ĎđîňîĽĺđĺĽ îňŕö ŔđňĺěčĽ Âëŕäčěčđîâ íŕ Áîăîńëîâńęîě ôŕęóëňĺňó ŃĎÖ ó Áĺîăđŕäó 26.ŕďđčëŕ 2007.
Íŕńňŕâŕę ňđŕíńęđčďňŕ ďđĺäŕâŕśŕ „Âŕńęđń ó ĐóńčĽč“
Tri pravila pomocu kojih cete postati zlatousti
Od tada znam svih 20 mitarstva napamet. Prvi od njih je „praznoslovlje“ koji je narocito opasan za studente Bogoslovskog fakulteta jer svaka rec vasa treba da bude zlatna. I ako vas to zanima mogu vam dati tri zlatna pravila pomocu kojih mozete poslati zlatousti. Ali ta pravila treba zapisati. Hocete li zapisati? Necu vam traziti nijedan dinar za njih.
Pravilo broj 1: Misli sta govoris( „Misli, razmisljaj o onome sta govoris“.)
Neke domacice govore, govore, govore pa tek onda posle razmisljaju o tome sta su ustvari rekle svom voljenom muzu. (prevodilac dugogodisnja profesorka ruskog i prodekan posto je zamolila oca da ponovi jer nije dobro razumela prevodi ovako doslovce: „Aaahaaaaa! Nesto sto je tipicno za domacicu da samo trtlja, trtlja, trtlja a da onda muz... a da ne razmislja sta je rekla muzu.“ Iz publike je neko ispravlja (sto se lepo cuje na snimku): „a da (tek) onda (posle) razmislja“. Ksenija tu zbunjeno zamuckuje zapocinjavsi razlicite reci ali posle prvog slova ili sloga ih prekida i zapocinje drugu rec i tako pet puta u roku od pet sekundi, ne ispravlja se i okrece se prema ocu cuteci u smislu da on nastavi, da je pravilno prevela ovu shalu ona bi veci efekat i smeh izazvla kod publike, ali prevodilac celih dva sata baćuškine besede kao da je bio premorena, odsutna, dekoncentrisana ili nesto drugo je u pitanju, p.p.) Prema tome razmisljaj sta govoris, razmisljaj o svakoj reci. (Upravo zbog toga, sto Ksenija ne radi, radim ja jer dobro znam, za razliku od dugogodisnje profesorke ruskog nekad na Filozofskom a od pre neki godinu na Bogoslovskom fakultetu i zachudo (!) dugogisnjeg (narocito poslednjih 15 godina) prevodioca pravoslavne literatrure sa ruskog na srpki jezik, upozorenje koje nam je u Jevandjelju dao Gospod naš Isus Hristos (Logos, Rech Bozija) da cemo za svaku izgovorenu rech odgovarati na Bozijem Sudu, da ce nam reči naše suditi, i po njima će nam biti suđeno, kao i po mislima našim, osećanjima i delima, po svemu, p.p.)
Prvilo broj 2: Nemoj govoriti ono sto ne mislis („Ne govori ono sto ne mislis“)
Nash 21.vek je najobilniji (najbogatiji) na recima, kako kaze starac Pajsije Atonski, grcki podviznik, medjutim reci cesto nista ne oznacavaju. Svidja mi se izreka svetih otaca koja kaze „Bolja su dela bez reci nego reci bez dela.“ Narocito bi bilo korisno politicaraima da o tome razmisljaju. Nemoj govoriti ono sto ne mislis. Prema tome jos jednom – Nemoj govori ti ono shto ne mislis. (profesorka ovog puta prevodi pogresno „Nemoj govoriti ono o cemu ne razmisljas“ jer covek ne moze da govori o necemu o cemu uopste ne razmislja ili moze a to je onda pricanje u prazno, praznoslovlje medjutim otac misli na laganje i licemerje kako je i ona lepo prvi put u naslovu prevela, ali kao da je potpuno odsutna, tj. upravo ona govori ono o chemu ne razmislja pa je zbog svog stanja tako i rekla, takodje je prvo pravilo pogresno prenela istim recima „trtlja a ne razmislja sta je rekla muzu“ umesto „govori pa tek onda razmislja sta je rekla muzu“, p.p.) Drugim recima nemoj lagati, nemoj obmanjivati. Bolje da zacutis (tako prevodi profesorka a ja bih preveo „Bolje malo da odcutis“ ili „Bolje malo pocuti, odcuti“, p.p.). U Rusiji se kaze „Reci su srebro a cutanje je zlato“.
