STRATOKASTEL je napisao:
Malo je Off Topic, ali nisam mogao da se uzdržim:
Po samoj definiciji, demokratija je vladavina većine (tu se, nadam se, slažemo).
Da li ti zaista misliš da američki sistem ispunjava ovaj jednostavni uslov?
Amerika (SAD, USA) je tipičan primjer oligarhije (vlast manjine, izabrana od nešto veće manjine, ali ipak MANJINE jednog društva). Na izbore nikad ne izlazi više od 25-30% stanovništva, glasačko pravo nije apsolutno, već se može izgubiti (dovoljno je da budeš osuđen za nešto, odležiš svoje, ali nikad ne budeš potpuno rehabilitovan, već si glačko pravo izgubio za sva vremena). To naročito pogađa najsiromašniji i najugroženiji dio stanovništva.
Na izborima za predsjednika, svi glasovi ne vrijede isto, jer narod ne bira predsjednika direktno, već bira elektore (posrednike) koji nakon toga daju svoj glas predsjedničkim kandidatima, što u praksi može da znači da ti glasaš za jednog kandidata a tvoj elektor može svoj (indirektno tvoj) glas dati protivniku. Elektorski glas ne vrijedi svuda isto, negdje je to 100 000 glasova, negdje 95 000 ili 115 000 (u grubo).
Mogućnost manipulacije je ogromna (sjeti se izbora na kojima je pobijedio GW, prvi put). Da se to desilo u nekoj drugoj zemlji, pričalo bi se o izbornoj prevari i tražilo bi se da izbori budu ponovljeni.
Zamisli ovu situaciju: sastanu se Isus, Muhamed, Mojsije i Buda i osnuju stranku koja obećava dobrobit cijelom čovječanstvu, pod uslovom da njihov kandidat pobijedi. Misliš li da bi ta stranka mogla da pobijedi jednog demokratu ili republikanca koji ima podršku i sponzorstvo CNN-a, FOX-a, GM-a, FORD-a, EXXON-a, COCA COLE i i još par velikih firmi?
Čisto sumnjam. Toliko o demokratiji, po aršinu zapadnome. Slobodan si da glasaš ko će da te prca, u rat šalje, na svemu tome zaradi velike pare koje će finansirati izbor njihovih sinova na iste funkcije, koji će ekonomski iskorištavati i u buduće ratove slati tvoje sinove, i tako dok je svijeta i vijeka.
Kad uporediš sa diktaturom proletarijata koja ti omogućava solidan život, mogućnost da se školuješ, liječiš i budeš zbrinut na human način kada ostariš, pod jednim malim uslovom a to je da ne pljuješ sistem i njegove predstavnike, mislim da vrijedi žrtve. I dilema za većinu prosječnog svijeta i ne postoji. Zar to nije demokratski (po definiciji iz prve rečenice)?
Пријатељу, ја сам ово прочитао једном. И још једном. И нисам схватио шта си ти хтио рећи.
Тема је Броз. Ти мени теоретишеш о утицају медија и диктатури пролетаријата.
Теби ако је било боље некад, фино пичи на Кубу или (ако си анархистички расположен) на демонстрације у Атину, фрка је ових дана.
Броз је био каплар који се прогласио маршалом.
Броз је био диктатор, обичан војник партије док није засјео на чело једне државе, онда је заборавио Коминтерну и идеале и уживио се у улози апсолутног владара.
А ја да са тобом полемишем о диктатури пролетаријата, Кардељевим економским идејама и другим глупостима у 21. вијеку, 21 годину након пада Берлинског зида и пропасти комунизма, заиста нема потребе. Историја је једини судија.
Ово болдирано је управо доказ испирања мозга у комунизму. Да ми неко да солидан живот и сигурност, школовање! Еј, какви су то контови! Ко да ти да нешто? Нека држава, нека партија?
Нема ништа сигурно у животу. У животу се бориш. Сигурност има онај који хоће, који ради. Ко не ради, тај нема. Шта вриједи, постоји, шта не вриједи, пропада. А свака држава треба да брине о социјално угроженима, али не да толерише нерад, неефикасност и глупост.