|
JESMO LI VEĆ ŽIVJELI ?
Vjerovanje u reinkarnaciju ili ponovno rođenje, jedno je od najstarijih religijskih vjerovanja uopće. Seljenje duša spominju duhovne tradicije svih naroda dalekog Istoka, mnogi antički filozofi, srednjovjekovni kabalisti. Po tvrdnjama mnogih autoriteta za ovo područje, čak je i kršćanska religija u svom početku zastupala ovu doktrinu. Ukratko, teorija o seljenju duša implicira da se ljudska bića rađaju i umiru mnogo puta, u različitim tijelima. Svrha mnogobrojnih života u različitim društvima i epohama bi bila čovjekov uspon na duhovnoj ljestvici, moralno i duhovno usavršavanje, prevazilaženje svih aspekata koje generalno smatramo negativnim, te na kraju, duboko prosvjetljenje (spajanje s božanskim aspektom) što je po mišljenju svih autoriteta, krajnji cilj čovjekove evolucije…
Usko povezano s reinkarnacijom je i vjerovanje u karmu - učenje o tome da sva naša djela rezultiraju posljedicama u ovom i sljedećim životima. Dobra djela bivaju nagrađena, ona loša su na ovaj ili onaj način "kažnjena" - bolestima, različitim vrstama patnji i iskušenja itd. Iz toga recimo proizlazi da osoba koja u ovom životu ima problema u braku ili vezama, možda plaća za svoje nemoralno ponašanje prema supružniku iz nekog ranijeg života!
Mnogi ljudi, naviknuti na racionalno razmišljanje, bez oklijevanja odbacuju ideju reinkarnacije tvrdeći da je to još ''jedna glupost koju smo uvezli s Istoka". Je li baš tako? Ako odlučimo ovoj temi prići znanstveno, moramo, obavezni smo, pristupiti joj otvorenog duha. To znači saslušati i "skeptike i vjernike", promotriti različite mogućnosti, i što je najvažnije, informirati se o do sada obavljenim istraživanjima. Činjenica je da je danas tema prošlih života moderna, a moda i trend često izmiču racionalnoj percepciji. Upravo zato, mnogi "ozbiljni ljudi" odmahuju rukom na spomen reinkarnacije i karme. Kažu, "ako to postoji, znanstvenici bi to danas već potvrdili". Slažem se. Zbog toga smo za čitatelje SVJETLOSTI odlučili ovu temu obraditi iz znanstvene perspektive, što znači da ćemo opisati neka moderna znanstvena istraživanja fenomena reinkarnacije. Nećemo ovog puta govoriti što su o tome mislili drevni mistici, niti što je ostalo zapisano u drevnim spisima. Naša je zadaća ovog puta, vidjeti kako je znanstveni pristup djelovao u izučavanju jedne, po našem mišljenju, posebno važne teme. Ona je važna iz više razloga: prvi je što osoba koja vjeruje u "prošle živote" ima sasvim drugo viđenje sebe i svog mjesta u svijetu, nego što to ima prosječan vjernik ili prosječan ateist. Drugo, u današnjim uvjetima široke dostupnosti svake informacije, istinite i znanstvene činjenice o ovom području mogle imati dalekosežne posljedice na daljnji razvoj čovječanstva, u svakom smislu! Možemo zamisliti, uz malo mašte, sasvim drukčiji svijet koji bi naravno imao i drukčiji sustav vrijednosti od ovog današnjeg. Upravo zato, o novijim istraživanjima na tu temu, treba pisati, jer prenošenje ovakvih informacija na globalnom nivou, (bez obzira kakav predznak ta istraživanja nose) može značiti mogućnost značajnih promjena u bližoj i daljoj budućnosti našeg planeta.
