VELIKA SRBIJA STALNA SRPSKA OPSESIJA
Brojni današnji srpski političari, državnici, duhovnici, stručnjaci i intelektualci, kao i “prosti” ljudi (od čobanina do akademika), opsjednuti su “Velikom Srbijom”. Još od pojave “Načertanija” 1844. godine, u srcima i aktivnostima srpskih “velikodostojnika”, zavisno od prilika, “tinja” ili bukti” Velika Srbija.
Današnji zagovornici velikosrpskog državnog projekta nastoje da svoj naum ostvare na dva načina.
Jedan je “pripajanje Srbiji” svih teritorija prethodne Jugoslavije, na kojima su "Srbi" činili većinsko stanovništvo do 1918. godine. To su teritorije:
Crna Gora, koju velikosrbi smatraju “srpskom zemljom”, a Crnogorce “elitnim Sbima”; djelovi današnje Hrvatske - Dalmacije, Lika, Kordun, Banija i Slavonija; čitav Srem, Banat, Bačka i Baranja; djelovi Bosne i čitava Hercegovina; cjelokupna Makedonija, koju Srbi smatraju “Južnom Srbijom”, a Makedonce “Južnim Srbima”.
Dakle, sve ove tuđe teritorije (i nezavisne države) su proglašene “srpskim zemljama”, a Bošnjaci, crnogorski Muslimani, Crnogorci i Makedonci “preimenovani” u Srbe.
Druga “mogućnost” stvaranja Velike Srbije je “ujedinjenje Srbije, Crne Gore, Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i Republike Srpske Krajine (koja više ne postoji ni na papiru), u jednu “srpsku državu”.
Odavno je jasno svima u Evropi, osim srpskim nacional-šovinistima, da je projekat (“načertanijevske”) “Velike Srbije” nerealan i neizvodljiv. Javni je šovinizam danas smatrati Crnu Goru “sprskom (državom) zemljom”, a Crnogorce Srbima. U Crnoj Gori ima Srba (po popisu iz 1991. godine, ispod 10 odsto) i to niko normalan ne spori, ali oni nemaju pravo da Srbiji u “miraz prinesu” crnogorsku državu.
Istim popisom (1991) iskazano je 551.557 Crnogoraca (odnosno pripadnika crnogorske nacije) i to: 380.484 u Crnoj Gori; 140.024 u Srbiji; 31.069 na teritoriji ostalih bivših jugoslovenskih republika.
Slično je i sa Makedonijom, koja nije srpska država (zemlja), jer Makedonci tako ne misle i ne smatraju se Srbima.
Ni Bošnjaci se ne osjaćaju “Srbima islamske vjere”, a to nijesu ni crnogorski, ni sandžački Muslimani.
Savremenom demokratskom svijetu je jasno, sem srpskim šovinistima, da nezavisne (nesrpske) države i nesrpski narodi u njima, neće dobrovoljno da se “utope” u zamišljenu Veliku Srbiju”. Neće da izvrše “samoubistvo u prisustvu srpskih vlasti”.
Rat, koji su (srpska) Jugoslovenska narodna armija, njen rezervni i dobrovoljački sastav, policija i paravojne jedinice, vodili za osvajanje tuđih teritorija i drugih (nesrpskih) naroda, u periodu od 1991. do 1995. godine (djelova Hrvatske, djelova Bosne i čitave Hercegovine, uništavajući Hrvate i Muslimane), kao i protiv svog, jugoslovenskog naroda - Albanaca, na Kosovu i u Metohiji, 1999. godine, raskućio je i srpski narod u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na kosmetu i nanio neprocjenjive moralne, političke, materijalne i ljudske žrtve (državi) Srbiji. Ovi ratovi su zatrli svaku želju susjednih naroda za bilo kakvom državnom zajednicom sa Srbijom.
--------------------------------------------------------------------------------
HUMANO PRESELJAVANJE STANOVNIŠTVA
Davno je "sročena", u novije vrijeme je aktuelizovana, politika "preseljavanja stanovništva" i to "humanog preseljavanja". Sjetimo se dogovora bivšeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije - Dobrice Ćosića i hrvatskog predsjednika - dr Franje Tuđmana u Dubrovniku, o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske i "humanog preseljavanja stanovništva" u cilju stvaranja etnički "čistih država" "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske".
Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru sa ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti
U veoma ružnom sjećanju je “obećanje” visokog političkog i državnog funkcionera Srbije - predsjednika Srpske radikalne stranke, četničkog vojvode i potpredsjednika Vlade Republike Srbije, dr Vojislava Šešelja o “humanom preseljavanju” Crnogoraca iz Srbije i Muslimana iz Raške u Crnu Goru, kao i Srba iz Crne Gore u Srbiju, ako Crna Gora “obnovi” svoju nezavisnu državu. Veoma “humana politika”, nema šta.
Poznato je da se svaki nacionalizam zasniva na negiranju drugih naroda. Nacionalizam “ne podnosi” egzistenciju drugih naroda u svojoj nacionalnoj i istorijskoj sredini. Dominacija “svog” nad “drugim” narodima, smatra se “svojim istorijskim pravom”. Umišljena “humana” preseljavanja nacionalisti “tumače” kao “manje zlo” od suživota u državi. Takav pristup doveo je do tragedije svih naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosmetu i u čitavoj Srbiji (“Rat Srbije sa najvećom svjetskom vojnom alijansom - NATO, 1999. godine).
Ideologija svake velikodržavne (imperijalne) politike i konkretno zamišljene “Velike Srbije”, je, rat za teritorije, za veliku pljačku i za vlast. Sve se to u Srbiji “pravda” olinjalom tezom “srpstva”, kao ideologijom i propagandom. Istovr-emeno se javno propovijeda flos-kula o “izmišljenim narodima i nacijama”, unutar “srpskog nacionalnog korpusa”. Jedino nacionalizam ima “izdajnike” u sopstvenoj naciji. A to su svi oni, koji se drugačije nacionalno osjećaju ili drugačije razmišljaju.
Dugo su na javnoj političkoj sceni velikosrpski hegemonizam, šovinizam i imperijalizam u svim oblicima: teritorijalnom, državnom, nacionalnom, političkom, vjerskom, kulturnom i svakom drugom pogledu.
Konačno, i poslije svih srpskih ratova, protiv “svih i svakoga” i dalje je “otvoreno srpsko nacionalno i državno pitanje”. Velika Srbija je neostvarljiva. Sadašnja Republika Srbija formalno nije “samostalna i nezavisna država”, jer je u svijetu kao takva nepriznata.
Srpsko “nacionalno pitanje” moguće je riješiti na ustavan i zakonit način, proglašavanjem nezavisne države Srbije u njenim državnim (avnojevskim) granicama, kao građanske države. Mnogi srpski političari smatraju da Srbija treba da bude “federacija regija” (srpskih) - Šumadije, Vojvodine, Kosmeta, Raške oblasti i drugih. Srpski nacionalisti se “trude” da i Crna Gora bude “regija” u Srbiji.
Nije dopušteno, a ni pametno, “edukovati Srbiju”, sa strane, kao što ona podučava druge, šta joj valja činiti. To najbolje znaju, njeni većinski srpski narod i manjinski narodi, kojih je u Srbiji blizu 40 odsto.
Dobjeglim Srbima, koji žele da se vrate na svoja vjekovna ognjišta, treba omogućiti i obezbijediti im sva građanska prava, političke i ljudske slobode, kao manjinske, a nekima i kao konstitutivnim narodima u tim državama. Njihova lojalnost prema tamošnjim državama se podrazumijeva, jer su one i njihove.
Očigledna je želja većine građana Srbije da Srbija bude nezavisna, samostalna i međunarodno priznata država i da, tako organizovana, gradi povjerenje među susjedima. Samo nezavisne i međunarodno priznate države, Srbija i Crna Gora, mogu graditi svoje nove međusobne odnose i saveze, neposredno i u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Svaki drugi pristup će i dalje Srbe “činiti izgubljenim narodom u vremenu i prostoru, a Srbiju nestabilnom i sve manjom državom”, smatraju mnogi srpski analitičari i političari.
--------------------------------------------------------------------------------
SRPSKI UDARI NA CRNU GORU
Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru, zdušno pomaganih “srpstvu odanim” Crnogorcima, sve sa jasnim ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti.
