Što se stvarno dogodilo?
Jedan dan nakon što je FIA objavila definitivnu startnu listu Formule 1 za 2010. vrijeme je da se oglasim s pričom o ekipi koja nije na toj listi, ekipi USF1, koje sam (još uvijek) član.
Prije svega, međutim, nekoliko riječi svima vama dobronamjernima (i, jasno, onima drugima) koji ste proteklih mjeseci vrijedno pretraživali različite web izvore i saznavali informacije o svemu od značaja u našem najvažnijem sportu. Prije svega, užasno puno vremena protratili ste bez veze. Ako sam nešto naučio u ovoj maloj epizodi, to je da danas medijima, osobito internetskim medijima, treba vjerovati u principu vrlo malo. Po definiciji, internet nema izdanja. Dakle, u svakom trenutku bitne su najaktuelnije informacije, svake minuta donosi novu vijest i novu potrebu za novom viješću.
Na žalost, ogromna većina internetskih novinara, gonjena golemom konkurencijom, za koju, ne zaboravimo, potrošači/čitatelji, ne plaćaju ništa, nuždu za uvijek novim informacijama zadovoljava, u velikom broju slučajeva, objavljivanjem neprovjerenih i, moram reći, izmišljenih informacija, a sve zaogrnuto makjavelističkom logikom da krajnji cilj (obaviješteni konzument koji će, ako je sretan, opet doći na taj website) opravdava sredstvo (informacija, ili senzacija, pošto-poto).
Ne solim vam pamet bez veze. Broj neprovjerenih informacija što su samo o ekipi USF1 osvanule na netu u posljednja dva mjeseca upravo je fenomenalan. To znam zato jer sam u ta dva mjeseca bio u samom epicentru cijele priče, i odgovorio na bezbroj telefonskih poziva znatiželjnih (i zabrinutih) poznanika.
Što se, zapravo, dogodilo s ovom ekipom?
Do kraja siječnja sve je teklo, manje-više polanu. Kad kažem "manje-više" mislim da, recimo, medijske eskapade Bernieja Ecclestonea, koji je u čak pet odvojenih navrata (rujan, prosinac 2009., siječanj i dva puta veljača 2010.) izrazio mišljenje kako ekipa USF1 nema šanse uspjeti u namjeri da se pojavi na gridu 2010. Kad netko takvog kalibra izjavi tako nešto u novini poput londonskog The Timesa, što biste vi učinili da ste sponzor koji upravo razmišlja u tu ekipu uložiti četiri ili pet milijuna eura? U najmanju ruku biste malo štucnuli, u najveću biste se okrenuli na drugu stranu, zajedno sa svojim novcem. Ovo, dakle, sigurno nije pomoglo i dolazilo je točno u najnezgodnija vremena po pregovore s potencijalnim ulagačima u ekipu. Zajedno s otezanjem oko potpisa Concorde ugovora (koji se dogodio tek 31. srpnja 2009.), a sve nakon mučnog hoće-neće natezanja oko mogućeg građanskog rata unutar Formule 1 prošle godine, ove stvari posljednje su što jedna tek oformljena F1 ekipa želi.
Ali, OK, i pored ovoga sve je išlo relativno dobro sve do trenutka kad je postalo jasno da Marisco, veliki sponzor britanskog vozača Jamesa Rossitera, opako kasni s konkretnim plaćanjem svojih obaveza iz ugovora, čvrsto potpisanog u prosincu 2009. Ovdje ne govorimo o nekakvom kikirikiju, nego o sumi koja je u siječnju trebala dostići gotovo tri mijuna eura. (Ako mislite da je to sitnica, tek kap u moru potreba jedne poštene F1 ekipe, varate se. Samo Ferrari, McLaren, Mercedes i, možda, privatni Red Bull prošli bi kroz ovakav potres bez zastoja. Za sve ostale u Formuli 1, ovdje i sada, tri milijuna eura vrlo su velik novac, osobito u vrijeme kad se kompletira novi automobil u najskupljoj fazi sezone za svaku ekipu.)
Točno u isto vrijeme, argentinski sponzori (okupljeni u pool pod okriljem tamošnje vlade) vozača Jose Maria Lopeza, također su se počeli praviti blesavi. Od kraja prosinca oni su do druge polovice siječnja, unatoč obećanjima i same argentinske predsjednice, trebali ekipi uplatiti 2,8 milijuna američkih dolara. Koliko su uplatili? Nula. Nešto novca (oko 830,000 dolara) stiglo je tek dva tjedna kasnije, kad je već bilo prekasno.
Sveukupni udarac, kad se zbroje kompletne vrijednosti ta dva sponzorska ugovora koje su trebale biti isplaćene u tijeku sezone, bio je za ekipu USF1 oko 14 milijuna eura.