Znanost je stoljećima s podsmjehom gledala na priče o reinkarnaciji, i to joj ne možemo zamjeriti jer su znanstvenici prošlih vremena platili veliku cijenu zato što su bili odgovorni predstavnicima crkvene dogme. I zato ih ne treba kriviti. Ali, u posljednjih dvije stotine godina, znanost ide svojim stazama slobodno, bez pritisaka. Zato, u novoj klimi, neka stara pitanja ponovno zahtijevaju našu procjenu.
Reinkarnacija Katara
Zna se da su prvi pokusi s hipnotičkom regresijom u prošle živote, napravljeni u Europi i Americi još prije pedesetak godina. No, njihovi inicijatori su se bojali negativnog publiciteta unutar vlastite profesije pa su ta istraživanja uglavnom bila dostupna kolegama i struci, a manje široj javnosti. Slučajevi razotkrivenih prijevara su dodatno pogoršali situaciju. No, postoji i određen broj novih, svima dostupnih studija koje jednostavno zahtijevaju da im posvetimo pažnju ako želimo ozbiljno pristupiti ovoj temi.
Veliku prekretnicu u istraživanjima predstavlja projekt britanskog psihijatra Arthura Guirdhama. On je već 1970. godine objavio djelo The Cathars and Reincarnation. (KATARI I REINKARNACIJA) Katari su bili jedna od "heretičkih" grupa, vrlo jaki u Europi u ranom srednjem vijeku, a Papa je protiv njih pokrenuo i križarski rat, nakon kojeg su uglavnom iskorijenjeni, a priče u užasnom progonu ovih ljudi i danas se prepričavaju osobito u Francuskoj. Izlazak knjige je potaknuo i burne reakcije. Mnogi su sumnjali da se radi o nekom šarlatanu koji je pronašao način za laku zaradu, ali su se prevarili. Doktor Guirdham je bio "noćna mora" svakome tko je došao na ideju da cijelu stvar odbaci kao pokušaj prevare ili stvaranja publiciteta upitnim sredstvima. Kao prvo, u vrijeme kada je radio na slučaju koji je u knjizi opisan, imao je sasvim dostatnu reputaciju i respektabilnu količinu objavljenih materijala, pa možemo reći da njemu nije bilo potrebno neko sredstvo kojim će sebi priskrbiti dodatnu pažnju medija i uvažavanje kolega. ,Naprotiv, objavljivanje rada CATHARS AND REINCARNATION nikako nije bilo pozitivan čimbenik u kreiranju daljnjeg napredovanja u struci, jer su reakcije kolega, u početku u glavnom bile nepovoljne. Autor je u knjizi namjerno bježao od bilo kakvog senzacionalizma, forsirao je suhoparan i akademski način pisanja tako da je ona sasvim različita od mase sličnih djela koja na velika zvona "objašnjavaju velike istine" a zapravo su sa stajališta ozbiljnog izučavanja, vrlo upitni.
A priča o kojoj knjiga govori, doista je senzacionalna. U proljeće 1962. Guirdham je započeo raditi s novom pacijenticom. U kartonu je ostalo zabilježeno da je osoba koju je nazvao "gospođa Smith" da bi je zaštitio od lovaca na senzacije i žutog tiska, počela dolaziti zbog košmarnih snova koji su se često ponavljali i iscrpljivali je fizički i psihički. Uvijek joj se ponavljao isti san: ležala bi u nekoj hladnoj i mračnoj prostoriji na podu, zatim bi se vrata otvorila i u sobu bi stupio muškarac čije se pojave izuzetno plašila. Budila bi se probuđena vlastitim vrištanjem. Ovaj je san gospođi bio podjednako upečatljiv i neugodan i nije čudo da je pomislila da je sve to, početna manifestacija nekog ozbiljnijeg psihičkog oboljenja. Ono što na početku svoje terapije nije znala, bila je činjenica da je godinu dana prije, Guirdham osobno prolazio kroz slično iskustvo. lako su užasni snovi prestali nakon prvih nekoliko seansi, gospoda Smith je nastavila s terapijom da bi bila sigurna da se ne radi o slučaju privremenog poboljšanja koje nerijetko može biti "uvertira" u daljnje produbljivanje psihičke krize. Guirdham je utvrdio da se očito ne radi o psihički poremećenoj osobi, ali ga je zainteresirala činjenica da je gospođa Smith na određen način bila vidovita, da su joj se dosta često dogadale neobične koincidencije. Odnos psihijatar - pacijent je bio na primjerenoj razini, i Guirdham je sa zadovoljstvom nastavio proučavati svoju neobičnu pacijenticu. Ipak, moralo je proći osamnaest mjeseci terapije da bi mu se ona potpuno povjerila: tek tada mu je ispričala o neobičnim vizijama koje su je pratile još od djetinjstva i o kojima je tijekom mladosti pisala iscrpan dnevnik.
