Ne sudite da vam se ne sudi.
Postoji vise vrsta ljudskog osudjivanja koja se zapravo nadovezuju, a sva vode ka istom:
1. kada covek u nameri da se drugima prikaze pravednim ide i na sav glas osudjuje koga stigne, nekad lukaviji, prikriveniji, a nekad bukvalno zabrazdi u svom bezumlju suditeljskom,
2. kada covek ne primecuje da sudeci druge zapravo samoga sebe osudjuje reflektujuci vlastite grehe, jer tezeci da iznadje ma kakav greh, cak i kada ih nema na videlu, on pocinje vlastite da pripisuje drugima samo da bi sudio {u iluziji da nije sudjen},
3. kada takav okori svojim srcem do krajnosti, a svestan da ostrica maca vreba i njega, da mu se moze obiti o glavu svo njegovo zlodelo, on zauzme suprotnost onoga sto je do tada zagovarao, suprotnost javnog linca, ali ne i u sebi samom, tj. sa javnog osudjivanja okrene u tajno, unutrasnje - one koje je sudio javno, pocne da sudi u sebi samome, jer ga duh osude nije napustio.
Ne rece li Hristos da ce reci nekima:
IDITE =OD= MENE, NIKADA VAS NISAM ZNAO?
Oni koji su ophrvani duhom osude, bilo da ispoljavaju taj duh, bilo da ga zadrzavaju U sebi, oni su potpuno zaboravili na PRASTANJE, bilo da oproste javno, bilo - tajno, u sebi, njima se prastanje cini tek necim deklarativnim i/ili spoljasnjim {intermedijalnim, a ne intramedijalnim}.
Ako moram da budem lican, bicu: najteze mi je bilo da oprostim, onda kada nisam imao osobu uzivo oci-u-oci, bilo da sam ja zaista imao da oprostim, bilo samo da izgladim situaciju. Lomio sam se U sebi, vodeci unutrasnji dijalog, zeleci samo da se sretnem sa osobom, naravno da mi nikakva osveta nije ni padala na pamet, ali ocegledno je da sam i dalje mislio da sam ja u pravu, a ta druga osoba ne, da je zasluzila sve najgore svojim (ne)delom. A onda sam shvatio da uopste NEMA TE DRUGE OSOBE, da je stvar bila u mome srcu i mojoj sposobnosti da oprostim, ne vezano da li je ta druga osoba trazila oprostaj ili ne. Kazem vam, mnogo je lakse oprostiti kad vam neko zatrazi da mu oprostite. Prastanje je U onome koji zna da oprosti (i) kad nema svedoka do Boga, jer ako ta druga osoba i ne treba moj oprostaj, odakle onda osecaj U mome srcu da nemam kud do da oprostim joj, ne zato sto sam pritesnjen njome, jer nisam, no zbog toga da sacuvam dusu svoju !?
Prastajte da bi vam bilo oprosteno.
P.S. I ako se to danas ili juce ne vidi medju nama ljudima, prastanje je eshatolosko. Nije to tek pomiriteljski duh, jer ja ne imadoh tu osobu da se izmirim s njom, njeno prisustvo, ali ako odbacih duha osude zarad prastanja, onda sigurno Mir Boziji ne bi odstupio od mene cak ni u prisustvu te osobe (a u koliko samo prilika svako od nas propusti da oprosti).
Zasto bih trazio da mi Bog oprosti, ako sam ne prastam, - nije to merilo samo postenja, ili reciprociteta, to je merilo samopregalastva molitvenog ili slepe, a nevernicke samoosude, predukusa raja ili pakla, to je merilo protiv koga nema ista ni najveci nepravednik, jer ne zna vrednost prastanja, bilo do njega ili od njega. Znaci generalno, prastanje je Put Istine, jer dok bejasmo deca ne secamo se da smo i imali sta da prastamo, nemasmo to iskustvo da oprostimo, a potom se mnogo udaljismo od bezazlenosti, a da nismo ni svesni koliko. Kazem vam, prastanje treba cak i tamo gde nema greha, tj upravo ga nema jer je oprosten, i zato znam da je eshatolosko, jer ko ce znati sve svoje pogreske (rece David). Postoje pogreske koje se ne znaju odakle su, i lebde kao mac, trebaju da budu oprostene, a ne zna se kome, cije su. Upravo u tome je prastanje, ne da covek meri KOME I KOLIKO treba da (se) oprosti, nego da bude SPREMAN SVAKOM I PUNO DA OPROSTI ON LICNO, i to ne nekad ili posle, nego uvek i svagda; u suprotnom duh osude ophrva coveka, da ga ovaj ni ne primeti, pod plastom dokaza, razloga, ili cega god. Prevarice se mnogi kod ocekivanja Dana, upravo kod prastanja jer ga nece videti spoljasnjeg, pa ce zaboraviti na njega, a mnogi ce u sebi prastati, jer ce zadrzati meko srce... Budite usmereni na prastanje da bi se u vama otkrilo Carstvo Bozije, jer ovi sto ga zagovaraju po lokalitetu spoljnjem, oni ce potpuno zaboraviti na prastanje. Prastanje je onaj kljuc unutrasnjosti Carstva Bozijeg, prastanjem zaokruzujete ljubav, od vere, preko postovanja i razumevanja.