Pravilo broj 3: Nemoj govoriti sve sto mislis
Jer mozda covek nije spreman da primi svaku tvoju rec. I ne treba biti dušom suvise otvoren u tom pogledu. Često smo skloni da tako otkrijemo tajnu koju nam je neki drugi covek poverio i time nanosimo tome coveku stetu.
(Onda o.Artemij diktira sledece:)
Moguce je sva ova tri pravila smestiti u jednu recenicu „Razmisljaj sta govoris, gde govoris, kome govoris, zasto govoris i kakve ce posledice od toga biti.“ To je misao Svetog Grigorija Bogoslova.
Opasnosti od interneta
Kada sam procitao mitarstva blazene Teodore osecao sam da mi gori u obrazima. Do tada sam sebe smatrao dobrim covekom. U svakom slucaju ne bas tako dobar kao vi. (Ovde otac opet proziva publiku jer prozire da je njihovo duhovno stanje ochajno i gordo a i zna kakve probleme mu je napravio fakultet. Samo dva sata pre toga na Mashinskom fakultetu on je sasvim drugacije govorio jer je bio dostojno docekan u amfiteatru od hiljadu ljudi, publike koja dolazi na tribine „Srpskog sabora - Dveri“ koji su shvatali i umom i srcem svaku njegovu misao i mislili kao i on. Kada je tamo rekao jednu opasku na racun amerikanaca pun amfiteatar od preko hiljadu ljudi mu je odmah i dugo aplaudiralo, sto se i cuje na snimku, p.p.) Postim dva puta sedmicno (nedeljno). Imam i dugacku bradu. Čak i mikrofon u ruci... a vi ga nemate. (otac se nasmeja i inače sve govori opušteno, sa uživanjem i osmehom na licu, p.p.) Tada sam shvatio da nema greha koji nisam ucinio. Ako ne na delima onda na recima. Ako ne na recima onda u mislima. Hvala Bogu tada nije bilo interneta. ( smeh publike, koja je shvatala samo njegove najobicnije šale koje bi shvatao i svaki čovek koji nije u veri a kamoli student Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta, kakav mu je inache zvaničan naziv, p.p.) Danasnji student ne moze ziveti bez interneta. Ali krecuci na virtuelno putovanje ukoliko zaboravi da se oseni krsnim znakom (prekrsti) on moze tamo da se izgubi kao u lavirintima Minotaura (Minotaurovom lavirintu). Posavetovao bih studente da na kompjuter stave natpis iz Danteove „Bozanstvene komedije“: „Neka svako ko ovamo ulazi ostavi svaku nadu“.