Vizije ranog srednjeg vijeka!
Naime, još od rane mladosti, ponekad u snovima, a ponekad u vizijama koje su prethodile prelasku iz budnog, ili polu budnog stanja u san gospoda Smith je vidjela neobične prizore, koji su očito kronološki pripadali razdoblju ranog srednjeg vijeka, i bili povezani sa životom u Francuskoj. Ona nikome nije govorila o tim vizijama niti o njihovom sadržaju, ali je vodila dnevnik koji smo spomenuli. Na sreću, dnevnik je sačuvala, i imala ga je kod kuće pa je Guirdhamu uspjelo nagovoriti ju da zajedno pročitaju neke njegove dijelove. Psihijatar je bio zapanjen obiljem detalja koji su se odnosili na život u Francuskoj u trinaestom stoljeću, a osobito činjenicama koje su se odnosile na Katare, koji su u to vrijeme u južnim pokrajinama Francuske, uspijevali živjeti u miru sa svojim susjedima "pravovjernim kršćanima". Bilo je jednostavno nemoguće da je gospoda Smith kao srednjoškolka, na bilo koji način mogla doći do pisanih izvora u kojima bi proučila priču i kasnije je "uplela u vlastite fantazije". Osim toga, neki detalji koje je ona iznosila, u to su vrijeme bili poznati tek malom broju povjesničara i arheologa, koji su na terenu nastojali rekonstruirati sve detalje katarske tragedije. A gospoda Smith je govorila o hijerarhiji unutar zajednice, vjerskim aspektima njihovog pogleda na svijet. Što više, u kasnijoj fazi u stanju duboke hipnoze, navodila je imena ljudi iz onog vremena, a Guirdham je uspio uz pomoć kolega, znanstvenika, zaviriti u francuske arhive i na svoje čuđenje, doznati da su ljudi o kojima je g. Smith govorila, u to vrijeme ubilježeni u crkvenim knjigama, kao žitelji grada Toulousea!
