|
Koliko su muslimana pobili četnici u Foči, Bihać, Livno, Aržano, Jablanica, Prozor tu su bile žestoke borbe a nisu bila srpska mjesta
a evo ti malo istine...
Hasan Hušidić iz Kozarca bio je momčina kada mu, u prvom svjetskom ratu, navukoše austrijsku uniformu i poslaše ga na ukrajinski front. Svoj dvadeseti rođendan proslavio je u Rusiji, ali kao vojnik velikog Oktobra. Putanja revolucije dovede ga, jednog kišnog dana, u jedno malo mjesto kod Kijeva gdje mu mlada Ruskinja, Fidosija Kohar, zapade za oko.
Kada se rat završio, Hasan se sa svojom velikom ljubavi vratio u rodni Kozarac. Ubrzo po povratku rodi mu se prvenče, kćerkica Mina. Prođe neka godina i na svijet dođe još jedna djevojčica — Šefka. Onda se rodi i sin i dadoše mu ime Jusuf.
Pleo je Hasan velike korpe od vrbovog pruća i zarađivao toliko da je nekako sastavljao kraj s krajem. Roditelji su bili zadovoljni što su svojim trudom mogli da školuju djecu. Da ona bolje žive od njih. Minu su poslali čak u sarajevsku gimnaziju, a Šefka i Jusuf učili su školu u Prijedoru.
Ali, kada sa okupacijom dođoše ustaše na vlast, Kozarcom zavlada zlokobna tišina, kao pred oluju. Nekako tada vrati se i Mina iz Sarajeva. Da bude na okupu u teškim vremenima. I prije nego što se Kozara digla Hasan je obilazio svoje poznanike u varoši i okolini, Muslimane i Srbe, sve u koje je imao povjerenja i koji su njemu vjerovali. Uspostavio je i vezu sa ustanicima i ljude, posebno one kojima je prijetila opasnost od ustaša, upućivao je u Odred preko Sušića kavane u Kozaruši.
I kada su partizani, januara 1942, oslobodili Kozarac, Hasan je kao odbornik imao pune ruke posla. Smještaj i snabdijevanje partizanske bolnice koja se nalazila u upravnoj zgradi pilane Alagića — bila je njegova briga. I radionica oružja u kojoj je majstor, Đuro Todorović, putnički automobil obložio željeznim pločama i tako izradio prvi partizanski tenk na Kozari. Hasanu je u svemu pomagala njegova Fidosa, ona mu je bila najbolji saradnik. Šefka i Mina uglavnom su radile sa omladinom. One su organizovale i onaj masovni zbor u Kozarcu na kojem je govorio Šoša.
U proljeće 1942, kada je čitavo Potkozarje bilo slobodno, ustaše su uhvatile Šefku. Tukli su je strahovito, a onda mučili na razne načine u prijedorskom zatvoru. Sa ruku su joj, zajedno s noktima, čupali živo meso. A ona je ćutala i nikoga nije odala. Poslije mjesec dana tamnovanja, spasili su je kozarski partizani prilikom oslobođenja Prijedora.
Početkom juna, kada je počela velika ofanziva na Kozaru i Nijemci s tenkovima prodrli u Prijedor, trinaestogodišnji Hasanov sin Jusuf nalazio se kod rođaka u selu Ćeli i, odsječen, više se nije mogao {120} vratiti u Kozarac. Tako je i ostao van obruča koji se brzo stezao oko Kozare i naroda što se pred neprijateljem povlačio iz Babića, Lamovite, Bistrice, Verića i Kozarca dublje u Kozaru, na Bijele vode i u šume oko izvora na Brestovcu.
Porodica Hušidić nalazila se u zbjegu na Bešića poljani, kada je za njom raspisana potjernica ustaške nadzorne službe: „Ko uhvati i žive privede redarstvenoj službi ili mrtve pronađe odmetnike Hasana, Minu, Šefku i Fidosiju Hušidić, biće posebno nagrađen“ — pisalo je na letku što je Kozarčanima s pozivom na predaju bačen iz aviona.
Bio je petak, 12. jun 1942. Štektanje mitraljeza sve se više približavalo. Gusti oblaci dima, od eksplozija granata, prekrivali su Mrakovicu i okolne proplanke, a polomljena stabla bila su razbacana svuda okolo. Sve se uskomješalo, čuli su se jauci i nesnosan plač djece. Pred kućom Radulja pod Krnjinom ustaše zaklaše ženu, a dijete ostaviše na njenim mrtvim grudima. Marko Palija zakopa u zemlju ženu i četvoro djece, svako ponaosob, a on se priveza za stablo u gustoj krošnji visoke omorike. Na mrtvoj straži, sve dok su prolazili streljački strojevi, odbrojavao je Marko najstrašnije trenutke u svome životu.
Tada se steže obruč i oko Bešića poljane. Gust streljački stroj valjao se po zelenom žitu. Vojnici i psi zavirivali su u svaki grm na planini. Na suncu su svjetlucali neprijateljski bajoneti.
Onda su na Bešića poljani odjeknula četiri revolverska pucnja. Hasan Hušidić, partizanski odbornik iz Kozarca, nije se dao živ u ruke neprijatelju. Imao je toliko snage da sam uništi svoje najmilije, da ubije kćerke Šefku i Minu, da puca u svoju drugaricu Fidosu i u sebe sama.
Mali Jusuf je ostao sam. I dugo je obilazio poznanike, raspitivao se kod onih što su se vratili iz kozarskog zbjega, ali mu niko nije mogao pomoći. Ljudi koji su nešto i znali o događaju na Bešića poljani nisu imali snage da dječaku kažu strašnu istinu. Čekali su da odraste, da ojača.
_________________
Ako želiš da stvoriš monstruma, sruši svijet dobrom čovjeku.
U meni spava genije, ali je zato budala uvijek budna.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
.....zatim imaš AVNOJ u Jajcu, pa Sanskom Mostu,,,,
. To treba mijenjati i staviti stvari na pravo mjesto, danas kad smo se oslobodili komunističkih okova treba se osloboditi i mentalnih okova koje su nam komunisti nametnuli, punih pedeset godina ispirući ljudima mozgove..