Jevreji u WW2 na prostoru Kraljevine Jugoslavije:
Citiraj:
O DRŽAVOTVORNOSTI DINARSKIH HRVATA
Pavelić nije bio ni antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936. napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u
drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla. Ustaški prvak Maks Luburić o tome navodi: “Na Janka-pusti (Janka Puszta) to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke... Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe Dr Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika gđa Mara bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite poženjene čistim Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom Pokretu, svugdje smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.” Važno je i svjedočanstvo Slavka Kvaternika, koji posebno ističe sljedeće: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa... Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanju židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgradjeno mišljenje o rješenju židovskog problema... Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehörig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.”
Kvaternikova sjećanja
Sjećanja Slavka Kvaternika. Izd. Golden marketing, Zagreb, 1997., str. 204. Eugen Dido Kvaternik (sin Slavka Kvaternika) dopunjuje tvrđenje svoga oca ovako: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 11.4.1941. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja N.D.H. otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve, što je sa hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo. Nijemci su nam uvijek - napose meni osobno – prebacivali, da su Srbi mnogo radikalniji u rješavanju židovskog pitanja od nastr.” (Jere Jareb – uredio, Eugen Dido Kvaternik. Sjećanja i zapažanja 1925 – 1945. Izd. Starčević, Zagreb, 1995., str. 255.)
Dolaskom antifašista poče u Zagrebu suđenje obitelji Schulhof, vlasnicima poduzeća 'Tipografija'. Tužitelji su toga oca i sina pitali; "Pa kako ste vi Židovi, mogli u svojoj tiskari štampati cijeli zagrebački ustaški tisak" (i to jako solidno; bez pogrješaka i odličnim tekstom i bojama, uz mnoštvo sjajnih fotografija pravoslavca Toše Dapca, kojemu to biješe najplodnije razdoblje i koji u NDH dobi prvu monografiju - komentar M.I.). Odgovor je bio; "Pa mi nismo čitali, mi smo samo tiskali". Antifašisti im sve oteše i osudiše ih na višegodišnje zatvorske kazne.
Stotine su Židova jednako koristoljubnih pobuda antifašisti jednostavno likvidirali. Tisuće su Židova pred njima pobjegle glavom bez obzira, znajući s kim imaju posla. Sve su ih antifašisti ubrojili u 'žrtve fašističkoga terora'. Cijelo je vrijeme u NDH postojala Židovska bogoštovna općina u Zagrebu, a ukinuli su je tek - antifašisti! Izbaciše ono 'bogoštovna'.
Ja sam prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma.
Vlast je ljudska i glavna građanska prava garantirala svim podanicima, dok su puna građanska prava imali samo Arijci, ali i oni kojima se ona posebno priznaju. 1945. godine je poglavnik donio i zakonsku uredbu kokom puna građanska prava priznaje i svim Židovima i Ciganima.
Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Pozor, dolažahu iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima."
Quote:
ŽIDOVA je medu hrvatskim generalima bilo preko 21% - tocnije: njih 28! Evo njihovih imena po abecednom redu:
1. Alabanda inž. Hinko; 2. Aleman vitez Ladislav; 3. Angeli Edgar; 4. Balley Emanuel; 5. Cuš Oton; 6. Fritz Julijo; 7. Gamberger Josip; 8. Halla pl. Ferdinand; 9. Heilbich Dragutin; 10. Isser Ðuro; 11. Kirchbaum Oskar; 12. Kraus-Tudic Rudolf; 13. Kubin Rikard; 14. Metzger vitez Josip; 15. Miesler Milan; 16. Frauensperger pl. dr. Milan; 17. Resch Julio; 18. Rubler Dragutin; 19. Sach Julio; 20. Simovic Julio; 21. Steinfel vitez Nikola; 22. Šarnbek Ivan; 23. Šnur vitez Ivo; 24. Scholtz (Šolc) Josip; 25. Tartaglija Kvintijan; 26. Wanner Rudolf; 27. Zgaga vitez Mirko i 28. Zorn Božidar
__________________
Malo je poznato da su i neki predstavnici "izabranog naroda" klicali doktoru poglavniku i uzvikivali "Za dom spremni!",, a neki su vjerno služili i Draži Mihailoviću.