Prošlo je još neko vrijeme, i priča gospode Smith je počela poprimati konačne obrise. Evo kako ona u skraćenom obliku glasi. Godine 1242. u Toulouseu i okolici, Katari su živjeli u nekoj vrsti tolerantnog suživota sa svojim susjedima rimokatolicima. Gospoda Smith je živjela u skromnoj obitelji. Kao mlada djevojka upoznala je naočitog katarskog propovjednika kome je ime bilo Roger. Unatoč protivljenju obitelji, počela se s njime viđati jer se zaljubila svom snagom svoje mlade duše. Obitelj je se odrekla i eskomunicirana je iz crkve, ali je to nije smetalo i preselila se svom voljenom. Živjeli su skromno, ali su se voljeli tako da su njene uspomene na to doba lijepe. 1244. godine, zbili su se događaji koji su označili početak vjerskih progona u tom dijelu Francuske. U njihovu su pokrajinu doputovala dvojica crkvenih inkvizitora da bi istražili anonimne optužbe za herezu i bavljenje crnom magijom. Katarsku zajednicu ili barem neke njene članove, uhvatila je panika. Znali su za slične progone u okolnim zemljama i jako su se uplašili. Nekoliko mlađih članova je na svoju ruku odlučilo izvesti smion plan: prišuljat će se inkvizitorima dok spavaju, uplašiti ih i oteti im popis za koji su bili uvjereni da ga ovi nose sa sobom - tajni popis svih obitelji u tom kraju, osumnjičenih za herezu. Ovaj hrabar ali glup plan se izjalovio, inkvizitori se nisu uplašili nego su se počeli odupirati i u nastaloj gunguli, obojica su ubijena. Mladići su se domogli popisa i pobjegli. Sada više nije bilo povratka. Neki članovi katarske zajednice su mislili da će se neporazum nekako raščistiti i nisu odlučili pobjeći. Medu njima su bili Roger i njegova mlada supruga. Ali odmazda je brzo uslijedila. Biskup je poslao crkvene istražitelje i vojsku. U roku od nekoliko dana, svi poznatiji Katari u Toulouseu i okolici su uhapšeni. U Wadnoj tamnici, našlo se njih nekoliko desetaka, i svi su podvrgnuti brutalnom ispitivanju. Roger je od posljedica ispitivanja i teških uvjeta ubrzo umro, što ga je poštedjelo gore sudbine koja je zadesila ostatak grupe. Svi su spaljeni na lomači, a uskraćena im je milost (u ono vrijeme dosta proširena) da prvo budu zadavljeni a da im leševi tek onda budu bačeni na lomaču. Svi, uključujući Rogerovu suprugu su živi spaljeni. Opis smrti na lomači koji je ona dala u hipnotičkom transu je uistinu jeziv.
Prijatelji iz prošlosti!
No tu nije bio kraj čudesnim podudarnostima. Gospoda Smith je svom psihijatru u stanju hipnoze dala neka sadašnja imena ljudi koji su u ono vrijeme s njom živjeli u Francuskoj, kao pripadnici katarske grupe. Nakon duljeg istraživanja, Guirdham je stupio u kontakt s nekima od njih. Nemalo se iznenadio kada je doznao da su mnogi od njih imali u različitim životnim razdobljima, snove i vizije identične onima od kojih je patila g. Smith. Vremenom, upoznao je nekoliko desetaka osoba koje su očito, u prošlom životu, poznavale g. Smith i podijelile njenu groznu sudbinu. Tako, naišao je u biti na slučaj kolektivne reinkarnacije budući da su svi oni živjeli u Engleskoj, u prvoj polovici XX. stoljeća. Prve reakcije na ovaj slučaj, kao što možete i predvidjeti, 'bile su izuzetno nepovoljne. Mnogi Guirdhamovi kolege su bili zapanjeni i u privatnim su mu kontaktima davali do znanja da je s njegovom karijerom gotovo. Ali prevarili su se. Budući da se radilo o tako kontroverznoj temi, cijeli je slučaj počeo izgledati kao glamurozni sudski proces. Naime, dr. Guirdhamje osobno predložio da on i pacijentica budu podvrgnuti ispitivanju "detektorom laži" i hipnozom, da bi se na taj način najpreciznije utvrdilo govore li istinu. Pravna zavrzlama i opsežna ispitivanja su potrajali nekoliko godina. Na kraju, tim stručnjaka koji su činili najugledniji britanski liječnici i psihijatri, donio je jednoglasnu "presudu" o ovom slučaju: utvrđeno je da oboje nepobitno govore istinu. Stručnjaci su priznali da postoji mnogo toga za što današnja znanost nema pravo objašnjenje, ali sudionici konkretnog slučaja su dokazali da govore istinu! Doktor Guirdham je kasnije napisao: Proučavanje paranormalnog je sljedeći veliki kvalitativni skok koji očekuje psihijatriju našeg stoljeća. Do njega će doći prije ili kasnije!
