Ovo je zanimljiva tema. Na samom pocetku, da nebi bllo nekih zabuna, bih rekao da sam ja ADVENTISTA.
Znam da ce ovo MARAN ATA vec saseckati. Ali nema veze.
U stvari ja se njemu divim, kako moze toliko covjek da prosipa pamet. Neko eto ima para, neko zdravlja, neko pameti, neko srece a neko eto gluposti na pretek.
Svoj stav o stanju covjek posle smrti temeljim iskljucivo na Bibliji.
EVO STA BIBLIJA BOVORI O BESMRTNOSTI COVJEKA:
A. Stvaranje čoveka i njegova struktura
"A stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovek duša živa.” (1. Mojsijeva 2, 7)
Ovo je bilo stvaranje čoveka. Bog je stvorio ljudsko biće od dva sastavna elementa: 1. praha zemaljskog (
materijalnog elementa) i 2. duha životnog (
nematerijalnog elementa). Zapazite da je tek celokupan čovek nazvan živom dušom. Jevrejski izraz koji je preveden kao "duša živa” može se prevesti i kao živo biće. Čovek, dakle, nije besmrtna duša zarobljena u materijalnom telu od kog čezne da se oslobodi. Čovek je živa duša, tj. jedinstvo tela i životnog duha, koji se još naziva i dah Svemogućega
(O Jovu 33, 4). Taj duh životni je dah života kojim Bog oživljava ne samo ljude nego i životinje
(Propovednik 3, 19; 1 Mojsijeva 7, 15.22).
PRAH ZEMALjSKI + DAH ZIVOTNI= DUSA ZIVA
B. Problem duha i duše
1. Duh, prema tome, nije neki
svesno-racionalni element koji nadživljava ljudsko postojanje u telu nego je životni dah ili iskra života koja struji kroz naše telo kao i kroz telo životinje. Pokušajmo da ovo slikovito prikažemo. Jedna upaljena sijalica bi mogla da predstavlja čoveka kao živo biće
(živu dušu). Sijalica može da svetli samo ako struja protiče kroz nit koja postoji u njoj. Bez izvora struje ona ne može da svetli. Tako je i sa ljudskom prirodom. Telo, bez daha života ili duha je mrtvo i nepomično, tj. čovek je mrtav, jer prestaju sve njegove telesne, duhovne i psihičke funkcije
(vidi o procesu smrti tekstu iz Knjige u Propovednikove 12, 7).
Međutim, kada "struja duha” ispuni njegovo biće (koja dolazi sa Izvora života koji je Bog lično) on živi i postoji. Čovek ne može da postoji izvan svoga tela. On je telesno, a ne duhovno (
bestelesno) biće.
Jevrejski zraz za duh pojavljuje se
377 puta u Starom zavetu i često se prevodi i kao vetar. Duh može predstavljati i osećanja, stav, raspoloženje (
Isaija 54, 6 ili 1. Samuilova 1, 15).
U Novom zavetu duh (
grčki pneuma) može predstavljati celokupnu ličnost
(1. Korinćanima 5, 4; 2. Timotiju 4, 22). U ovom poslednjem tekstu duh je cela Timotijeva ličnost sa kojom Gospod treba da bude.
U Bibliji, dakle, duh životni može da predstavlja dah ili iskru života od Boga, zatim određene vidove ljudske ličnosti (
intelekt, emocije, stav) ili celokupnu ličnost. Međutim, duh nikada nije ljudsko biće posle smrti, ono koje postoji u vantelesnom obliku. Onda kada se čovekovo telo, na samrti, odvaja od duha ono se u stvari odvaja od duha životnog, daha Svemogućeg i umire (
vidi prikaz Hristove smrti u Mateju 27, 50).
2. Jevrejski izraz za dušu (
nefeš) vodi poreklo od jevrejskog glagola koji znači disati. Duša je, prema tome, živo biće koje diše. Ono diše duhom životnim koji je "u nosu” (1. Mojsijeva 2, 7). Izraz duša, takođe, može predstavljati želje, strasti, emocije (Propovednik 6, 7 ili Priče 23, 2). Isto tako, može biti i celokupna ličnost koja se ponaša kao celokupno ljudsko biće (4. Mojsijeva 31, 19 - ubistvo je izvršio nefeš-duša).
Ova kraća biblijska analiza pokazuje da su duh i duša često sinonimni termini. Recimo u Marijinom magnifikatu (himni) Luka je zapisao:
"Veliča duša moja Gospoda; i obradova se duh moj Bogu spasu svojemu.” (Luka 1, 46.47) Ovo je klasični paralelizam (jevrejska poetska figura) u kome su potpuno iste teme izražene drugačijim jezikom. Duh i duša su sinonimni pojmovi i obe reči mogu predstavljati celokupnu ljudsku osobu.