Poznata je odluka Narodne sku-pštine Srbije - o pripajanju Crne Gore Srbiji po završetku Prvog svjetskog rata, usvojena ratne 1915. godine u Nišu, neposredno uoči bježanije srpske vojske i Vlade iz zemlje, a što im je omogućila, žrtvujući sebe, crnogorska vojska.
Ova odluka je sprovedena organizovanjem nelegalne i nelegitimne “Podgoričke skupštine” 1918. godine, od strane zvanične Srbije. Crna Gora je prethodno okupirana, od strane srpske vojske, a potom bezuslovno pripojena Srbiji. Sve se odvijalo skriveno od crnogorskog naroda i mimo učešća crnogorskih legalnih državnih organa (Narodne skupštine, Vlade i Kralja). Sve je “obavljeno” za rekordno kratko vrijeme, upotrebom srpske vojske i “srpske omladine” u Crnoj Gori.
Gušeći Božićni ustanak Crnogoraca (1919 - 1926), srpska vojska i žandarmerija, predvođene Popovićem, Kalabićem i drugim, pobila je stotine ustanika, silovala stotine žena, zapalila hiljade kuća i opljačkala cjelokupnu imovinu i desetine hiljada grla stoke. Zajedno sa srpskom vojskom, bili su i mnogi zabludjeli crnogorski omladinci. O svemu ovome, uz živo narodno pamćenje, sačuvani su brojni dokumenti.
--------------------------------------------------------------------------------
DOBROVOLJNO RATOVANJE ZA SOPSTVENO UNIŠTENJE
Crna Gora je dobrovoljno ušla u Prvi svjetski rat (1914 - 1918), isključivo motivisana odbranom Srbije od Austro - Ugarske monarhije; time je bila na "pravoj" - pobjedničkoj strani i tako "izvojevala sopstveno uništenje" kao samostalne države i odavno konstitisane nacije.
Petar Plamenac, bivši ministar spoljnih poslova u Vladi Crne Gore, kaže: "Mi za rat nikoliko nijesmo bili spremni. Prvi balkanski rat i Srpsko-bugarski rat 1912/13. godine, potpuno su ispraznili naše vojne magazine. Ali, bez obzira na našu spremu, čim smo se upoznali sa sadržinom austrijskog ultimatuma Srbiji, dali smo znak Beogradu, da smo gotovi, u svakoj prilici, da sa braćom podijelimo, kako dobro, tako i zlo. Pašić nam je zahvalio i uvjeravao nas da će dijeliti bratski sa Crnom Gorom, sve ono što Srbija ima".
Pripremajući napad na Srbiju, Austro - Ugarska monarhija je zahtijevala od Crne Gore neutralnost, nudeći joj teritorijalno proširenje: Skadar i Skenderiju (Skadarska Brda i Šestansku Krajinu), veći dio Sandžaka i zamašne investicije. Izražavajući istorijsku i tradicionalnu solidarnost sa srpskim narodom, Crna Gora je austrijsku “ponudu” odbila i objavila rat Austro-Ugarskoj monarhiji.
Notom od 11. jula 1914. godine, crnogorska kraljevska Vlada obavještava Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Pašić ponovo zahvaljuje i obećava crnogorskoj vojsci pomoć u oružju, džebani, hrani i novcu. Crna Gora je stupila u rat 6. avgusta 1914. godine.
Ovaj Jermen, posrbljen u Zaječaru - Nikola Pašić, nikada nije držao do date riječi. Tako su, njegove “zahvalnost i naklonost” Crnoj Gori, trajale samo nekoliko dana. Čim je Velika Britanija ušla u rat protiv Austro-Ugarske monarhije, Pašić je “predviđao” pobjedu i potpuno “zaboravio” na Crnu Goru i njenu nesebičnu vojnu pomoć Srbiji. Želio je da Crna Gora što prije nestane kao nezavisna država.
--------------------------------------------------------------------------------
Samo nekoliko primjera nečasnog ponašanja srpskog režima prema Crnoj Gori, koja je žestoko krvarila, gladovala i, na kraju, “poginula” za Srbiju.