Neka novija istraživanja mu daju za pravo. Ali kakva je vrijednost ovog primjera, po čemu je poseban? Kao prvo, slučaj je "proveden do kraja". Mnoge studije u ranijim vremenima, ili nisu provedene kako valja, a ne rijetko nisu ni dovršene, i to obično iz banalnih razloga koji imaju veze s financiranjem i ljudskom taštinom sudionika. Osim toga, u ovaj je slučaj bio uključen velik broj ljudi. Kasnije, mnogi su sa simpatijama gledali na Guirdhamovu odluku
da se podvrgne testiranju zajedno s pacijenticom, iako se mogao ograditi i zahtijevati da ispituju samo nju. Osim toga, spomenuli smo i zaključak da se radilo o kolektivnoj reinkarnaciji, svi važniji članovi grupe iz Toulousea su se "ponovno našli" u modernoj Engleskoj možda baš zato da bi cijela stvar dobila na važnosti. O slučajevima "grupnog inkarniranja" je kasnije izvještavala i renomirana proučavateljica NDE fenomena (near-death experience), Elisabeth Kubler Ross.
Istraživanja Stanislava Grofa!
No, nemojmo misliti da su Guirdhamova istraživanja usamljena. To bi bila pogrešna procjena. U ovakvom tekstu, ne možemo ne spomenuti američkog psihijatra Stanislava Grofa. Reći "američki psihijatar" i nije potpuno točno jer se Grof krajem šezdesetih godina XX. stoljeća iz Češke preselio u SAD jer su neke američke katedre bile izuzetno zainteresirane za njegov rad. Ovaj nadareni stručnjak je danas izuzetno cijenjen, napisao je ogroman broj radova, neke1e potpisao zajedno sa svojom suprugom. Njegova su istraživanja danas već medu klasicima moderne psihijatrije, a njihov raspon pokriva područja motivacije, rada sa terminalno oboljelima, izučavanja izmijenjenih stanja svijesti itd. No njegovi radovi u kojima se obraduje tematika prošlih života, posebna su priča i danas veoma citirani u svim ozbiljnijim studijama i raspravama na tu temu. Grof je u početku bio skeptik. Ono što njegove radove čini posebno privlačnim za ovakav članak i temu kojom se bavimo, jest činjenica da je on vrlo precizno provjeravao navode svojih pacijenata u svakoj mogućoj prilici, tako da je u naprijed "odradio" ono što bi možda bio "posao" onih koji sve ovo smatraju budalaštinama. Išao je do najsitnijih detalja, provjeravao imena, običaje, izgled obuće i odjeće...
Da bismo čitatelju lakše prenijeli njegovu zapanjenost onime što je otkrio, moramo citirat i jednu od njegovih izjava koje je dao kada je iza sebe već imao značajan "staž" u proučavanju fenomena prošlih života: "Ovo je možda najzanimljivije i najzagonetnije područje istraživanja. Iskustva prošlih egzistencija se javljaju ponekad kao fragmenti, ponekad kao cjelina. Pacijenti opisuju jasna i određena zbivanja, vezana za neka druga vremenska razdoblja. Zbivanja su u pravilu na ovaj ili onaj način dramatična i za pacijenta imaju izražen emotivan naboj - negativan ili pozitivan. Tijekom ovih iskustava, subjekt zadržava svoj "ego-identitet", iako sebe doživljava u drugom tijelu, drugom vremenu i drugačijim okolnostima, svjestan je da je ona ista osoba koja je i sada. Moram napomenuti da je pacijent cijelo vrijeme svjestan da proživljava sjećanje na nešto što je na osobnom nivou već proživljeno. Ovaj osjećaj deja-vu je popraćen specifičnom "kvalitetom" jer osoba "osjeća" i "zna" izvan svake sumnje, da ovo iskustvo nema nikakve veze s bilo čime što proživljava u sadašnjem životu, niti na stvarnom niti na simboličnom nivou. "
