banjalukaforum.com

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ixw3oNZG7es[/youtube]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=rZ4Eg4vIZW4[/youtube]

Svaki zivot, koliko god bio dugotrajan i slozen, sastoji se od samo jendog jedinog trenutka
- trenutka u kojem covjek otkriva jednom i zauvijek, svoj istinski identitet.
J.L.Borges

Naše mržnje škode nama, više nego našem protivniku. Govorite rđavo o nekom čoveku pola sata - i vi ste posle toga nesrećni i otrovni; a govorite pola sata o njemu dobro, pa čak i kad to ne zaslužuje, i bićete mirni i blaženi, čak i ponosni na lepotu svojih osećanja, ili bar na lepotu svojih reči.

Jovan Dučić

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:

“Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama…!”

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj:

“Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mom krilu…!”

Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.

A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu…

Vesna Parun

NADA, PAD i PODIZANjE



Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.

Strepnja je jedno od osjećanja koje se ne može opravdati, jer ona predstavlja samo dodatak našem strahu da će se desiti ili možda neće ono čega se plašimo, a da pritom na to ne možemo utjecati.

Iako znamo da neke stvari ne možemo promijeniti, mi i dalje strepimo, plašimo se, nepomirljivi smo sa sudbinom.

To je cijena ljudske pameti. Čini mi se da životinje nemaju takvih problema.

One su u prednosti kada su osjećanja u pitanju. Njihov mozak im ne dozvoljava takav luksuz, pa su im i osjećanja čistija. Kada se plaše, plaše se, kada vole, vole, kada mrze, one mrze.

Kladim se da je u nekim slučajevima mnogo bolje biti životinja nego čovjek.

Ako je uspjeh ispunjenje cilja, mi nikad nećemo biti dovoljno uspješni. Kad ostvarimo jedan, tragamo za ostvarenjem drugog. Uvijek postoje želje, uvijek postoje ciljevi, a mi, ma koliko uspješni bili, nećemo biti zadovoljni, osim kad nas očima posmatraju oni čiji se uspjeh ne može ravnati sa našim.

Takvi smo mi ljudi, umjesto da budemo srećni zbog onog što imamo, mi smo nesrećni zbog onog što nemamo.

Koliko puta se čovjeku zadesi da potone, upadne u neki vrtlog beznađa i ne radi ništa, vjerujući da se samo nekim čudom može izvući. Potom se pad se nastavi. Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo.

Nekad je dovoljno da čovjek samo mahne rukom na gore, pokaže trud i želju za postojanjem, za opstankom, a zvijezde će onda prepoznati put kojim to čudo treba da vode.

Slaviša Pavlović – Roman ‘Zavjet’

---- Djevojke su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla.
Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da će pasti i ozlijediti se.
Umjesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakše dođu.
Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene. Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovjek dođe, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih.

Ne smijemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će SVE da dođe do nas.
Žena je izasla iz rebra muškarca, a ne iz nogu da bude gažena, niti iz glave da bude nadmoćna.
Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, i blizu srca da bude voljena. ---

Kada pobjednik pogriješi, on kaže: „Pogriješio sam“i nauči lekciju.
Kada gubitnik pogriješi, on kaže:
„To nije bila moja greška“i optužuje druge.

--------------------------------------------------------------------------------------------

Postoje ljudi koji stalno traže dlaku u jajetu i onda kad je ne nađu,
tresu toliko dugo glavom od iznenađenja
da dlaka na kraju i upadne.


---------------------------------------------------------------------------------------------

Za čovjeka postoje samo tri događaja:
roditi se, živjeti i umrijeti;
on ne osjeća kad se rodi, pati što mora umrijeti i zaboravlja da živi.

La Brujer

ZIVJETI


„..a ipak život ljudski i u svom najbanalnijem obliku pruža beskrajne mogućnosti užitaka i zanosa.Već sama činjenica: ŽIVJETI! – napunjava čovjeka gotovo neograničenim ushitom. Živjeti i moći gledati sunce, mjesec, svijetle površine voda, užurbane potočiće, udisati zrak i osjećati sve bezbrojne mirise koje čovjek može u se primiti. Pred tom činjenicom padaju sve pregrade i mrzovolja zbog neispunjenih ambicija, društvenih razlika,nedovoljnih sredstava za život dostojan sredine u koju je čovjek postavljen. Ostaje samo jednina težnja: živjeti, pa makar i kao prosjak, u dronjcima, ali moći motriti zrake koje sunce pušta kroz zelene listove, prisluškivati gibanje trave i cvjetova, motriti sve one čudesne procese koji se zbivaju s biljkom od časa njezina pupanja pa do jesenskih dana kad vjetrovi odnose posljednji list s grane i kad sa sivog, oblačnog neba na ogoljelu, žutu, smekšanu zemlju, padaju kroz dane i dane, jednolično i lagano, kapi jesenske kiše.Gledati bijelu, čistu površinu zemlje pod zimskim snijegom i užarene stijene pod južnim nebom ljeti – i osjećati da je sve tosamo neznatan dio onoga što čovjek može primiti i uživati u svakom času,a bez napora, bez umora, zahvaljujući samo svojim očima, svojim ušima, svojim nosnicama, svojim osjetnim organima,koji kao da su stvoreni samo zato da bi čovjek upio u se što više od svega onog beskrajnog bogatstva što mu ga pruža život u svakom svom času i u svakom obliku..“

Stablo Zivota


Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Videćeš kako nailazi na mnoga iskušenja.