Poznato je da, srpskoj vlasti, predvođenoj Nikolom Pašićem, nije bilo ni “na kraj pameti”, da oslobođene teritorije od austrougarske okupacije, “dijeli” sa Crnom Gorom. Srbija nije ispunjavala preuzete obaveze prema Crnoj Gori, u oružju, vojnoj odjeći, hrani i novcu. Čak i povremenu pomoć Rusije u oružju, Srbija je u cjelosti zadržavala za sebe. I dobijenu novčanu pomoć od saveznika, namijenjenu Srbiji i Crnoj Gori, Pašićeva Vlada je “velikodušno” dijelila. Svakom srpskom vojniku, za hranu, odjeću i obuću, davala je dnevno po sedam i po dinara, a crnogorskim vojnicima, za iste namjene, po jedan i po dinar. Tako su crnogorski vojnici, praznih vojničkih torbica, rame uz rame sa srpskim vojnicima, koji su imali pune torbe, jurišali na austro-ugarske regimente po Srbiji.
Svaku pomoć, koju su crnogorski radnici iz inostranstva slali Crnoj Gori, preko konzulata i Crvenog krsta, nije stizala na odredište - Crnu Goru. Čitav novac je zadržavala i arčila Srbija. Nijesu pomogli crnogorski zahtjevi i protesti Vladi Srbije, preko srpskog poslanika u Carigradu - Mihailovića.
Međunarodnu i svaku drugu pojedinačnu pomoć, adresovanu posebno na Crnu Goru i Srbiju, srpska vlast je uslovila Crnu Goru, postavljanjem srpskog oficira za načelnika Generalštaba crnogorske vojske. Tako je, za načelnika Vrhovne komande crnogorske vojske, postavljen srpski general Blažo Janković, koga je 21. jula 1915. godine, na toj dužnosti zamijenio srpski pukovnik Petar Pešić. I on je, kasnije, unaprijeđen u čin generala. Ova strana, “srpska” Vrhovna komanda crnogorske vojske, usmjerila je dvije trećine crnogorske vojske na srpsko ratište, u Snadžaku i Hercegovini, da “štite bokove” srpskim armijama u borbama i odstupnicama, a samo jedna trećina crnogorske vojske, angažovana je u odbrani čitave Crne Gore.
--------------------------------------------------------------------------------
I dok je crnogorska vojska žestoko krvarila na drinskom frontu i u Sandžaku, Vlada Srbije se “bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji”. Iz Niša je poslala srpske agente među crnogorske vojnike, da ih ubjeđuju da se Crna Gora “dobrovoljno pripoji Srbiji, još dok traje rat”.
Crnogorski izaslanik, pri Vrhovnoj komandi srpske vojske, početkom Prvog svjetskog rata, bio je brigadir Jovo Bećir. Prije nego što se očekivalo, ovaj crnogorski brigadir - Jovo Bećir, se vratio “nezadovoljan, jer se uvjerio da se, u srpskoj vojsci govori, da treba izvršiti srpsko-crnogorsko ujedinjenje nasilnim putem, to jest uklanjanjem sa vlasti dinastije Petrovića”. Vratio se “ubijeđen” da, između Crne Gore i Srbije, "ne može biti nikakve zajednice”.
Takvo sopstveno “uvjerenje” dovelo je u “nemilost” cnrogorskog brigadira Jova Bećira, baš na “njegovom” crnogorskom Cetinju. I to je onda bilo moguće.
Uporedo sa agitacijom za pripajanje Crne Gore Srbiji, srpski vojvoda Radomir Putnik šalje poruku pukovniku Petru Pešiću i kaže: “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine snage”. I predsjednik Vlade Srbije, Nikola Pašić, poručuje načelniku Generalštaba crnogorske vojske - pukovniku Petru Pešiću sljedeće: “Moramo se povući kroz Crnu Goru”. Našavši se skoro u bezizlaznom položaju, vojvoda Radomir Putnik, preko pukovnika Petra Pašića, apeluje na crnogorskog kralja Nikolu za “bratsku pomoć u nuždi”. Na to mu je kralj Nikola odgovorio: “Vojska je moja, a komanda tvoja”. Uz to ga još sokoli “koristi moje vojnike, kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić je to jedva dočekao i, svu crnogorsku vojsku iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije, angažovao da “spasava” što se još spasiti može u Srbiji. Odbrana Crne Gore je “posljednja rupa na svirali” načelnika Generalštaba crnogorske vojske - srpskog pukovnika Petra Pešića.