Kad vam se dogode ovakve stvari možete vikati i skakati, možete prijetiti sudom, ali ništa od svega toga neće donijeti novac prijeko potreban za izradu automobila i finaliziranje logistike za sezonu pred nosom. Ken Anderson, boss i tehnički direktor ekipe, počeo se zavlačiti u tehničke ćor-sokake (ah, divnog li, skoro zaboravljenog izraza!), tjeran akutnom nestašicom novca i malo-pomalo gubiti kontakt s realnošću. A ta je glasila: ukoliko brzo ne dođe velika injekcija novca, cijela operacija će kolabirati.
Neki od vas sada će lukavo pitati: a Chad Hurley, svemogući (i svedolarski) gazda YouTubea i član upravnog odbora Googlea? Hurley je do tog trenutka u ekipu već uložio skoro 20 milijuna dolara i nije bio raspoložen za više, u tom trenutku. Kad vam netko plati pola onoga što ste do sada potrošili za cijelu operaciju, jednostavno niste u poziciji da zanovijetate.
U jednoj je fazi došla mala injekcija novca, iz posve privatnih izvora, ali to, jednostavno, nije bilo dovoljno. U drugom, nešto kasnijem, trenutku za ekipu je potpisao (i to je bila ta šokantna vijest o kojoj sam pričao u TV emisiji 7. veljače) glavom Miloš Pavlović, vozač iz Beograda sa zavidnim međunarodnim trkačkim pedigreom, koji je u Srbiji postao sportski nacionalni projekt i ponio sa sobom adekvatnu financijsku potporu svoje vlade. Ali, sve je bilo prekasno. Auto jednostavno više nije mogao biti završen na način na koji je ekipa to zamislila.
Nakon opsežnih, vrlo iskrenih i konstruktivnih konzultacija s FIA-om, ekipa je obavijestila Svjetsku organizaciju da nema namjeru sudjelovati u 2010. samo da popuni mjesto na gridu, s autom koji bi bio pet ili više sekundi sporiji od vodećih. FIA je onda savjetovala ekipu da uputi zahtjev za odgodu sudjelovanja u svjetskom prvenstvu za 2011., s pokazateljima financijskog restrukturiranja. Ovo je, zajedno s konkretnim financijskim depozitom kojeg je platio Chad Hurley, potom upućeno FIA-i i sada je preostalo još oko tjedan dana do konačne odluke.
Sve ovo je došlo i na valu određenih vrlo nedvosmislenih prepiski unutar same FIA-e (koju prepisku imam pohranjenu u mojem kompjuteru) oko ekstremno štetne medijske kampanje protiv ekipe USF1, kampanje koje je dio bio i Ecclestone. Ta je kampanja, kao što je poznato, posve nedvosmisleno favorizirala ekipu Stefan GP koje je vlasnik Zoran Stefanović galamio na sav glas kako je kupio kompletni hardware Toyote i kako želi na grid u 2010. Gola je činjenica (do koje sam došao nakon što sam i sam u jednoj fazi pomislio da Stefanovićeva operacija ima natruhe ozbiljnosti) da Stefanović nije Toyoti platio niti jedan jedini euro, i da, isto tako, nije dobio niti jedan jedini euro "podrške" od vlade u Beogradu. Njegova je kampanja, čini se, bila tek kratkoročni ho-ruk, koncipiran iz nepoznatih razloga, u kojeg, na kraju, nije nitko u FIA-i povjerovao, od Jeana Todta naniže. Osim svega, u FIA-i su se pojavile i interne glasine oko vrlo sumnjivog moralnog backgrounda određenih Stefanovićevih poslovnih aktivnosti. Sve skupa rezultiralo je konačnim odbijanjem njegove prijave za sudjelovanjem u Formule 1 ove godine.
I to bi bilo to. Oni (nadam se, malobrojni) među vama, koji su od početka tvrdili i znali da od svega u vezi s ekipom USF1 neće biti ništa, a posebno ne u vezi s mojim sudjelovanjem u radi te ekipe, trebaju znati da je vrlo, vrlo malo nedostajalo da se sve skupa ipak dogodi i 2010. Ali, to je Formula 1. Najglamurozniji i najljepši sport na svijetu, ali svakako i daleko najskuplji, i sport u kojem, na početku i na kraju, novac određuje baš sve. Kad tu zapne, sve zapinje, i to u spiralnom kovitlacu prema dolje.
Što se mene osobno tiče, sve je ovo jedno nevjerojatno iskustvo. OK, ekipa sada ovisi o odluci FIA-e, pa tako i moje mjesto u toj ekipi. Ali, ako se i dogodi da ekipa prestane s postojanjem za koji dan, moram reći da sam sada u Formuli 1 više nego što sam ikada bio, čak više nego u vremenu kad sam radio za Ecclestonea. Zbližio sam se s puno sjajnih i važnih ljudi. Ako USF1 umre, već je u planu nekoliko novih, paralelnih operacija koje će, nadam se, i Hrvatsku podići na mapu Formule 1. Uostalom, Peter Windsor dolazi mi na seriju radnih sastanaka u Pulu već idući tjedan.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