U NDH bio je odmah po njenom proglašenju uspostavljen državni aparat, sve državne službe, vojska, policija (redarstvo), kao i sve druge prateće administrativne državne strukture. U svim tim strukturama bilo je i jevreja, ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio i na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.
Od Dr Josipa Franka preko Dr Ivice Franka i Gustava Perčeca, do Vlade Singera
Ne smije se ispustiti iz vida činjenica da je nasljednik Ante Starčevića na čelu Stranke prava bio Dr Josip Frank, jevrej rođen u Osijeku simboličnog 10. aprila (travnja) 1844. godine, a umro u Zagrebu 17.decembra (studenog) 1911. godine. Njegov sin Dr Ivica (Ivan) Frank, advokat-odvjetnik iz Zagreba, tatin nasljednik u Stranci prava, kasnije Čistoj stranci prava, bio je u emigraciji jedan od duhovnih vođa ustaškog pokreta. On je 7.januara 1929 godine u Zagrebu, znači samo jedan dan nakon proglašenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra, zajedno sa Dr Antom Pavelićem bio utemeljitelj ustaškog pokreta kada je ustrojbu Hrvatski domobran transformirao u tada ilegalnu organizaciju „Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija". (Mijo Bzik, Ustaška borba, Zagreb, 1942, Ivan Cerovac: Hrvatski politički leksikon, Worldwide, London, 1988)
Jedan od najbližih saradnika Dr Ante Pavelića u emigraciji bio je Jevrej August Gustl Pershetz (Perčec). Dok je Pavelić s većinom ustaša boravio u emigraciji u Italiji, Pershetz je najviše vremena provodio s manjom grupom odabranih ustaša u logoru Janka Pusta u Mađarskoj, odakle je provodio terorističke aktivnosti od kojih se starojugoslovenskim vlastima i policiji „dizala kosa na glavama".
Jevrej Vlado Singer bio je jedan od najbližih i najvjernijih saradnika Dr Ante Pavelića. Rođen je u Virovitici 1908. godine, a pogubljen je u ustaškom zatvoru Stara Gradiška 1942. godine. Još kao student u Zagrebu, krajem dvadesetih godina započeo je političku aktivnost. Kao ustaški povjerenik boravio je u Beču, a kasnije prelazi u Italiju gdje se pridružio Paveliću i Didi Kvaterniku. S Didom Kvaternikom je bio najbolji prijatelj i njemu je otvoreno iznosio svoje neslaganje s politikom i načinom vladanja poglavnika Pavelića. U emigraciji je bio prvi povjerenik Glavnog ustaškog stana, što je tada bila jedna od največih funkcija u ustaškom pokretu. Nakon formiranja Nezavisne države Hrvatske Pavelić ga je postavio na mjesto šefa Ustaške nadzorne službe. Vlado Singer je intervenisao za neke komuniste koji su uhapšeni nakon diverzije u glavnoj zagrebačkoj pošti, pa se tako ogriješio se o ustaška načela, te je prvo interniran u Jasenovac, a kasnije u Staru Gradišku, gdje je i pogubljen. Prema kasnijim tvrdnjama Dide Kvaternika, tokom njegova boravka u Argentini, Vlado Singer je zatočen i ubijen, ne zbog svog jevrejskog porijekla, već zbog netrpeljivosti nekih drugih ustaških glavešina, posebno Pavelića.
Dr Ivo Korsky, Srećko Kremzir, te supruge poglavnika Dr Ante Pavelića i krilnika Slavke Kvaternika - jevreji sa protekcijom u NDH
Jedan od osnivača ustaškog pokreta Dr. Ivo Korsky rođen je 1918. u Osijeku, u obitelji jevrejskog porijekla. Bio je šef Ustaške mladeži, a kasnije se uključio u Hrvatske oružane snage, te je bio visoki ustaški dužnosnik, a zatim u visoki ustaški časnik.