U proleće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.

Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom letnjom kišom kako bi utolilo žeđ.

Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati u prelepom predelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno telo na hladnoj kiši u ledenom januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list?

Zimi će ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od hladnoće i težine snega?

Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored lepote uoči patnju.

I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoja iskušenja. Jer život, čoveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suše…

Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.

Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čaure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.

Čovek raste menjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako sazrevamo prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog veka, umiranja vode u nova rađanja.

Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne beži. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.

LjUDI OD KAMENA



Postoje ljudi koji su kao od kamena.

To su samo oni koji imaju čvrsto mišljenje o životu i radu i koji žele da stvaraju i rade, čak i nevažne stvari.

Uspijeva im da očvrsnu nevidljive mišiće srca, baš kao što im uspijeva i da očvrsnu mišiće svojih ruku. A kada im se nešto desi, to nekako prežive, bog zna kako, i žive dalje, bez ikakvih posljedica.Kada je čovjek dobre volje duševno povrijeđen, pretrpi svoje bolove i otjera ih.

Ali mislim, da to ne može uspjeti nekome ko je rastao u uvjerenju da je najvažniji na svijetu!

Čim se takvom čovjeku nešto desi, on ne može ništa drugo nego da se zatvori sa svojim bolom i da ga njeguje… on nema zašto da se brani od njega.

Kada vam uspije da povjerujete da je svejedno da li ste srećni ili ne, a to vam vjerovatno uspijeva,

kada shvatite koliko je mnogo ljudi kojima jegore nego vama i koliko ljudi ne bi imalo vremena ni para da njeguje samosažaljenje i da se odaje svojim razmaženostima,

naći ćete u sebi volju za životom i volju za zdravljem.

Čim ta volja postoji, pojaviće se i ostale, instinktivno kao kod životinje koja se, kada je ranjena,

liječi sama – tajnom zemaljskom mudrošću.

Nekada nešto uhvatite i to sredite, i prođe neko vrijeme i još nekoliko uspjelih pobjeda nad sobom da čak i ne znate kako, ali od vas je postao čvrst čovjek koji voli život i ne bježi od njega u magareću klupu!

Milena Jesenska

"Da deca ne znaju zašto neku stvar hoće
- u tome se slažu svi visokoučeni majstori;
ali da i odrasli posrću na ovoj zemlji kao deca,
da kao deca ne znaju od kuda dolaze i kuda idu,
... da kao deca rade bez pravih svrha,
da njih - kao i decu - rukovode s pomoću biskvita,
kolača i brezove šibe, to niko ne voli da veruje,
a ja bih rekao da se to prosto rukama može opipati!"

-J.V.Gete

VRIJEME


Covjeku nista nije tako tesko kao cekati vrijeme - svoji pet minuta. Jer stalno vam se cini da je to vrijeme doslo evo bas sad i, ako priliku sada neiskoristite, poslje cete se kajati cijeli zivot.

Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se placa, ono se cuva kao dragulj, vremenu se covjek divi jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne pise se dobro. taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaze se uzalud sve u svoje vrijeme.

Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek koraca istim tempom; kao zivotni usud opominje nase pakosti, pecka sitne ljudske prljavstine, povremeno cak dodje neko cudno, tesko vrijeme za sve nas. To se obicno dogodi kada se u svijetu natalozi previse zla, pa obicna ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veca od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme cini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, jos dugo opominju sve koji dolaze. Ispocetka je njihov glas jak, a poslije tisi, naposljetku kao da i nije vise vazno. A vazno je, jer covjek neprestano pravi istu gresku, rusi ono sto je vremenom nastalo.
Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, nasih ljepih i onih drugih, teskih trenutaka koje poslije cijeli zivot pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva.

Nitko ne zna sto ce mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I mozemo se ljutiti koliko nas volja, mozemo nalaziti tisuce razloga koji su trebali utjecati na drukciju nasu sudbinu, mozemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme ce opet neumoljivo presuditi u svoju korist.

KORIJEN


1.

Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on čuči u velikoj pustinji južno od ovih planina. Čuči ne znam koliko godina u pijesku i ne podiže oči. Ali sve vidi. Šara noktom nešto nerazumljivo i uplašeno ponavlja: i ovo sam već stvorio… i ovo sam već stvorio. Ako mu zatražiš orla, on ne poseže u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao korijen. To je, kaže on, orao iz kojeg niču drugi orlovi. Poslije možeš da mu zatražiš aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao košticu. On sve može, jer njegovo je stvaranje drukčije nego naše. Od njega sam naučio to što ti danas kazujem kao tajnu.

2.

Gospodine, kažem ja njemu, vidio sam ljude koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji čemu je dokazivati? On samo ćuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mač visi sa zenita, govori glasom bijelim poput zgužvane hartije. Iz toga će, kaže, proizići velika nevolja. Narod koji ne prestaje da pjeva nesrećan je, siromašan i gladan.

3.

Gospodine, kažem mu ja, vidio sam čovjeka koji preskače nevjerovatne visine. Kako to čini kad nije jači od drugih, ne trči brže od drugih, niti je umješniji i lukaviji? Taj čovjek, kaže mudrac, uzima zalet kao da će preskočiti oblake.

Stoga i ne primjećuje to što mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najveću želju pa će sve druge same od sebe biti ispunjene.

4.

Gospodine, kažem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u bašti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da načini od njega skulpturu. Bio je to običan kamen, ali ako ga okreneš prema svjetlosti, u njemu se odslikavao cio svijet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaže: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronašao.

5.

Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, može da stane u jednu običnu kapu? Zatečeni sasvim slučajno, kaže on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao što se grana nastavlja na granu, a ipak živi svoj vijek okrenuta ka drugoj strani svijeta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava žumance nekog još neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u običnu ljusku.

6.

Gospodine, kažem ja njemu, imam nevjerovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio.

Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i čelik. Mogu da rijem kroz planine i mijenjam lice kontinenata.

Ali kad uzmem u šaku običan mali šljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga neću razbiti. Kako to?

Veliki umovi, kaže on, bili su u početku neznalice, kao što je rijeka bila potok ili tajfun – tišina.

Najveće hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni mališani. Himalaji su bili para. Nešto čvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom djetinjstvu bezoblično i meko. Zato je šljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljuštena od golotinje svog lijepog i strahovito zgusnutog srca. Čeprka zatim po pjesku, prstom izvadi zametak Kilimandžara; stavljam na leđa obično kristalno zrnce, ali padam pod teretom.

7.

Gospodine, kažem mu ja, vidio sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svjetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi ništa ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovjećuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamišljen i događa se nešto čudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo poželeo u snovima.I – izmislio.

Miroslav Antić

Najviša predstava o životu sastoji se u ovome:
da čovjek vlada svojim sopstvenim postupcima.
Čovjek koji je uvijek podložan tuđim uticajima je pomalo mrtav čovjek.
T.Akvinski



Zanimljiva prezentacija o Postanku svijeta i Istoriji Zemlje i covjecanstva :


[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WxtJGoZjgRs[/youtube]

Suza i Osmjeh

Sjete srca svoga ne bih mijenjao za ljudske radosti,
niti bih rad bio da se u grohot preobraze suze koje patnja toči iz dubina moga bića. Želim da mi cijeli život suza i osmijeh ostane:
suza mi srce pročišćava, tumači mi tajne života i njegove zagonetke;
osmijeh me zbližava sa meni srodnim i biva simbolom moga slavljen...ja božanstva.
Uz suzu sa svojim sjetnim srcem drugujem, a osmijehom izražavam radost što postojim.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Vjerujem da je mašta jača od znanja.
Da je mit moćniji od povijesti.
Da su snovi snažniji od činjenica.
Da nada uvijek pobjeđuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
...I vjerujem da je ljubav jača od smrti.
R. Fulghum

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Voljeti drugog čovjeka znači razumijeti ga,
a svakako oprostiti mu,
nije doduše lako voljeti čovjeka onakav kakav jeste,
ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo,već i da ga zavolimo onakvog kakav jeste,
podstaći ćemo ga da on upravo postane onakav kakav može da bude.

Po stoti put moja se misao pita – kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo – šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem.

To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i prijeti.

To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti ni naučiti.

To je svršen čin sa kojim se ne mirimo.

To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas tiješi i krijepi, a koja nas nikad ne napušta.

To je slika potpunog nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onog što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.



Ivo Andrić/Znakovi pored puta


-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------


U obicnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao.

Bar sam posteno kiriju platio
na ovom svetu sto sam ziveo.
... Mozda sam nekome jad iscelio
i nekom u zenice sjaj namamio.
I u komsiluk zvezde doselio.
U prozor svitanja uramio.

Ako mi zivot krila skrati
i sneg u oko pocne da veje,

znam, bar se necu pokajati
sto sam umeo da se smejem.