Ja ne poznajem one koji se smatraju vjernicima koji zaista u potpunosti zive tu vjeru. Poznajem one koji vole svoje vjernistvo - zainteresovani su za to, idu u crkvu, relativno su smjerni, trude se da budu „dobri“, ukljuceni su u vjerske organizacije...., one koji izjednacavaju vjeru i pripadnost naciji, one koji znaju mnogo o vjeri, citiraju Bibliju, znaju Ocenas na 5-6 jezika, ali ne zive onako kako se od vjernika „ocekuje“..., one koji su to naslijedili od roditelja pa slave slavu..., ... I tako sam iz svega toga zakljucila da je vjerovatno nemoguce biti „pravi vjernik“.
Ali me zaista zanima da li je do mene sto se cesto pored vjernika osjecam kao da me osuduju ili smatraju manje vrijednom i zasto uopste postoji taj razdor medu nama. Valjda svaki covjek ima pravo da izabere kako ce da zivi i po kojim principima.
I taj naziv ATEISTA mi zvuci pomalo pogrdno. Kada neko kaze da sam ateista, to mi zvuci osudujuce i uvredljivo.
I neko je vec rekao da rijec „bog“ i nije definisana. Zapravo se sjecam da smo pokusali da je definisemo na jednoj temi i cini mi se da su svi imali drugacije odgovore. Da li to znaci da ja mogu prozvati sebe svojim bogom i tako i sama biti vjernik? Ili, ako kazem da vjerujem u Zivot, da li sam ja vjernik.
Da li, dakle, covjek nuzno mora biti nesto od to dvoje? Ako ne vjerujem u Boga, zasto sam automatski ateista. Mozda ja vjerujem u nesto drugo, a to drugo isto nazivam bogom. I da li su onda pripadnici druge vjere isto ateisti jer ni oni ne vjeruju u tog „naseg“ odredenog Boga, oni vjeruju u nesto drugo. I ko ima uopste pravo da o tome odlucuje?
Mislim, sve su to neke neodredene stvari i zavisi od pojedinca kako ce ih shvatiti. Vrlo je delikatno nazvati nekoga vjernikom ili ateistom.
