ogledalo je napisao:
Некима је ово књижевно дјело обиљежило живот
Pa, ne baš život...
Meni se sada učini da sam ja imao dvije - tri Estele. Vidiš ti, mogla bi 800 da otvori temu o simpatijama iz djetinjstva pa da nešto naškrabamo, da se prisjetimo tih dana.
Da stvar bude bolja, knjigu sam digao u školskoj biblioteci i danima sam ležao na kariranom ćebetu, koje le ležalo na jednom osunčanom proplanku, koji je, opet, ležao na jednom brdašcetu, koje lokalci zovu "Stomak". Ležao sam na stomaku i landarao nogama, podlaktio, ulaktio i nalaktio se ( tj. bradu) i provodio sate zamišljajući i stvarajući slike i predstave o junacima... Ponekad mi se činilo da Pip i Estela igraju svoju igru "volim te - ne volim te" i "voli me - ne voli me", baš na tom brdašcetu, svuda oko mene.
Kasnije sam gledao i animirani film na RTRS-u. To je bila najjeftinija moguća animacija, ali meni je to djelovalo kao najromantičniji način da se ispriča ovakva priča... da se kroz nešto nesavršeno i robusno prikaže nešto tako uzvišeno, nedodirljivo i poetično kao što je neostvarena, nemoguća ljubav, koja izmiče kao Aska pred vukom.
Nije li svaki pubertetlija imao komšinicu sa trećeg sprata, bijelog, albaster tena, duge smeđe lelujave kose, očaravajućeg osmijeha i lijepih smeđe - zelenih očiju? Koja ja je, kao po komandi, umjela da ga "slučajno", u pralazu, dodirne i da ga kradom gleda, kao i da ga neumoljivo ignoriše u prisustvu njenih vršnjaka ili starijih momaka. Avaj, rijetki su, poslije mnogo godina, potražili svoje Estele... A možda smo trebali... hajd znaj. Meni je i ovako lijepo...
Najljepše ljubavne priče su one kojima se ne zna kraj.