Prva ispovest o.Artemja i pouke o ispovesti
I kada sam pokusavao da odem na svoju prvu ispovest neki glas mi je govorio da ce mi svestenik zbog mojih grehova zabraniti da dolazim u crkvu, da ce me tuziti Policiji, KGB-u, itd. i da odlozim ispovest za drugi put. Medjutim, drugi glas mi je govorio „Ako to ne uradis sada nikada neces. Moras da pristupis hramu. Moras da izneses iz sebe sve po svaku cenu.“ Sada ucimo ovakvom pristupu ispovesti svoju duhovnu decu. Kazemo im „Ova ispovest za tebe je poslednja. Bog ti nije obecao sutrasnji dan. Obecava ti je pokajanje danas. Neka te i ceo svet osudi ali Bog to nece uciniti.“ Postoji ruska poslovica „Krivu glavu mach ne seche“. (tako prevodi Ksenija a mislim da bi trebalo „pognutu“, „sagnutu“ u smislu „poniznu“, „skrushenu“, „skromnu“; treba prevoditi po smislu a ne doslovno ili pogrešno sa mislima koje lutaju ko zna gde, u smislu Hristovih rechi „Ponizite se pred Gospodom i On ce vas uzvisiti“, „Blago krotkima koji mir grade jer će naslediti zemlju“, „Ko se mača lati (uzme ga) od mača će i poginuti“, itd., otac je rekao cini mi se „podimuju golovu“, ruski skoro i da ne znam ali ko god se skoncentrise na rechi razume, jer ,,kriva glava“ na srpskom najpre znači „osoba koja je kriva za nešto“ pa bi izreka u njenom prevodu imala značenje „Prestupnik (lažov, lopov, ubica, i sl.) ostaje nekažnjen“ pa ispada da otac Artemij propoveda zlo, p.p.) Osudi sebe a Bog ce ti oprostiti. Bog ne oprasta samo jedan greh. A to je onaj koji ne zelis da ispovedis. Tada nisam imao nikoga da mi to objasni. To je bila „invisible fight“, „nevidimaja borba“. Izmedju Andjela čuvara i mračne sile. A ja sam se nalazio izmedju njih. U redu za ispovest sam cekao sa mučnim strahom. Ispovedao je drugi sveštenik, ne onaj koji me je primio prvi put. Blagodarim Bogu i za tog drugog svestenika. Secam se da su se zvali otac Aleksandr (Aleksandar) i otac Pjotr (Petar). Borba u mojoj dushi je bila sve veca i hteo sam da pobegnem. To je bio moj rubikon. „To be or not to be, that is the question.“ („Biti ili ne biti, pitanje je sad.“ – otac na engleskom dramaturški citira „Hamlet“-a). Ostao mi je jos jedan korak do svestenika i borba se jako pojacala. Kada sam nacinio i poslednji korak mracna sila je odstupila. Zamislite Gulivera cija je svaka vlas vezana za zemlju od srane Liliputanaca i odjedanput neko pokida sve te uze. Svestenik me je ljubazno pogledao. Buduci svestenici treba veoma posebnu paznju da posvete tome kako gledaju, posmatraju coveka. Danasnji svestenik vas moze posmatrati sa umorom, sa mislima „Aha, evo jos jedan je dosao, hoce li doci tome kraj?“. Moze vas gledati i sa skrivenom razdrazljivoscu i mislima „Sto je dosao sa tolikim kasnjenjem?“. Moze vas gledati ravnodusno kao insekta sa mislju „Dopuzala je buba.“ Medjutim, svestenik treba da gleda, onoga ko mu dolazi na ispovest, kao Otac Nebeski na bludnog sina. Taj svestenik me pitao kako mi je ime. Rekao sam „Artemij“. Onda me je on nazvao deminutivom kako me je samo baka nazivala: „Hajde, Artjomushka, kazi.