Jedna kolegica sa posla svaki dan dođe u moju kancelariju da zove rodbinu, jer u njenoj kancelariji ne postoji telefon sa vanjskom linijom (što je i opravdano

), hajde svaki dan je pustim jer kaže ima nekog bolesnog, ne slušam s kim priča jer su mi tada slušalice u ušima.
Danas me zove i pita kada ćemo izaći (ja i kolega) iz kancelarije jer ima da obavi strogo povjerljiv razgovor. Začudi me tako bezočan zahtjev, al ne kažem ništa, podsjećajući se da joj je zaista neka nužda.
Kažem, da idem na pauzu od 09.30h do 10.00h a kolega ide od 10.00h do 10.30h, kancelarija se zaključava kad nema nikoga i napomenem da dođe kad ja odem na pauzu a kolega kaže da će on tada otići na kafu u bife.
Vratim se s pauze, uzmem čaj, sjedem na svoje radno mjesto - ona i dalje telefonira. Prećutim, stavim slušalice u uši i počnem da radim. U to ona spušta slušalicu i nešto gestikulira, iščupam sluške iz ušiju i ona meni kaže fino "e baš si mi se us*ala u razgovor!"
Zgrabim šolju s čajem i zagicam se preko vrata i dobacim "Eto ti pa pričaj!"
Nađe me u bifeu i počne da se pravda, cmače u obraz, tada joj održim kratki govor:
1. Svaki dan zoveš
2. Pričala si pola sata
3. Ni hvala nisi rekla (mjesečni listing s pozivanim brojevima potpisujem ja)
Sve to sluša druga koju je kolega svojevremeno odbio rekavši joj da još ima telefona, te da smanji doživljaj (jer je ta redovno sa našeg telefona zvala Italiju, što fiksne što mobilne telefone) i beči se u fazonu "šta ćeš svakakvih ima, kao da je njen lični telefon" (tj. moj).
Učiniš 100x uslugu i kao da nikad nisi učinio.
Slijedeći put jedino što će čuti od mene će biti "Sikter!"