-Slusanje je vaznije od razumijevanja.
-Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ja birao prilike, nisu prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.
-Obuzela me mirna ravnodusnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od cuda. Mozda je moja savjest bila jos zbunjena pred tom neocekivanom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znacaj. Zivio sam, ustvari, svoj drugi, poklonjeni zivot, sve ostalo nije vazno, za sad nije vazno. Ovo je visak, ovo je sreca kakvu hiljade drugih nije imalo, a hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu prosli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaze, mozda samo ja, jedan jedini: Srecan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali sam osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.
-Volio sam sve sto nije rat, volio sam mir. A onda me i mir uznemirio.
-Koliko zrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda.
-Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikad vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikada vise. Nikada: jedina konacnost.
-I ubrzo sam se, iz traljave pobune, i toboznje zelje za slobodom vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.
-Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo tesko, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olaksanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim sa njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
-Vise je dobrih ljudi nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.
P.S. Tvrdjava me toliko odusevila da sam dok sam citala prepisivala sve sto mi se svidja
