|
Dosta daprocitate knjigu "Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta", i sve ce Vam biti jano...
Dva uzaludna pokreta otpora
Četnička i partizanska borba ubrzo se, međutim, pretvorila u krvavi srpski građanski rat
Po prvi put našim čitaocima postaće dostupan ovaj prvorazredni istorijski dokumenat. Na srpski su prevedene mnoge zanimljive knjige koje se bave problematikom Drugog svetskog rata. To se, pre svega, odnosi na američke i britanske autore. Te knjige su doprinele da stvorimo objektivniju sliku o nedavnoj prošlosti. Ono što, međutim, upada u oči, jeste nedostatak nemačke izvorne istorijske građe, a ona je - veoma važna.
Ovu činjenicu prvi je primetio Ivan Avakumović. U predgovoru svoje knjige "Mihailović prema nemačkim dokumentima (London, 1969), kaže: "Nemački dokumenti su važni i zbog toga, što današnji režim u Jugoslaviji već četvrt veka pokušava, da svede Mihailovića i njegove ljude na nemačke koloboratere". (Predlažem da se knjiga Avakumovića što pre objavi u Srbiji). Sada je godina 2003.
Ko su izdajnici
Pa ipak, Avakumovićeva tvrdnja iz davne 1969. godine i danas ima svoju težinu. Tito i njegov režim pokušali su da izjednače fašistički, zločinački režim Ante Pavelića u NDH - sa oslobodilačkim pokretom Draže Mihailovića u srpskim zemljama, koji je do godine bio službeno priznat od strane Saveznika i koji su u njegovom štabu (Amerikanci čak do godine 1944) imali svoje vojne misije.
Najzanimljivije pitanje ovde glasi: Šta, stvarno, o tome kažu nemački dokumenti? Odgovor, razume se, nalazimo u najvažnijem nemačkom istorijskom dokumentu, u "Ratnom dnevniku Vrhovne komande nemačke armije" ("Krigstagebuch des oberkommandos der Wehmacht"). Od 1945. pa do nedavno, dakle, skoro pola veka, učili smo u Titovim školskim udžbenicima, da su ustaše i četnici "narodni neprijatelji" i "izdajnici".
Nemački izvori, međutim govore sasvim nešto drugo, da su se, naime, ustaše i Nemci borili protiv četnika, da su četnici bili priznati od Saveznika kao antifašistički pokret otpora, da su četnici prvi započeli borbu protiv okupatora i to već početkom maja 1941, dok su partizani započeli svoje aktivnosti tek u septembru, dakle, četiri meseca kasnije nego Draža Mihailović, da su glavni pokret otpora na prostoru Jugoslavije činili četnici i partizani, i tako redom.
U četničkom pokretu otpora učestvovali su gotovo isključivo Srbi, a u partizanskom ogromnu većinu boraca do 1943 činili su takođe Srbi. Dakle, vreme je da, na osnovu nemačkih izvora, dođemo do jedino pravog zaključka: sa ponosom, pred svetom, možemo da kažemo, da su Srbi u porobljenoj Evropi vodili jednu od najzapaženijih uloga u antifašističkom otporu.
Strašne odmazde
Na našu nesreću dva srpska pokreta otpora, četnički i partizanski, pretvorili su se veoma brzo u srpski građanski rat, koji je odneo stotine hiljada srpskih života. Jednim slovom, danas, sa ove istorijske udaljenosti, možemo prilično jasno da sagledamo, koliko su apsurdne bile naše podele na četnike i partizane, kada je, evo, odgovor pružen jasno od samog neprijatelja, gde na više mesta, na primer, stoji. "danas smo streljali" toliko i toliko "četnika i pa rtizana", dakle, Srba. Tu stoji i to, da je sam Hitler izjavio da se četnici moraju "bez milosti uništavati".
Ovde ima dosta reči o "pregovorima" četnika i Italijana, ali i Nemaca. Ali, iz toga se nikako ne može da izvuče zaključak da je to bila "kolaboracija", jer to i sami nemački izvori negiraju. Četnici su razgovarali sa okupacionim snagama, pre svega, da spašavaju srpske živote, civile, taoce, ili su molili italijanske i nemačke vojne vlasti da intervenišu kod Pavelića, da se prestane sa masovnim ubijanjem srpskog stanovništva u NDH.
Titovi partizani takođe su vodili pregovore sa Nemcima, a po sadržaju oni bi se pre mogli da okvalifikuju kao "kolaboracija", nego što su to ikada uradili četnici Draže Mihailovića. Na kraju, videli smo da su i "neutralni" Švajcarci i Šveđani "pregovarali" sa Nemcima i, recimo, dozvolili im, da preko njihovog teritorija, prevoze vojni materijal i nemačke vojne snage, pa ipak, posle 1945, nikome nije palo na pamet da ih proglasi za "kolaboratere".
Svi Srbi banditi!
A srpski narod, koji je imao čak dva pokreta otpora, sada treba da vodi jalovo raspravu oko toga, da li su ovi ili oni ipak bili "kvislinzi". U isto vreme, na terenu, Nemci, kako vidimo iz "Dnevnika VKV", svakodnevno ubijaju "bandite", dakle, i četnike i komuniste, odnosno - Srbe.