Ovakvi hrabri zaključci, odnosno njihovo objavljivanje ne bi Grofu pali na pamet, da nije imao obilje dokaza. Bio je dobro upoznat s neugodnostima koje su doživljavali kolege koji su se usudili previše zaploviti "burnim kovitlacima misticizma" tako da je bio pripremljen na najbolji način: vodio je opsežnu dokumentaciju o svakom slučaju, neke je pacijente osobno pratio kroz razdoblje od nekoliko godina. Upravo su zato, njegove knjige naišle na oduševljen prijem mnogih kolega: Grof je pronašao način da se sa kritikom nosi na konstruktivan i inteligentan način. Ova istraživanja fenomena reinkarnacije su dragocjena jer je Grof radio sa različitim subjektima koji nisu bili "pozitivno uvjetovani" glede prošlih života. Taj zanimljiv fenomen se inače često može vidjeti unutar različitih "novodobnih" grupa: ljudi imaju pozitivan stav prema doktrini "seljenja duše" zbog toga što se to uklapa u njihova dominantna duhovna uvjerenja i sustav vrijednosti pa se često događa fenomen "pozitivne autosugestije" kada osoba samo zamišlja da se našla u situaciji iz prošlog života, ne znajući da u stvari proživljava "kostimiranu" predstavu koja se u biti dešava na nivou sadašnje egzistencije! Upravo zato skeptici često kritiziraju neoprezne zagovornike reinkarnacije: svi su "oni u prošlim životima bili Napoleoni, egipatske princeze, fatalne zavodnice, karizmatični čarobnjaci". U tome zaista
ima istine. Nezrelo zagovaranje tematike koja čovjeku nije poznata može biti podjednako opasno kao i odbijanje da se razmisli o stvarima koje se ne uklapaju u čovjekov vrijednosni sustav ili dosadašnja iskustva.
Zakon Karme!
Kao što smo rekli, Grof je baš zbog toga, obradio velik broj subjekata koji nisu naginjali duhovnosti, nisu imali saznanja o antropološkim ili samo metafizičkim detaljima vezanim uz vjerovanje u seljenje duše. Time je isključena mogućnost pozitivne autosugestije. Jedan od najupečatljivijih je svakako izvještaj Grofovog pacijenta koji je po struci bio stolar, općenito niskog stupnja obrazovanja, koji je po vlastitoj tvrdnji, izbjegavao knjige i čitao novine, a i to samo povremeno. Kada se čovjek počeo vraćati u prošle živote, prvo mu je bilo neugodno da tu temu uopće spominje terapeutu jer je smatrao da je doživio neki psihički slom. Pacijent je da kažemo i to, bolovao od neizlječivog oblika raka. Bez obzira na to što nije imao "predznanja" glede teorije reinkarnacije, opisivao je prošle živote ali i sam način na koji djeluje zakon karme, jezikom koji u velikoj mjeri podsjeća na opise drevnih indijskih mudraca. Većina je pacijenata dala Grofu dragocjene obavijesti o načinu na koji se karmički aspekti ostvaruju u nečijem životu. Po izvještajima većine njih, iskustva koja se proživljavaju dijele se u dvije grupe. U prvoj grupi, subjekt proživljava ona uzvišena i lijepa iskustva: osjećaj istinske povezanosti s nekom osobom, kroz ljubavnu, prijateljsku ili duhovnu povezanost. Razumije da je kvaliteta ovakvih odnosa nešto mnogo važnije od statusne pripadnosti ili materijalnog statusa. Druga grupa iskustava je negativna odnosno traumatična, obično se odnosi na nasilnu smrt, jak osjećaj mržnje, ljubomore i slično. Subjekt ovdje može proživjeti lanac nekih konkretnih zbivanja, ili se suočiti s vlastitim osjećajem osujećenosti, usamljenosti ili napuštenosti, ovisno o tome što se u prošloj egzistenciji događalo. Ponovno proživljavanje ovakvih situacija i emocija koje ih prate, nije ugodno ali se osoba nakon toga osjeća gotovo preporođeno, ima sasvim novo viđenje sebe i svijeta.