Jevrej Srećko Kremzir je takođe bio poznat u vrhovima ustaškog pokreta i Pavelić mu je povjeravao najodgovornije zadatke i funkcije.
Supruga genarala Slavka Kvaternika, doglavnika, ustaškog krilnika, vojskovođe NDH, ministra hrvatskog domobranstva i čovjeka koji je 10 aprila (travnja) 1941. godine putem Radio (krugovala) Zagreba, proglasio NDH, bila je Olga Frank, kćerka pravaškog vođe Dr Josipa Franka, i sestra Dr Ivana Franka. Krajem augusta-kolovoza 1941. godine Olga Kvaternik je navodno izvršila samoubistvo, no svi detalji tog tragičnog događaja su veoma pažljivo zataškani. U javnosti se govorilo da se gospođa Kvaternik ubila zbog svojih slabih živaca i duševnih problema, premda ima i tvrdnji da je navodno ubijena.
Supruga poglavnika Dr Ante Pavelića Mara Pavelić - Lovrenčić potiče iz obitelji jevreja koji su se iz Beča doselili u Zagreb. Kasnije je to Višnja, kćerka Mare i Ante Pavelića opovrgavala, no prema svim relevantnim podacima ipak ostaje činjenica da je Mara Pavelić - Lovrenčić jevrejka po majčinoj bečkoj lozi.
Ministar NDH Milovan Žanić bio je ožnjen jevrejkom, kao i državni savezničar prof.Ivan Oršanić. Član Hrvatskog Državnog Sabora prof.dr David Karlović bio je jevrej, kao i Stipe Mosner koji je bio opunomočeni predstavnik u Bugarskoj. U kulturnom životu NDH važne uloge su imali jevreji prof.dr Mirko Breyer, te dr Zdenko Vinski.
Puna NDH vojska časnika jevreja
U vojnim formacijama Nezavisne države Hrvatske bilo je 28 visokih časnika (oficira) jevreja.
To su bili vitez Ladislav Aleman, zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu, Edgar Angeli, vice-admiral mornarice NDH, Emanuel plemeniti Balley, pukovnik domobranstva, Oton Čuš, pukovnik domobranstva, general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije, dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljona sa sjedištem u Slavonskom Brodu, glavnostožerni pukovnik Ferdinand Halla, glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbich, pukovnik Juraj Isser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora, dopukovnik Rikard Kubin, zapovjednik vojnog sudstva pri Glavnom stožeru, pukovnik vitez Josef Metzger, zapovjednik Četvrog Hrvatskog zbora, general Dr Milan plemeniti Praunspereger, zapovjednik pravnog odjela NDH oružanih snaga, kasnije direktor Vojnog muzeja NDH, pukovnik Julio Resch, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu, dopukovnik Dragutin Rumler, časnik za vezu sa Drugom italijanskom armijom, pukovnik Julio Sach, zapovjednig Drugog zaštitnog područja narodne zaštite, ministar vojske NDH, vitez Nikola Steinfel, pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik 369 regimente na Istočnom frontu, a kasnije zapovjednik Druge rezervne regimente, general vitez Ivo Šnur (o funkciji u vojnim snagama NDH nema provjerenih podataka), pukovnik Josip Scholtz, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske divizije, pukovnik Kvintijan Tartaglija (o funkciji u vojnim snagama NDH nema provjerenih podataka), pukovnik Rudolf Wanner, upravitelj Obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, dobitnik najviših njemačkih odličja, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, pa konačno zapovjednik Druge hrvatske divizije od 21. aprila 1945. godine. (Arhiv Republike Hrvatske i Arhiva Vojnoistorijskog instituta - Ustaška dokumentacija 1941-1945, z.118-153).
Jevreji - djelatnici u upravljanju logorom Jasenovac
Prema vjerodostojnim dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na listi onih koji su proglašeni zločincima koji trebaju odgovarati za užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, a potpisanoj od predsjednika Zemaljske komisije dr Venceslava Celigoja, nalazi se i jevrejin, ustaški poručnik Ante Altarac koji se izdvajao po bestijalnosti prilikom likvidacija logoraša, a posebno jevreja. (Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, dokument 4547-1945, od 15.decembra 1945),
Na toj listi osoba koje su bile u vrhu odgovornosti za zločine u Jasenovcu nalaze se jevreji Bruno Dijamantštajn (Diamantstein), Herman Špiler (Spiller), Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner (Wiener) koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u koncentracionom logoru Jasenovac.