U nemačkoj istoriografiji taj izvor zove se skraćeno: "Ratni dnevnik OKV", na srpski, dakle, "Ratni dnevnik VKV". Reč je, dakle, o strogo poverljivom dokumentu, koji je sačuvan i posle kapitulacije Nemačke godine 1945. U njemu je pohranjena precizna hronika, koja nam govori o vojnoj situaciji nemačke između 1940. i 1945. godine. Na skoro sedam hiljada strana "Dnevnik" nam, - preciznim i trezvenim jezikom, bez ideoloških primesa i ulepšavanja, iz dana u dan, daleko od svake propagande i retuširanja, - govori o tome, kako je nemački vojni vrh video Evropu u tom razdoblju.
"Dnevnik VKV" dopunjen je mnogim važnim istorijskim prilozima, kao što su Hitlerova uputstva. Izdavač je prof. dr Persi Ernst Šram, koji je bio "šef" vođenja "Dnevnika VKV" i to u vremenu od 1943. do 1945. godine. Pored Šrama, i drugi saradnici u izdavanju ovog dela bili su i sami neposrednici učesnici u Drugom svetskom ratu i zauzimali su najviša mesta u Vrhovnoj komandi Vermahta.
Sve nam to garantuje najveći mogući stepen autentičnosti, odnosno, da ovaj "Dnevnik" predstavlja "najvažniji nemački izvor u proučavanju istorije Drugog svetskog rata", kako su jednoglasno naglasili recenzenti ovog dela. "Dnevnik VKV" objavljen je godine 1982, u Minhenu, u osam knjiga. Odgovoran za vođenje "Dnevnika" do godine 1943. bio je Helmut Grjner. On je umro 1958. Ova dvojica najviše su zaslužni, da je "Dnevnik" objavljen.
Hitler potpisuje plan "barbarosa"
Šifra za napad na SSSR. Bojao se nacionalne Rusije
I Grajner i Šram su vodili "Dnevnik VKV" i na koncu rata pošlo im je za rukom, da taj dokumenat sačuvaju. Godine 1939. "Dnevnik" se još nije vodio. Nešto manje materijala postoji za godinu 1942. dok je "izgubljen" samo onaj "Dnevnik VKV" u razdoblju od aprila do maja 1943. za koji se pouzdano zna, da je pao u ruke Amerikancima. nešto je izgubljeno i u vremenu od marta i aprila 1945. U "Dnevnik" ulaze i stenografski zabeleženi razgovori kod Hitlera, poznatiji kao "Firet-Lagebeschprehung".
Samo za 1942. godinu te sveske imale su oko dve stotine hiljada strana. Sačuvano je svega osam stotina strana. Što je izgubljeno, nadomešteno je iz drugih izvora, tako da je na takva "prazna mesta" umetnut "Dnevnik" general-pukovnika Franc Haldera, za koga svi vojni stručnjaci tvrde, da je veoma pouzan hroničar svoga vremena. On je bio i šef generalštaba nemačke kopnene vojske.
U vezi nemačke politike i vojnih operacija na Balkanu najpouzdaniji je izveštaj Hillgrubera, te knjiga Ladislava Horz i Martina Broszat: "Der kroatische Ustascha Staat 1941 - 1945", Stuttgart, 1964.
Preveo sam i one delove "Dnevnika" koji govore o najvažnijim događajima i na drugim ratištima, koji su, razume se, bili od velikog značaja i za srpski narod. Reč je, pre svega, o istočnom frontu. Zanimljivo, da nemački izvori ne govore toliko o "Sovjetima", nego uglavnom o "Rusima".
Tako, 22. jun 1941. kažu, da je napadnut ne Sovjetski Savez, već Rusija. Ili, ne govore o "sovjetskim zarobljenim vojnicima", nego o "ruskim", i tako redom. Nije potrebno ni posebno napominjati da je najveći deo "Dnevnika VKV" posvećen Istočnom frontu, odnosno borbi sa ruskim vojnicima.
Za našu javnost ovaj "Dnevnik" jeste važan, jer će moći da čita, necenzurisano, šta je "najvažniji nemački dokumenat" stvarno mislio o Srbima, o četnicima, o partizanima, i tako redom. Kao što i naslov feljtona sugeriše iz tih skoro sedam hiljada strana "Dnevnika", ja sam nastojao da pronađem sva ona mesta, koja se, na ovaj ili onaj način, odnose na Srbe i njegove interese.
Pri tome, razume se, nisam se ograničio samo na Nedićevu Srbiju, nego sam gledao na celokupan etnički srpski prostor, nastojeći tako, da se pruži što potpunija slika položaja srpskog naroda u Drugom svetskom ratu, kako su ga, razume se, videli nemci. Ovde je, dakle, reč, o Srbima "Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta"; Minhen, 1982, 6800 strana; priredio za štampanje, predgovor napisao i preveo sa nemačkog na srpski: Nikola Živković.
"Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta". 1. avgust 1940 - 31. decembar 1941. u dve knjige; priredio za štampu i objasnio: Hans-Adolf Jacobsen ("Kriegstagebuch des oberkommandos der Wehmacht; zusammengestellt und erlautert von Hans-Adolf Jacobsen), str. 1600.
_________________ 
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
plus:
Hajde recimo da se slažem, a onda ti meni vjeruj da to nije kičma revolucionarnog pokreta, nego samo njegov mali dio [ako se uopšte može opravdati kao njegov dio: obično 