“. Osetio sam da zelim da izlijem na njega citavu bujicu svojih grehova. To se desava kad covek zeli da povraca, sve bez ostatka. On je samo slusao. Od danasnjih svestenika mi ne ocekujemo (potrebujemo) cudotvorstva, niti da lete po vazduhu, neka to chine indijski jogiji, vec mi od danasnjih svestenika ocekujemo paznju, da prikloni uho svoje (da nas saslusha). Bacushka je slusao, klimao glavom, krstio se, žalosno uzdisao, a ja sam tek počeo da se ispovedam. Hocete da vam kazem prvi greh koji sam ispovedio? To se zove javna ispovest i kazu da je ona najdelotvornija. Ispovedio sam kako, kao petogodisnji decak ponudjenu cigaretu od druga nisam odbio. Ali od tada nikada nisam pušio jer mi je baka rekla da mi to nije potrebno da više činim. Ona je to rekla sa takvom ljubavlju i bolom da sam je poslusao. A o ostalim gresima mogu govoriti privatno. Ako se nadju radoznali. Ali mislim da je vama dovoljno i vlastitih grehova. Kada sam sve ispovedio instiktivno sam kleknuo i sagnuo glavu. Postoji Rembrantova slika „Povratak bludnog sina“. Kada smo bili u sovjetskoj skoli pisali smo krasnopisom u sveskama „Bolje je umreti stojeci nego ziveti na kolenima“ (Ksenija prevodi ovo potpuno pogresno (sto se cuje na snimku): „Bolje je ziveti stojeci nego umirati na kolenima“, sasvim mirna, sa smeskanjem, okrece se ocu da nastavi i on nastavlja i niko nije reagovao na ovu gresku mada je meni zvučalo čudno i nelogično sa onim sto je otac predhodno rekao, i zvučalo je poput one poznate šale „Bolje ziveti kao milioner nego umreti kao siromah“iz humorističkog stripa „Alan Ford“ koju deca vole da citiraju; ovakve ogromne i česte greške prosto su neshvatljive za profesorku i poznatog prevodioca pravoslavne literature sa ruskog Kseniju Končarević koju, da ne mislite da se radi o nekoj mojoj ličnoj netrpeljivosti prema njoj, sam tada prvi i jedini put video i slušao kako prevodi, do tada nisam ni znao kako izgleda nisam mogao da se načudim jer je ona upisana kao prevodioc sa ruskog na srpski mnogih pravoslavnih knjiga i tekstova izdatih u Srbiji od kojih sam neke i ja čitao i nisam primetio nikakve greške, možda neke minimalne. Za razliku od nje, dve žene koje je angažovao Ruski Dom da prevode sva ostala predavanja predavanja na „Danima Rusije“, uključujući i predhodno predavanje o.Artemja na Mašinskom fakultetu (čućete na snimku), su bile izvanredne i odlichno se snalazile i u nekim slučajnim ili „slučajnim“ nepredvidjenim teškoćama sa kojim smo se sretali, mislim na primer na povremeno nestajanje tona na Pravnom fakultetu na Okruglom stolu na kome su govorili srpski i ruski profesori i studenti raznih nauka, itd., p.p.) Medjutim ja sam se spustio na kolena da bih oziveo, vaskrsnuo. Svestenik je stavio epitrahilj na moju glavu i poceo je glasno da cita molitvu. Cinilo mi se da su se vode potopa spustile na mene. Cuo sam reci „Neka ti Gospod Isus Hristos oprosti, chedo“ I kada sam cuo „U ime Oca i Sina i Svetoga Duha“ dogodilo se chudo koje sam spreman da objavim ne samo ovde, za katedrom Bogoslovskog fakulteta, nego chak i u Organizaciji ujedinjenih nacija (OUN) ili bilo gde u Americi, chak i pred samim Kisindzerom i pred Bzezinskim. Posetila me je blagodat Duha Svetoga. Ne samo sto sam osetio nego sam bio i ubedjen da su moji gresi oprosteni. Chinilo mi se da su mi chak i iz kostiju izasle sve necistote. Kada sam se digao sa kolena osetio sam se kao Pinokio koji je izasao potpuno nov iz radionice svoga tate. Da sam imao krila poleteo bih. Video sam da su svi ljudi koji me okruzuju neverovatno pekrasni, lepi. Kada sam izasao na ulicu video sam da je nebo drugacije i da je zemlja drugacija. Tek kasnije sam u Apokalipsisu (Otkrivenju Jovanovom) procitao o Novom Nebu i Novoj Zemlji. Chinilo mi se da mi se sama priroda osmehuje, pticice kao da pevaju „Hristos vaskrese!