Citiraj:
In memoriam
Danas je preminuo Voja Gačić – Pančevac, jedan od najvećih navijača Partizana u istoriji kluba.
Preko pola veka Voja Gačić – Pančevac je sinonim za jednog od najvatrenijih, najodanijih i najpoštenijih navijača Partizana, a to je činjenica, koju će vam jednodušno potvrditi svi iz crno – bele porodice, bilo igrači, bilo navijači. Nebrojeni su primeri njegove privrženosti i požrtvovanja, kada je trebalo bodriti i popularisati njegov Partizan, sve od 1959. godine, kad je prvi put zakoračio na stadion JNA.
Rođen je 1943. godine, usred Drugog svetskog rata u Bosanskoj Dubici, gde je proveo bolno i teško detinjstvo, jer je u najranijim danima izgubio oba roditelja, sestru i petoro braće, koji su poginuli u ratu. Kao šestomesečnu bebu partizani su ga doneli u banjalučki ‘Dom ratne siročadi’, pa mu je prvo sećanje vezano za taj dom, gde vaspitačima nije umeo da objasni ni ko je, ni odakle je. Dugo je čekao da sazna te činjenice, sve dok ga stariji brat nije prepoznao u sirotištu, kome je Voja rekao da zna samo da redovno sluša radio prenose i navija za Partizan. On je iz svoje prošlosti pobegao u Partizan, koji mu je pomogao da preboli težak život. Prvo se prisećao Partizana, pa onda ko je.
Kako onda da mu ne posveti ceo svoj život.
Brat Mirko ga odvodi kod sebe u Pančevo, gde završava osnovnu školu, a onda odlazi u školski internat u Zrenjanin. Još tada okuplja partizanovce oko sebe i svake druge nedelje odlaze u Beograd da gledaju i bodre crno – beli tim. Završava školu i vraća se u Pančevo, gde odmah kreće da sa komšijama i prijateljima ide na Partizanove utakmice. Dok se nije zaposlio u «Termoelektru» (Minel), gde će vredno raditi kao majstor do penzije, zbog besparice, na Partizanove utakmice znao je sa svojim prijateljima i peške da dođe do stadiona. Ubrzo formira grupu od preko sto Pančevaca, koji otada redovno sa njim odlaze na utakmice.
To je generacija partizanovaca iz Pančeva, koju i danas mlađi navijači izuzetno poštuju. Tu su i Vojini sinovi Dragan i Mile. Voja sa njima osniva i formalno prvi navijački klub Partizana, kome se sledećih godina pridružuje oko pedesetak crno – belih udruženja iz cele tadašnje Jugoslavije. Prema slobodnim procenama od tada do danas Voja Pančevac je učlanio nekoliko desetina hiljada navijača. Sa svojim Pančevcima sašio je i crno – belu zastavu dugačku 110 metara, pred jedan derbi.
Njegov život definitivno je bio Partizan, pa je često govorio:
- Od života nisam tražio samo sigurnost, nego i smisao: našao sam ga u crno – belim bojama. To je moja druga kuća.
Ostala je i priča iz tog vremena, kada je Miljan Miljanić sreo Voju Pančevca, poklonio mu crveno – beli privezak za ključeve, i rekao:
- Vojo, ja bih u Zvezdi najradije video tebe, jer takvog vođu nema nijedan klub.
On ga je pogledao i sa osmehom mu rekao :
- E, moj Čiča, lakše je kupiti jedanaest fudbalera nego i jednog navijača Partizana. Sportsko umeće jeste za prodaju, ali navijačka osećanja nisu.
FK Partizan mu je 1998. godine dodelio ‘Zlatnu plaketu’, nagradu za vrhunske rezultate u sportu, a proglašen je i zvanično za najboljeg navijača Partizana u prošlom veku.
Njemu je lično posebno drago bilo «Zlatno zvono» 2000. godine, nagrada koja se dodeljuje navijaču godine, a u spomen na legende crno – belog juga, Valjevca i Kevu.
Urbana legenda kaže da je iz njegovog grla (i čuvenog Valjevca) potekla i prva upamćena navijačka pesma sa Partizanovog juga:
- Topčidersko brdo se prolama, to igraju momci Partizana.
VOJA PANČEVAC – ŽIVOT POSVEĆEN PARTIZANU.
Neka ti je večna slava i počivaj u miru legendo.
Vreme i mesto sahrane biće naknadno objavljeni.
http://www.sr.partizan.rs/55384-55384/Почивај у миру !