Citiraj:
Šta da mislite o tipu kadrom da Srbiji obeća kako će 2016. biti u EU, pa ga istog dana demantuju piskarala koja poznaju tehnički red tog posla; šta kažete o baji koji ima herca da pozove tajkune, koji grcaju, da poklone narodu deo imovine i da se pridruže Bilu Gejtsu i Vorenu Bafetu, tipovima koji imaju i da otkupe srpski dug i da Cvetkovićevu vladu učine uspešnom, mada ne i manje smešnom; ili o majstoru koji u gladnoj zemlji, iz koje je proterano svako drugačije mišljenje, kao svoj odnos prema toleranciji organizuje gej-paradu, samo da bi pred strancima upisao plus za onu 2016, za koju i on i oni znaju da se neće desiti; šta biste rekli o nekom takvom.
Glup? Infantilan? Izgubljen? Smešan? Demagog? Ne, taj je opasan. Evo zašto.
Hajde malo da zamišljamo. Recimo da, kada u sredu dođe u Beograd, Hilari Klinton bude nasađena toliko nakrivo pa da zahteva od našeg Borisa da u dobre odnose sa Amerima investira i neku simboličnu žrtvu. Recimo, da svakom Srbinu odseče po uvo. Šta bi joj odgovorio? Ništa, vratila bi se kući sa sedam miliona ušiju. Ali ne prepuštajte se hororu; uzdajmo se u zdrav razum visoke gošće. Uostalom šta bi ona sa tolikim ušima.
Sve to, međutim, jeste, iako slikovita, sasvim realna ilustracija stanja gde cela država deli neveselu sudbinu jednog hodača na žici. I gde ni jedno ni drugo ne liče na sebe od pre godinu i po dana: ona je tada imala neke planove a on obe noge. Tako će poseta Klintonove izaći na zatvaranje kruga sa dolaskom Džoa Bajdena iz maja prošle godine. A ta je poseta našem grešnom Borisu napunila pluća vazduhom uveravajući ga kako su svi pre njega bili budale i kako je samo njemu dato da bude prijatelj sa Amerikom. Godinu i po kasnije, Hilari ne dolazi kao prijatelj, već kao vlasnik Srbije jedan kroz jedan.
NEKAD I SAD Onomad su se Džo i Boris složili kako se ne slažu oko Kosova, što je značilo da Srbija ima pravo da se za Kosovo bori, ali da ga ne dira. Godinu i po kasnije, Hilari je u Srbiji, koja ne samo da je izgubila pravo da se bori za Kosovo već i za sebe. Onda su se dogovorili da Džo nema nikakav problem da Rusi ostanu u Srbiji, samo da Boris malo dublje pusti svoje nove prijatelje Turke. Godinu i po kasnije, Turci, duboko na našoj strani Balkana, mozgaju i nikoga ne pitaju koliko još dublje da uđu, dok su Rusi daleko od Srbije koliko i kad su Turci ovde bili prvi put. Onda je Džo rekao Borisu da se na dobro mesto obratio ako hoće u EU. Godinu i po kasnije, u Srbiji se ulasku nada jedino Boris. Onda, Srbija je imala hleb i borila se da nešto stavi na njega; sada će joj Hilari obećati hleb. Onda smo većem delu sveta izgledali kao mala zemlja, čiji je jedini resurs to što se sa moćnicima časno bori za sebe; godinu i po kasnije, postali smo bubanj čovečanstva: što ga moćnici jače udare, on jače svira. I peva kad treba.
Ali sve se to već dogodilo, šta još tu može da bude opasno? Opasno je to što rezultat posete Klintonove neće zavisiti od prilika, neće zavsiti od Borisovog otpora i pregovaračkog umeća; zavisiće samo od njenih namera i njene milosti. Svaku stvar koju bude zahtevala od Tadića dobiće. A to znači da neće, kako je naumio, poslati Zdravka Ponoša da pregovara sa Albancima na Kosovu, nego će da pregovara sam; znači kako nema šansi da će na tim pregovorima biti izgovorena reč status, nego će se govoriti o carini, policiji, struji, vodi i kanalizaciji; to znači da će, kada Bosna dođe na red, Boris i sam biti deo onoga što se zove međunarodna zajednica; znači da će, ako Amerima padne na pamet da počiste Sever Kosova, on moći tamo da uđe sa svojom vojskom, ali samo da bi čišćenje bilo brže.
Naravno, opasno je i to što Boris, slomljen da slomljeniji biti ne može, upravo na toj činjenici gradi svoju buduću strategiju. Dakle, kada Ameri čiste Sever Kosova od Srba koji bi mogli da im prave probleme i kada to rade tvrdeći da je na Severu kriminal toliko nepodnošljiv da to ugrožava sav onaj fini albanski svet u ostatku pokrajine, koji je davno iskorenio kriminal - tada se Boris pridružuje toj akciji; tada i njemu to „čišćenje" od kriminala radi posao da očisti Sever od svojih političkih protivnika. Kada Zapad gej-paradom hoće da pokaže do koje je mere slomljena ona tvrda Srbija, tada ni Boris nije protiv obračuna sa tom tvrdom Srbijom jer zna da će ova, pre nego što se zaista odupre Zapadu, najpre doći po njega. Kada Zapad hoće da počisti srpske privrednike sa mape uticaja, tada ih Boris nagovara da poklone svoju imovinu jer, poklonili je ne poklonili, na istom će da završi. Kod stranaca.