Čim je pomoću Karla Roberta došao na prijesto ban Stjepan, pape Jovan XXII i Benedikt XII poručiše mu po inkvizitoru franjevcu Fabijanu, kao i preko Karla Roberta, da iz Bosne i Huma istrijebi jeretike, koje je i sam štitio[20], pa kad ne posluša, papa i mađarski kralj zaprijetiše mu, te je taj znameniti ban, okretni političar i saveznik kralja Lajoša I protiv cara Dušana (ovaj 1351. g. opsijedaše tvrdi grad Bobavac, ali se pregazivši Bosnu vrati kući zbog drugih državnih poslova) iz političkih razloga od 1340. g., osobito u pošljednjim godinama svog vladanja[21], bio naklonjen rimskoj crkvi, čime se popraviše njezine prilike, ali narod je ostao vjeran narodnoj crkvi "bosanskoj" koji se službeni naziv najprije pojavljuje u vrijeme njegovo[22] jer je ona tada postala moćna i upravo državna.
Poslije smrti bana Stjepana Kotromanića II i regentstva njegove snahe Jelene, koja sa sinovima Tvrtkom i Vukom upravljaše Bosnom pod ugarskom zaštitom do 1366. g., sad zavlada uz potporu i milošću mađarskog kralja Lajoša I sam njezin sin Tvrtko I. Ali Lajoš 1360. god. lično dovede vojsku u Bosnu, da iz nje istjera krivovjerce, te povede sa sobom i mnogo dominikanaca i franjevaca. Kralja je, tobože, na ratovanje natjeralo "pustošenje bezbrojne množine jeretika i patarena",[23] a ujedno i to, što Jelena i njezin maloljetni sin Tvrtko nijesu izvršili ugovor od 1357. g., kojim se obvezaše da će istjerati "patarene". Ugarska ni tom prilikom nije postigla za se kakva većeg uspjeha, pa kad je Lajoš ratovao s Litvom i Mljecima, ban Tvrtko potpuno se oslobodi mađarskog tutorstva, i "želeći i hoteći učvrstiti prijesto svojih roditelja" (Nemanjića), kao praunuk kralja Dragutina, "ode u srpsku zemlju" gdje se krunisa u Mileševu na Grobu Sv. Save, 1376. g., "sugubim vijencem", te se po primjeru srpskih vladalaca nazivaše "po milosti Gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Hlmeci zemlji, Doljnim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu". U toj tituli nabrajaju se svi krajevi tadašnje Bosne. Dalje kaže kralj Tvrtko: "i potom načeh s Bogom kraljevati i praviti prestol srpskije zemlje, želaje padšaja sa vazdvignuti i razoršaja se ukrepiti".[24] Kao car Dušan htio osnovati srpsko-vizantijsku carevinu tako je i Tvrtko nastojao podići srpskohrvatsku državu protiv nasrtanja Ugarske i njenih pretenzija na srpske i hrvatske zemlje.[25] Da je Tvrtko I, koji se je 1390. g
nazvao i hrvatskim kralje, duže živio ili imao dostojne našljednike, Srbi i Hrvati, kao državno i nacionalno sjedinjeni, imali bi drukčiju sudbinu. Za vrijeme toga velikog državnika i najslavnijega bosanskog vladaoca koji se je kao pravoslavni krunisao u srpsko-pravoslavnom manastiru i na Pločniku (1387) i Kosovu (1389) bio je vjeran saveznik srpskom knezu Lazaru, pravoslavna je vjera napredovala,[26] ali je i prema rimskoj crkvi bio tolerantan i čak ju je pomogao kao hrvatsko dalmatinski kralj zadnjih godina svog vladanja, što je potpuno razumljivo; umro je 1391 g. ne ostavivši pravog našljednika, što kao pošljedicu izazva borbe o prijesto, upletanje Ugarske, najezdu Osmanlija u istočne krajeve Bosne, a neka se vlastela odmetnuše i postadoše samostalna.
Za vlade Stjepana Dabiše (1391-1395), ugarski kralj Sigismund uznemiruje Bosnu i oduze mu Hrvatsku i Dalmaciju, a papa, kao i uvijek, za pomoć svoju protiv Turaka i sad traži odricanje od jeresi jer je Bajazit bio udario na jugoistočne krajeve. Poslije dragovoljnog otstupanja s prijestola Dabišine žene kraljice Grube (Jelene) (13951398) zbog nove turske navale, pope se na prijesto Stjepan
|