“ a vetar se igra sa mnom kao sa detetom. Mozda je ovo poezija ali u sustini ona odgovara onome sto sam tada osecao. Postao sam vernik (Ksenija prevodi pogresno „poverovao sam“) i potpuno se uverio da je Hristos vaskrsao. Shvatio (Ksenija prevodi pogresno „osetio“ a otac je rekao „ponjal“ sto znaci „shvatio“) sam da je Vaskrs (otac kaze „Pasha“ sto je ruski cesto koriste umesto reci „Vaskrs“) ono sto je unutar vas, u vasem bicu a ne spolja. Medjutim, ono sto je u mene doslo u svetoj tajni pricesca ne pokusavam da opisem, zato sto vi bolje od mene znate sta znaci pricescivati se ciste savesti. (Ovo je jos zescija zaoka koju je uputio na studente Bog.fak. gde se od profesora forsira Zjizjulasova teologija i koji se ovde pricescuju na svakoj Liturgiji a ispovedaju se vrlo retko ili nikako, sto on zna i predhodno je govorio o tome, shto je i sushtina, glavnina i akcenat celog ovog njegovog predavanja njima ovde, gde je dugo govorio o ispovesti. Bila je neprirodna tišina u publici ali mnogi su u svojoj duši ove reči burno preživljavali i osećala se napetost među nama dok je otac sasvim smireno i nadahnuto peckao. Predosećao sam da će mu posle predavanja prirediti još jedno neprijatno iznenađenje i tako se i dogodilo. Oko šestorica studenta su oca Artemja poveli u kapelu fakulteta navodno da mu je pokažu a ona je sva sa skoro golim zidovima od njene izgadnje oko 1994. godine kada sam ja tu studirao, dakle 13 godina svesno je drže takvu po teologiji novotarskog grčkog bogoslova Zjuzjulasa i shvatio sam da nema u njoj šta da pokazuju ruskom svešteniku koji se nagledao velelepnih, veličanstvenih i prekrasnih ruskih hramova i njihovih unutrašnjosti, osim samo da mu pokažu svoju bruku, već da hoće nešto drugo što su ubrzo dokazali jer kada su ga uveli kroz oltar rimetio sam da su vrata za narod zaključali, nikoga pa ni mene nisu puštali, da nisam stojao na vratima oltara možda bi i njih zatvorili pa sam pomno pratio kako su mu ljuljali luster nad glavom, okružili ga i pevali mu na grčkom, iz inata, a i inače se ovde delovi svakog bogosluženja poju na grčkom a nikada na ruskom, itd.) Tada zemlja postaje nebo. Sveta Trojica sija u vasoj dushi poput sunca. O tome se moze procitati kod svih koji govore o sili pokajanja. (o.Artemij zatim nesto govori, publika se smeje a Ksenija mu na ruskom govori „Znate kako, ja „vninosljiv(?)“..“. Otac dalje govori a ona se kao odusevljava pa kaze „Ooo, prekrasno“ a zatim ga prevodi „Otac je onda spreman da izdrzi jos dva sata.“ i smeje se zajedno sa publikom. Moguce je koliko pokusavam da razumem sa snimka da je otac ustvari rekao „Javili su mi da mogu da govorim jos dva sata“ (a već sat ipo je govorio) a ona se kao odusevljava a ubrzo posle toga ga pozuruje da završi predavanje).
Vaskrs u Rusiji
Te godine Vaskrs je bio poseban u Rusiji. Svake godine Pasha je neponovljiva. A jedne godine kao svestenik ja sam osetio nesto sasvim novo u Rusiji. Na Bozić je padala kisha a na Vaskrs je padao sneg. Ali to je nesto drugostepeno, drugorazredno. Nama je na Veliku subotu doslo toliko mnogo ljudi u crkvu da im se osvesta „Kulič“ (ruski vaskrsnji kolač) o kome smo govorili. Obicaj je u Rusiji da svestenik okropljuje (osvecuje, osveshtava) dugachke stolove sa svim ovim sto se iznosi na vaskrshnju trpezu. Veci red sam video samo na jednom mestu. Ispred američke ambasade gde ljudi cekaju da bi emigrirali zauvek. Medjutim, ti ljudi ne dolaze u hram (crkve). They gone with the wind (Oni odlaze sa vetrom). Da. Na Vaskrs se kod nas pričestilo vise od hiljadu ljudi. Imam u vidu i ponocnu i onu jutarnju Liturgiju. Pri tome su svi oni zeleli da se ispovede. Interesantno je da na vaskrsnjoj ponocnoj Liturgiji masovno dolaze da se ispovede ljudi koji tokom godine ni nos ne promole u hram. I oni misle da ce te čudesne noci sveštenik imati vremena da ih sve ispovedi. (Otac priča nesto, Ksenija ga moli da ponovi, a kada on ponovi ona glasno u mikrofon kaze „A, jaooooo, da, dakleee...