano izasao. Zhuna je shvatio sta mislim, on nije glup, ona dvojica pavijana su i dalje klimali glavom... Moje pametne noge, bez suvisnih pitanja, poslusno su me odvele kuci. Sa olaksanjem sam zakljucao vrata i legao na krevet. Posmatrao sam plafon. Dosao sam u pravom trenutku, taman se na mom plafonu davao film. Neka romanticna komedija... U glavnoj ulozi mladi pisac, izgubljen u mislima hoda ulicom i sudara se sa djevojkom koja izlazi iz biblioteke noseci naramak knjiga... Knjige su se rasule po ulici. Oboje se saginju i sakupljaju ih. Pogledi im se sretose i buknu ljubav na prvi pogled... Dok sam posmatrao taj film nisam ni primijetio da se moja praznina mazno i njezno ponovo uselila u mene, negdje u predjelu grudnog kosa.
|