Pitam, koji vladar ima vecu moc: onaj koji zna da ispolji i milost ili onaj koji samo surovoscu tvrdi svoj polozaj? Odgovaram: onaj koji zaista ima moc-vlast, taj se nece pobojati da ce istu okrnjiti, da ce mu autoritet opasti ako se pokaze velikodusnim i oprosti, naprotiv, taj ima i vecu moc od onoga koji se grcevito drzi svoje tiranije. I tako, tiranina nadvlada veci tiranin, ali milost je kljuc moci; takodje veli u:
http://www.avva.faithweb.com/premudrost ... onove.html
"Ti opet koji moc posjeduješ, snishodljivo sudiš i nama upravljaš s velikom samilošcu! jer moc, kad god zaželiš, sa Tobom je".
Ko vlada situacijom, nece se nikad uplasiti da ukaze milost, zapravo vlast mu i proizilazi iz milosti. Naravno da znam da se to tako ne cini na prvi pogled na ovome svetu, ali jeste tako, pitanje je samo ko ce to pre da shvati, a ko kasnije. NARAVNO, poenta celog mog posta je da uvidite da covek moze i tajno, u sebi osudjivati, ali milost se moze uciniti samo van sebe, [bilo] bliznjem [bilo neprijatelju]. Naravno, nemojte sad uplitati tu (samo)hvaljenje deljenjem milostinje, to je druga tema. Ovde sam samo hteo da ukazem na neke aspekte puta ka unutrasnjosti koji se na prvi pogled ne vide. Isterajte duha osude IZ sebe, a primite duha prastanja U sebe, prastajte kome imate sta nezavisno od toga da li taj trazi to od vas (cak i zna da mu prastate), prastajte zbog sebe, zbog duha prastanja da se nastani u vama Blagodacu Hristovom, ... i neka milost koju drugima cinite bude svetlost kojom VAS Gospod obasjava, da se obucete u svetlost, kao istinita deca Bozija, da vam svetlost Bozija bude i oruzje i plata, da padne i poslednji duh tame.
"Bože Otaca i Gospode milosti"...
p.p.s. mozda sam trebao i vise da se potrudim da argumentujem i jevandjeljem i poslanicama.
DODATAK:
Vera je temelj i pocetak svega, ona je nas potencijal jer je kao zrno manje od sveg povrca dok ne uzraste u drvo...
Postovanje je mera bezazlenosti,
Razumevanje, pak, mera usmerenosti,
ali ko dostigne do najveceg prastanja, taj je u Istini.
Ali ima:
potencijala koji se nikad ne realizuju, jer nemaju temelja ni Pocetka u sebi
postovanja koje nemaju detinje bezazlenosti, jer su lukavstvo, prikriveno nipodastavanje,
razumevanja koja su ludost ovoga sveta, jer ga ne mogu nadvladati,
prastanja koja je pretekao zaborav, jer nisu Pocetak.
Imate li potencijal vere? Usmerite ga tamo gde necete biti prevareni, e da bi se vera indukovala, a nikad dedukovala.
Kako postujete? Obratite se u decu, ona se ne klanjaju idolima, i svako lukavstvo ni ne dopre do bezazlenih.
Koliko razumete, a koliki je svet? I ceo svet da covek moze da razume, proci ce, i propasce mu trud, pa se stoga trudite Boga da razumete.
Zbog koga, zasto prastate? Da bi mogli da ljubite Gospoda Boga svim srcem i umom i dusom, jer okorelo srce kad oboli, i um kad nacne zaborav, kad godine pritisnu teze je obratiti se u dete.