--------------------------------------------------------------------------------
Srpska Vlada dobjegla je u Skadar, 15. novembra 1915. godine, pošto ga je prethodno zauzela crnogorska vojska. Krajem novembra 1915. godine, ostaci srpske vojske (oko 63.000) stigli su u Podgoricu, u ostupnici za Albaniju. Za to vrijeme, crnogorska vojska ostaje sama u Srbiji i u Sandžaku i hrabro zaustavlja oko 60.000 austro-ugarskih vojnika, pod komandom generala Fon Keveša i omogućava “bježaniju” potučene srpske vojske.
Francuski poslanik (ambasador) na Cetinju, izvještava svoju Vladu u Parizu:
“Srbijanci su napustili svoju zemlju, pod zaštitom Crnogoraca”. On, dalje, ističe da su se, od strane Srbije “mnogo podcjenjivani Crnogorci, pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”. Tokom novembra, uoči bježanije sprske vojske za Albaniju, srpski regent Aleksandar Karađorđević, čini posjetu Cetinju i kralju Nikoli i zvanično “zahvaljuje za crnogorsku bratsku pomoć Srbiji, u najte-žem vremenu”.
Samo nepun mjesec dana kasnije, 9. i 10. decembra 1915. godine, na Cetinju je boravio i predsjednik Vlade Srbije - Nikola Pašić i “odao priznanje kralju Nikoli i Crnoj Gori za bratsku pomoć Srbiji”. Nakon svečane večere, koju je pripremio u njegovu čast kralj Nikola, ovaj srpski licemjer - Nikola Pašić, održao je “tajni sastanak” sa načelnikom Generalštaba crnogorske vojske, srpskim pukovnikom Petrom Pešićem i naredio mu da “izda Crnu Goru i kralja Nikolu”, što je Pešić revnosno izvršio”.
Koliko su dinasti Karađorđevića mrzjeli Crnu Goru, pokazuje sljedeći primjer. Kada je srpski kralj Petar Karađorđević posjetio Carigrad, 1910. godine, među diplomatama koje je tom prilikom primio, nije bilo crnogorskog izaslanika u Carigradu - Jova Popovića. Ondašnji srpski izaslanik u Carigradu, Jaša Prodanović, to je “obrazložio”: “Njegovo Veličanstvo zapovedalo mi je da, na diplomatskom prijemu, ne želi vidjeti Jova Popovića i to ne, kao predstavnika Crne Gore, nego lično”. Crnogorski poslanik u Carigradu, Jovo Popović, to objašnjava ovako: “Kralj Petar Karađorđević mrzi Crnogorce i sve što je crnogorsko. Najbolji dokaz za to je i što su svim Crnogorcima, odjevenim u svečanoj (svitnoj) crnogorskoj narodnoj nošnji, koji su pohitali da dočekaju srpskog Kralja, vrata srpskog Poslanstva u Carigradu, bila zatvorena”.
--------------------------------------------------------------------------------
Dalja sudbina Crne Gore, na kraju Prvog svjetskog rata, je poznata. Srpska Vlada, na čelu sa Nikolom Pašićem, iskoristila je Prvi svjetski rat za uklanjanje sa vlasti crnogorskog kralja Nikole i dinastije Petrovića, kao i uništenje crnogorske države.
Nakon proboja Solunskog fronta, 21. oktobra 1918. godine, sprskog pukovnika Dragutina Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, primio je u Skoplju regent Aleksa-ndar Karađorđević i tom prilikom mu kazao: “Vama je osiguran čin generala, jer ste to i ranije zaslu-žili. Pri radu u Crnoj Gori, nemojte biti meka srca. Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru, po svaku cijenu, pa makar upotrijebili i krajnja sredstva”.
Zajedno sa srpskom vojskom, na čelu sa pukovnikom Dragutinom Milutinovićem, Vlada Srbije u Crnu Goru šalje “specijalne emisare”, da rade na bezuslovnom pripajanju Crne Gore Srbiji.