Istinitost navoda iz spomenutog dokumenta Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača uveliko potvrđuju činjenice koje je kasnije objelodanio Ante Ciliga, tadašnji član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. On je kao logoraš proveo u Jasenovcu preko godinu dana, tačnije od 14. decembra 1941 godine, do 31. decembra 1941 godina, odakle ga ustaše puštaju na intervenciju iz Rima, jer je pored jugoslovenskog imao i italijanski pasoš. (Ante Ciliga, Sam kroz Europu u ratu 1939 - 1945 poglavlje „Jasenovac: ljudi pred licem smrti", izdavač - Na pragu sutrašnjice, Rim, 1978, novo izdanje iste knjige Pula Gordo 1998).
Sprem'te se sprem'te jevreji, vel'ka će bitka da bude - jevreji i u četnicima
Prema podacima Aleksandra Lebla iz Saveza jevrejskih opština Srbije, kao i prema drugim relevantnim i dostupnim podacima iz arhiva, oko 3.800 jevreja učestvovalo je na strani partizana u Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije, a Titova desna ruka bio je jevrejin Moša Pijade. Međutim, jedan relativno mali broj pripadnika „izabranog naroda" otišao je služiti Dražu Mihailovića i četnike. Najistaknutiji među tim jevrejima - četnicima bili su dr Tibor Goldfahn, lični ljekar Draže Mihailovića, i dr Ana Goldfahn, poznati predratni stomatolog, supruga dr Tibora.
Pavle Šosberger iz Novog Sada, koji je po njemačkom nalogu bio na prisilnom radu u Borskom rudniku, sjeća se četvorice jevreja iz Novog Sada, koji su se posle bjekstva iz Bora priključili četnicima. To su bili dr Đorđe Atlas, Gavra Bokor, Franjo Krishaber, koji je i poginuo kao četnik u borbi protiv partizana, te Oto Levenberg, koji je ubijen u nekoj banalnoj pijanoj svađi zapodjenutoj među četnicima.
Jevrej Dragutin Presburger bio je pripadnik četničkih "crnih trojki", koje su bile zadužene za likvidaciju nepoželnjih civila, poglavito Srba simpatizera NOP-a. On je poslije rata bio osuđen na smrt streljanjem, a neposredno prije izvršenja smrtne kazne je pomilovan, te je odležao deset godina na robiji.
Jevrej Dragutin Brandajs je posvjedočio da je poslije rata sedamnestorici Jevreja suđeno zbog pripadništva četnicima. Njegov brat od ujaka Rudi Klopfer, koji je u toku rata bio šofer četničkog vojvode u Dalmaciji Dobrosava Jevđevića, bio je osuđen na smrt, ali mu je na molbu Rudijevog rođenog brata kazna smanjena na 20 godina robije. U vreme iseljavanja jevreja u novoosnovanu državu Izrael Rudi Klopfer, kao i ostali jevreji koji su u Jugoslaviji bili na izdržavanju zatvorske kazne, pušten je i otišao u Izrael.
Postoji jedan interesantan dokument u Vojnoistorijskom institutu (Br. reg.37/2 K.15), a koji u stvarnosti predstavlja jevrejski apel od 15. marta 1945. godine cionistima cijeloga sveta sa molbom da se pomognu srpskom narodu, odnosno četnicima. Apel je potpisalo petoro jevreja koji su bili u četnicima: već pomenuti dr Ana i dr Tibor Goldfahn, kao i dr Regina Atijas, dr Šlezinger i inž. Vili Šlezinger.
Za prisustvo Jevreja u četnicima znali su i Nijemci. Tako je pukovnik Harald Turner, šef Upravnog štaba komandujućeg njemačkog generala u Srbiji, pisao je: "Kod Mihailovića se nalaze jevreji koje on štiti" (Zbornik dokumenata i podataka o NOR naroda Jugoslavije, tom IV, knjiga I, str. 866).