Grofovi su pacijenti uglavnom govorili da je jedna od najbitnijih komponenti rada na prošlim životima, nastojanje da duboko u sebi, oprostimo onima koji su nas povrijedili, da na neki način transcendiramo tragične aspekte ljudske egzistencije. Bez uvida i opraštanja, rad na prošlim životima je nepotpun, jer sama svijest o tome da ste u nekom životu bili ubojica ili žrtva, ne mora vam puno pomoći, ako popratne emocije nisu iscijeljene. Kada osoba to postigne, doživljava dramatična iskustva "energetskog pražnjenja" koja ponekad traju spektakularno, jer su rijetki pacijenti koji potpuno mijenjaju dosadašnji način života iako je bilo i takvih primjera. Bez obzira na sve, ono što je subjektima ovih istraživanja zajedničko, jest osjećaj dubokog zadovoljstva jer je jedan "karmički obrazac" prepoznat i integriran u psihu. Ljudi obično izjavljuju da im je to bilo jedno duboko transformirajuće, sudbinsko iskustvo. Mnogi su osjetili da su se stoljećima pripremali za nešto ovako. Ovakve izjave na prvi pogled mogu izgledati pretjeranim, ali čitanje Grofovih detaljnih opisa seansi, usporedba pacijentovog stanja prije i nakon terapije, ne ostavljaju mjesta sumnji: ovakva iskustva nisu produkt bolesnog uma, ona imaju svoju unutarnju (nama možda neobičnu) strukturu i dinamiku i jednostavno ih ne možemo ignorirati. Još jedna potvrda ove činjenice su i zbivanja u životima ispitanika nakon što je terapija dovršena. Niti jedan od njih nije se kasnije vratio starom načinu razmišljanja, svi su oni svoje spoznaju nastojali maksimalno pretočiti u svakodnevni život. Isto tako, velika većina ih je izjavila da im je sasvim svejedno što većina današnjih psihijatara ali i teologa, može ismijati to što oni govore. Njima je to nebitno i oni svoja iskustva ne bi mijenjali. Ovakvu količinu konkretnih dokaza nije moguće ignorirati.
Što zaključiti na osnovu svega? Činjenica je da danas znanost ima sve više tehničkih mogućnosti da provjeri fenomene koji su u ranijim vremenima, bili stvar dogme i vjerovanja. Kao što smo spomenuli, sustavno istraživanje paranormalnog, moglo bi omogućiti planetarnu promjenu svijesti, koju mnogi priželjkuju. Što je najvažnije, uz odgovarajuće medijsko predstavljanje, bilo bi moguće u kratkom vremenu, predstaviti rezultate istraživanja širom svijeta. Implikacije ovakvog "scenarija" su zanimljive i mnogostruke. Kao prvo, na psihološkom nivou, čovječanstvo bi iskorijenilo svoj kolektivni strah od smrti. Drugo, sustav vrijednosti, na globalnoj razini, u velikoj bi se mjeri promijenio. Treće, bila bi potaknuta i nova istraživanja koja bi sasvim sigurno, dovela do potpuno novih spoznaja o čovjeku i njegovoj ulozi u "kozmičkom rasporedu zbivanja". Možda su baš ovi projekti koje smo spomenuli, početak "velikog pomirenja znanosti i mistike" - na kraju krajeva, svi potrebni preduvjeti su tu…
Preuzeto iz časopisa 'Svijetlost'!
_________________ In principio erat verbum
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
je da potegnemo raspravu, ako ste rasspolozeni....
- obzirom da još ne poznaje apstraktni pojam Neba. Ljubi ga mama 