“ pa nastavlja sa pevodjenjem. Ovo i slične njene uzvike i zvuke nikada u zivotu nisam čuo ni od jednog prevodioca, ni na televiziji niti bilo gde, sledeća rečenica u njenom prevodu doslovce izgleda ovako, p.p.) Dolaze na ispovest, čak i ovaaaj, kako da kazem, aaa...., falsifikatori novca!... znači..., otmičari aviona, oni koji kradu u trpezarijama kolače (ne zna se na koje trpezarije se misli jer izgleda da Ksenija ne prati dešavanja, život, običaje, niti videli smo poznaje ruske izreke, a to je profesorki ruskog na njenom položaju i sa njenim godinama staža neophodno da bi bolje prevodila, p.p.) i ostala egzoticna publika. Čini se da se sam dan Hristovog vaskrsenja ne zavrsava nikada. Večnost ulazi u vreme. Svet se nalazi u ćutljivom (ja bih radije preveo „tihovateljnom“) divljenju. Rusi govore da na Pashu igra Sunce (umesto „igra“ ja bih preveo „pleshe“). Naravno, ako niste spavali ni noc, ni taj ni predhodni dan, onda kada pogledate na Sunce ono vam zaista igra. Ranije sam se bojao da se na Pashu ne prejedem. Zato sto su ti nashi „Kuliči“ veoma ukusni. Kada sledeci put dodjem doneću jedan „Kulič“ za studente bogoslovskog fakulteta. Jedan za sve. Zato što bi iskusenje bilo suvise veliko. Ali ovog Vaskrsa nisam imao bojazan da cu se prejesti premda sam proždrljivac sa velikim stazom. Kada dusha peva onda zaboravljas da imas propadljivo telo. Ali ne treba da vam objasnjavam sta je to pojanje dushe jer sam imao prilike ovde sada da ga chujem iz hrama bogoslovskog fakulteta. Izuzetno mi se svidja grchko pojanje. Nalazio sam se na gornjem spratu (dok je čekao početak svog predavanja pomerenog za jedan sat kasnije, umesto u 19 čas. nenajavljeno je pomereno za 20 čas., a i pre toga je pomereno za dan kasnije jer kažu neki dekan Bogoslovskog koji ga nije ni dočekao vladika bački Irinje Bulović je tog dana primao neke rimokatoličke goste; međutim opet je mogao naći vremena da primi i ovog mnogo važnijeg gosta a on je maksimalno minirao njegovo predavanje pomerajući ga dva puta u poslednji čas i kasnije ignorišući njegov dolazak, niti je poslao nekog dostojnog da ga dočeka osim Ksenije koja ga je užasno prevodila, p.p.) i samo mi je plafon zasmetao da se vinem u atmosferu. (Opet ih proziva za onu što im je najmilije zbog čega su mu i priredili neprijatnost o kojoj sam malopre pisao. A niko ga nije zvao ni da se pomoli sa njima u kapeli pre početka predavanja već je ignorisan. Moj utisak da smo na ovom takozvanom Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu SPC bili kao u nekoj pustinji punoj oštrog kamenja koje nam zadaje rane, prepušteni sami sebi, napušteni i od braće i sestara iz „Dveri“ koji nisu hteli da dođu osim dve devojke koje su poslali i momka iz „Dveri“ koji je pratio oca Artemja ali kao mlad i neiskusan, naivno i u neznanju nije bio svestan šta se oko njega dogadja, p.p.) Vidim da su srpski studenti veoma strpljiva publika. Po zakonima psihologije vec je više nemoguće slušati. Obično deca vole da slušaju po malo. (On njih ustavri naziva decom, misleći u skladu sa Hristovim rečima da su „deca, tj slabi u veri“ što i ja tek sada shvatam kada ponovo čitam. Slojevite i duboko mudre su njegove reči. Biseri duhovne mudrosti. Ksenija ne ume da prevede. Neko joj pomaze iz publike i ona govori „a, da, da, da... dobro“ u smislu da otac nastavi i ne pomišlja da prevede očeve reči) A naši studenti vise ništa ne pitaju.
_________________ Srbin je Srbinu mio, ma gde Srbin bio 
|