Srpska Vrhovna komanda 24. oktobra 1918. godine, naređuje komandantu II armije da, “hitno prebaci u Peć činovnika srpskog Ministarstva inostranih poslova - Svetozara Tomića, jer je njegova misija najhitnije prirode”.
Sljedećeg dana, 25. oktobra 1918. godine, Milutinović izvještava svoje pretpostavljene da je u Peć stigao “naročiti crnogorski odbor” i pominje Petra Kosovića, delegata Vlade Srbije sa Krfa, koji je neposredno i samostalno opštio sa Vladom Srbije.
Jovan Plamenac: Obrazovali su divlje bande, koje su po blatu razvlačile kosti svetaca Vasilija i Petra, samo zbog toga što su svečevi crnogorski
Taj “naročiti crnogorski odbor” regenta Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića, imao je “pri ruci” pedeset srpskih oficira i činovnika, porijeklom Crnogoraca - dobrovoljaca, koji su bili na raspolaganju Odboru, po zapovijesti Vrhovne vojne komande Srbije. Svi su oni zdušno radili na pripajanju Crne Gore Srbiji.
Najbolju ocjenu o radu ovog Odbora, dao je srpski pukovnik Dragutin Milutinović, u jednom pismu, kada konstatuje da su to, za agitaciju “nevješti ljudi”, a Crnogorci ih nijesu ni poznavali. On ističe da se, kao “naši” - srbijanski oficiri i činovnici “bijahu otuđili od svoje braće u Crnoj Gori”.
U Andrijevicu je, 3. novembra 1918. godine, stigao jedan od članova Crnogorskog odbora, Janko Spasojević, sa 200.000 dinara, “za potkupljivanje pristalica ujedinjenja”. Pukovnik Dragutin Milutinović obavještava svoje pretpostavljene, da je Janko Spasojević brzo “potrošio novac”, odnosno da ga je “razdijelio ljudima iz svog plemena, prije dolaska u Podgoricu”. Zbog toga Janko Spasojević hitno traži, od Vlade Srbije, “još milion franaka ili milion dinara”. I Dragutin Milutinović javlja Vladi Srbije da su, “potrebe za novcem, sve veće”, pa moli da se novac u Crnu Goru pošalje aeroplanom”.
Agenti Vlade Srbije, dinastije Karađorđevića i Nikole Pašića: Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević, Milosav Raičević i drugi, odlukom svojih nalogodavaca, proglašeni su za Izvršni centralni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji prelazi iz Andrijevice, u Podgoricu.
Svetozar Tomić, 3. novembra 1918. godine, izvještava srpsku Vrhovnu vojnu komandu da, poslovi na ujedinjenju, “napreduju ne može biti bolje”, kao i da je u Andrijevičkom, Beranskom i Kolašinskom okrugu “uspostavljena vlast s našim ljudima. Naši se nalaze i na čelu svih važnih institucija”. Istovremeno traži da se “avionom pošalje milion franaka”.
Jovan Simov Plamenac (1879-1944), iz Boljevića u Crmnici, predsjednik Vlade i ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u progonstvu i jedan od idejnih i duhovnih vođa Božićnog ustanka, po povratku iz progonstva, u kojem je bio od 1918. do 1925. godine, u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, u jednom listu je napisao: “U 1918. i 1919. godini, Crna Gora je bila svedena na groblje. Bili su na hiljade njih pobijeni i na hiljade kuća spaljene. Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u plamen i oganj. Djeca su bacana kroz prozor napolje, gdje su padala na vrhove bajoneta, tamo namještenih. Nesrećnicima, koji bi još živi bili, kidani su uši, jezik i nos. Žene su silovane, pa su im poslije pod suknjama ubacivani mačkovi, koje su bezdušnici štapovima tukli i koji su raskidali trbuh žrtvama. Obrazovane su “bande”, koje su kao Huni puostošili krajeve, jedan za drugim, pljačkali sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukući kao divljaci po blatu kosti svetog Vasilija Ostroškog i svetog Petra Cetinjskog, samo zato što su svečevi crnogorski”.
Napomena: Slijedi jos jedan krci nastavak, cime se zavrsava kazivanje od odnosima Srbije i Crne gore.
|