Dragi Vrabac, hvala za savjet, nastojat cu da promjenim posao, kad budem pocela "pucati", a to u nasem poslu nije ni tako neobicno. Obicno kazu, da se sa ovisnicima moze raditi najvise 5 godina, a meni ide vec sesta.....vjerovatno sto dolazim sa balkana, pa imam slonovu kozu:)))). A umjesto jointa u takvim trenucima, ja vise volim razmisliti kako imam srecu sto sam jos uvijek ziva i sto nisam ovisnik od droge.
A sto se posla tice..........ovaj vikend sam iznajmila jednu kucu u brdima Ticina (nekih 100 km od Lugana), i odvela tamo dvadesetak nasih "decaka". U nedelju su citavi dan sjedili u ucionici, ucili i na kraju svi polozili ispit iz reanimacije, da bih mozda jednog dana spasili zivot nekom "drugom Jacku". Zna se da overdose od heroina dovodi do respiratornog (disajnog) aresta (zastoja), prva pomoc (reanimacija) je u tim trenucima najvaznija i moze spasiti zivot. A Jacky je umro jer nije dobio prvu pomoc od djevojke, koja je bila uz njega ..........zna se da su prva tri minuta poslije aresta najvaznija, djabe poslije hitna kola i bolnica....tad je kasno.
U nedelju smo na kraju kursa svi sjeli i popricali cemu moze sluziti poznavanje osnova reanimacije, bilo je mnogo pitanja i mnoga su bila vezana za Jack-a i za njegovu smrt. Mislim, da je to bio jedan od lijep nacin da ga se sjetimo.
Jos nesto...........veci dio osoba koje dodju da rade u nasu Villu Argentinu (:)))) evo odakle sam ukrala nick), pukne nakon 3-6-9 mjeseca. Mene to uopste ne cudi, jer vecina njih dodje da radi za PARE (plate su primamljive - osnovna (prva) plata je oko 4500 DEM). A nisu svijesni, da su licne osobine radnika mnogo vaznije, njegova filozofija zivota, fleksibilnost, mentalna otvorenost, spremnost da nesto da a i da primi. Ponavljam, moji najbolji ucitelji su oni, decki, pacijenti, klijenti, ovisnici (moze ih se nazvati na vise nacina)........i zahvaljujuci njima ja nastavljam taj rad.
Mada ima i trenutaka kad gubim nerve. Primjer: U subotu su citavu noc silazili iz soba da bih gledali Taysona u pola pet ujutro. Podovi su skripali, smijali su se kao djeca na skolskom izletu, kad uspiju prevariti uciteljicu, pokusali su cak kafu kuvati........Ja i Michaela nismo oka sklopile citavu noc, svakih pola sata izlazile iz nase sobe, vristale, urlale......
)))). osjecala sam se kao "buldog na strazi". Bilo je svadje.........uh, uh, uh. Ali smo zato u nedelju navece opet sjeli svi zajedno, izvinili se jedan drugome, nasmijali se na racun neprespavane noci i zakljucili, da ovaj vikend uopste nije bio tako los, mada sam ja od umora jedva stajala na nogama. I opet sam nesto naucila od nasih deceka: Sledeci put kad Tyson bude na Tv-ju, nosim televiziju u sobu, pa cu mirno spavati:))))))))))))