Moram da priznam da sam sad u vrlo neugodnoj situaciji, ispada se tema pretvara u diskusioni klub o meni, a ne generalno o problematici. Zato sam i napisao u jednom od prethodnih komentara, da bi bilo pozeljno da se u diskusiju ukljuci jos osoba sa invaliditetom, ako ih ima na forumu. Jer, moj primer je jedan od primera, sto ne znaci da sam po sebi upucuje na neke zakljucke. Da ne bih replicirao svakom pojedinacno, osvrnucu se ukratko na postavljena mi pitanja. Prvo, vec sam ranije objasnio moj stav oko ulaska u vezu sa drugom osobom koja ima invaliditet. Pa sam rekao da ja ne odlucujem o ulasku u vezu sa nekom osobom po tome da li je ona takodje invalid ili ne, vec po tome koliko ima: privlacnosti(hemije), zatim slicnosti, zatim, zajednicka interesovanja, zatim nivo obrazovanja, zatim koliko je ta druga osoba spremna da se i sama trudi u svojoj rehabilitaciji, samostalnosti(a ja sam tu da joj u tome maximalno pomognem, zapravo da jedno drugo pomazemo u tome). Meni neciji telesni invaliditet nije i ne moze da bude odbojan vizuelno ili sexualno, jer sam i sam telesni invalid. Prosto, to bi blio i neprirodno i smesno, kada bih ja osecao odbojnost. Jedino, sto eto ne bih bio sa osobom koja je dusevno zaostala, ostecenja u mentalnom razvoju, dakle bolesti mentalne retardacije. To ne bih, jer naprosto tu je stepen ostecenja takav, da je veza naprosto na zalost

nemoguca, neizvodljiva u bilo kakvom obliku.

Znaci, devojka, zena sa telesnim invaliditetom(a ocuvanim mentalnim i pshihickom zdravljem) mi ne ne smeta za vezu, brak. Ako je uz to borac, ako se trudi i radi na sebi, ako je obrazovana..itd sve je samo dodatno Pozitivno. A veza je valjda odnos koji se gradi i razvija, dvoje ljudi u vezi valjda i treba da podrzavaju jedno drugo. Jer, veza je na neki nacin put sastavljen od obostranih emocija, zelja, privlacnosti, put koji dovede do zajednicko zivota(neki to sluzbeno zovu brak), ili se dvoje ljudi razidju. Veza je na neki nacin i test koliko su dvoje ljudi zaista jedno za drugo, koliko bi zaista mogli zajedno u zajednickom zivotu. Kada je rec o devojkama, zenama koje nisu invalidi, parametri su takodje: privlacnost, slicnosti, interesovanja..itd Naravno, uz preduslov da ta osoba moze prihvatiti moj invaliditet, tj vezu sa nekim ko ima invaliditet, pa samim tim na neki nacin i malo specificniji nacin zivota. Dakle, ja Nemam odnos prema zenama, devojkama po tome da li su invalidi ili ne vec pre svega po tome koliko postoji obostrane hemije, zajednickog..itd A kako one razmisljaju o mom invaliditetu, to zavisi ne samo od mene vec i od njih. Do sada se pokazalo da kada je u pitanju ozbiljna prava veza, ne razmisljaju pozitivno. Ne mogu se pretvarati da to ne boli, ne mogu se pretvarati da mi je svejedno, ali isto tako sam posle raznih faza poceo da shvatam da ne mogu i nemam pravo da se ljutim i osudjujem. Prolazio sam kroz razne faze: od zbunjenosti, ogorcenosti, ljutnje, pa do sazrevanja da spustim loptu i pokusam da razumem stav okoline. A sto se mene licno tice Jos jednom cu ponoviti, za neku zensku osobu se odlucujem po osnovu njenih kvaliteta(i zenskih i kao osobe) a ne po tome da li je invalid ili ne. Eto nadam se da sam sa ovim sad konacno objasnio moj stav. Drugo, pomenuto je kako bi trebalo "manje da potenciram zelju za vezom pred zenama, da manje gusim"

Ja zaista ne pristupam na taj nacin da potenciram vezu. Ali ako mi se krz poznanstvo zenska osoba doapdne, ako osetim privlacnost, zelju ja cu to i pokazati, pokusacu da joj se priblizim da sa nivoa poznanstva predjemo na nesto vise. Pa ako uspe, uspe. Zaista ne postoji drugaciji metod, nego iskazati ono sto osetis. Jer, prevelika taktiziranja i odugovlacenja samo jos vise produbljuju u drugarski odnos. Mislim hajdemo iskreno, koje ikad uspeo da ostvari vezu iz ozbiljnog drugarskog odnosa?? Ja iskreno ne znam takve primere. Ja recimo moje prijateljice sa kojima imam drugarski odnos dozivljavam kao sestre a one mene kao brata. I nisam ni pomislio da predjem tu crtu. A tamo gde osetim nesto vise, naprosto mislim da je pogresno graditi kao prvo "ozbiljan drugarski odnos", pa kao preko toga vremenom pokusati nesto drugo. Probao sam samo jednom tu varijantu i rezultat je: ta osoba je prekinula sa mnom svaki kontakt, zauvek. A ta teza kako ce se "ljubav dogoditi sama od sebe, kad se najmanje nadamo"..hmmm pa ima i tu istine mozda, ali iskreno da nisam do sada pokazivao inicijativu(nekad i po cenu da ispadnem malo i napadan) da sam cekao da pripadnice lepseg pola same obrate paznju na moju malenkost(tj da same pokazu da ih zanimam kao muskarac), verovatno bih u tom slucaju i do dan danas ostao virgo intacta.

Ok, pravu vezu jos nisam uspeo ostvariti, ali sam ipak imao par iskustava koja su mozda vodila ka tome. Dakle, mislim da od cekanja da se samo dogodi, tek nece biti rezultata. Trece, pomenuto je kako u vezi ljubav za cas ispari, pa ostaje samo prijateljstvo, podrska...hm, pa da je tako onda bi svi prjatelji makar jednom usli u vezu. Mislim da to tako bas ne ide, prijateljstvo je ipak prijateljstvo a veza je veza. I cetvrto, ponovo cu se osvrnuti na pomenute zene sa invaliditetom, kod kojih ja nisam imao uspeha. To sto nisam imao uspeha, to ne mora da znaci da je iskljucivo i jedin zbog invaliditeta. To sto je meni dato objasnjenje da je to zbog invaliditeta, uopste ne mora da znaci da je to jedini razlog. Mozda je tim osobama naprosto bilo jednostvnije da tako kazu, da ne ulaze u objasnajvanja mozda nekih drugih razloga. Dakle, ja samo mogu reci ono sto mi je verbalno receno. Isto tako i za zene bez invaliditeta, takodje znam samo ono sto su mi verbalno rekle kao razlog. Bilo da su direktno rekle ili na indirektan nacin stavile do znanja. Eto ukratko se osvrnuh na neke savete i komentare. Voleo bih da moje reci ne budu shvacenje kao "negiranje i kontriranje", naprotiv svaki savet je dragocen za razmisljanje.