U Arhivi Vojnoistorijskog instituta (Br.Reg. 17/1-1 / K 282) nalazi se tekst jedne emisije četničke radio stanice Demokratska Jugoslavija: "Demokratska Jugoslavija - agencija vesti - Slobodne planine 29 jun 1944, broj biltena 185, poslato 4. 6. 1944. u 22.00. Tekst glasi - "Jevreji iz Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije i Jugoslavije, koji su sa nama, formirali su specijalni Komitet, i postavili sebi zadatak da se predstave jugoslovenskim vojnim zvaničnicima u našoj zemlji, i da vode jevrejske poslove u inostranstvu. Članovi Komiteta su: Jandrih Hegel iz Verhova, kao predstavnik čehoslovačkih jevreja; dr ing. Ferenc May iz Segedina, koji predstavlja mađarske jevreje; Emil Lauber, koji predstavlja rumunske jevreje; Manojlo Irich iz Novog Sada koji predstavlja jevreje iz Jugoslavije. U ime jevreja koji se nalaze u Jugoslovenskoj vojsci izjavljujemo da se jevreji iz Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije i Jugoslavije, koji se sada nalaze u Jugoslaviji, bore za demokratiju, rame uz rame sa vojnicima Jugoslovenske vojske, a pod komandom generala Draže Mihailovića, a protiv zajedničkog neprijatelja. Jevreji, građani Čehoslovačke, Rumunije i Mađarske se bore u specijalnim jevrejskim odredima koji su pridruženi Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Jevreji, građani Kraljevine Jugoslavije bore se kao ravnopravni borci u jedinicama Jugoslovenske vojske, u duhu tradicija iz prošlih ratova za slobodu."
Bilo je još predstavnika "izabranog naroda" na različitim funkcijama u NDH i u četnicima, što je još jedan jasna pokazatelj da u historiji nije baš sve crno-bijelo, već uvijek ima i naizgled čudnih, ali istinitih izuzetaka. Kako takvih izuzetaka ima kod bosanskih Muslimana, Bošnjaka, Hrvata i Srba, tako ima i u jevreja. Zna se da večina narodnih, odnosno nacionalnih kolektiviteta, voli isticati i ističe one lijepe, junačke i herojske stvari iz svoje aktualne (present) novokomponovane historije. Nema tog naroda čiji predstavnici nisu manipulisali brojem žrtava, sve zbog financijskih i političkih probitaka. Nema tog naroda čiji historičari nisu falsifikovali historiju koju uvijek pišu nazovi pobjednici, no na kraju ipak pobijede vrijeme, vremenska distance i prava istina koja kad-tad izbije na površinu.
Prava historija je tek pisanje istine o događajima što su se desili prije najmanje stotinu godina, ali svakako samo i jedino na osnovu relavantnih i pouzdanih izvora. Naime, tek nakon prevazilaženja potrebne vremenske distance historičari pišu objektivno o tim davnim događanjima, neopterećeni bilo kakvim uticajem političke sile i vlasti vremena u kojem žive. Dobro se zna da političku silu i aktualnu vlast interesuje samo ono "sada", odnosno "orgazam vlasti", a svakako i pisanje historije trenutka u kojem im se čini da čvrsto gazduju.Oni sasvim lako pronađu podobne "historičare" koji vlastodršcima pišu historiju po željama. Takvi kvazihistoričari podsjećaju na provincijske birtijske svirače koji za sitne pare gude na uho i po željama pjevaju pijanim gostima. Ali, od alkohola se mnogo lakše otrijezniti, nego li se otrijezniti od vlasti. Vrijeme koje je iza nas pokazalo je i pokazivaće da je na našim prostorima vlast najopasnija droga i zaista najveća iluzija. Kako je u narodu rečeno „Nisu pare za fukare", tako se možda može kazati „Nisi za vlasti, ako sa previše strasti još više voliš njene slasti."
Ne ulazim u verodostojnost pisanog, cisto sam prekopisao sa jednog drugog foruma da se procita.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