3. Da duša i duh ne nadživljavaju telo kao neki samosvesni činilac jasno je i iz činjenice da je čovek posle smrti u mestu tišine (jevrejski sheol) i da ne postoji nikakva aktivnost mrtvih. Mrtvi ne poseduju misli (
Psalam 146, 4); mrtvi ne poseduju znanje i osećanja (Propovednik 9, 5.6); mrtvi ne mogu da hvale Boga (Psalam 115, 17); mrtvi spavaju (ovo je metaforična slika smrti) (
Jovan 11, 11-14).
Zašto, onda, apostol Pavle u 1. Solunjanima 5, 23 spominje tri različita elementa unutar ljudskog bića (
duh, dušu i telo)? To je zato što govori o tri različita vida ljudskog bića, a ne o delovima čoveka. Postoji duhovno-racionalni vid, duševno-emotivni i telesni vid čoveka. Ne radi se o tri različita elementa ljudskog bića (tj. ne može se u jednu sobu staviti duša, u drugu telo, a u treću duh. Ova tri elementa su celina, i samo kao celina čovek je živo, razumno i svesno biće. Raskid celine znači i prestanak čovekovog života).
Ako čovek unutar svog bića nema nematerijalnu i besmrtnu dušu (samo Bog ima besmrtnost (1. Timotiju 6, 16) odakle onda rašireno verovanje u besmrtnu dušu unutar tradicionalnog hrišćanstva?
C. Besmrtnost duše i istorija Crkve
1. U apostolskom hrišćanstvu jedina nada u večni život bila je vaskrsenje tela, a ne besmrtnost duše. Međutim, vremenom, pod uticajem
platonističke filozofije uvuklo se u Crkvu lažno učenje o čovekovom svesnom stanju posle smrti.
Platon je verovao da se ljudska duša prilikom smrti oslobađa materijalnog tela (koje je predstavljalo svojevrsni zatvor) i odlazi u raj (po zasluzi) ili pakao (po kazni). Ovo verovanje potiče je iz grčke mitologije a ne iz
Svetog pisma. Mnogi crkveni oci na čelu sa
Origenom, Klementom Aleksandrijskim, Avgustinom itd. usvojili su ovo Platonovo učenje i dodali mu hrišćansko učenje o vaskrsenju iz mrtvih. Međutim, sinteza ova dva učenja je besmislena.
Naime, vaskrsenje tela (o kome Biblija dosta govori: 1 Korinćanima 15) nema smisla ako je besmrtna duša već na nebu i uživa u blaženstvu raja.
Biblija jasno tvrdi da će svi verni zajedno u isti dan (dan Hristovog drugog dolaska) primiti večnu nagradu i poći sa Hristom na Nebo i raj (1. Solunjanima 4, 16.17). Pred kraj svog života apostol Pavle gleda na venac pravde koji će mu Gospod dati "u dan onaj”, dan Hristovog drugog dolaska (2 Timotiju 4, 8). To će se desiti prilikom vaskrsenja, koje predstavlja oživljavanje cele osobe.
"Mnogi hrišćani gledaju na smrt samo kao na vrata u višu egzistenciju. Ovo učenje je tragično i razorno. Radosna vest iz Biblije je da smrt nema poslednju reč. Postoji novo stvaranje. Večni život, u punini, se dobija vaskrsenjem kada će besmrtno progutati smrtno (1. Korinćanima 15, 50-54).” (Stanley J. Grenz, Theology for the Community of God, str. 163-164).
Vaskrsenje u telu je, dakle, naša blažena nada (Titu 2, 13), a ne besmrtnost duše. Čovek ne može da istinski postoji izvan svog tela i samo kada Gospod Isus dođe po drugi put, oni koji su Mu verovali, dobiće večni život kroz vaskrsenje tela
(1. Solunjanima 4, 16-18). Ovaj poslednji tekst nosi nekoliko zanimljivih činjenica. Na kraju teksta Pavle ističe dve važnečinjenice:
1. Samo kroz vaskrsenje iz mrtvih ćemo svagda sa Gospodom biti (st. 17) i 2. To je jedina uteha za hrišćanina (st. 18).
D. Verovanje u besmrtnu dušu i opasnost od spiritizma
Sada kada znamo da Biblija govori da posle smrti čovek ni u kakvoj formi, bilo besmrtne duše ili duha ne nastavlja da živi, jasno je zašto je u Bibliji oštro osuđen spiritizam, tj. prizivanje duša umrlih i komunikacija sa mrtvima
(5. Mojsijeva 18, 10-12; Isaija 8, 19). Bog je zabranjivao ovu praksu zato što je znao da ljudi posle smrti ne postoje i da se demoni na čelu sa sotonom pretvaraju u duše umrlih i komuniciraju sa spirističkim medijumima
(1. Samuilova 28). Ljudi koji veruju da nakon smrti duša ili duh nastavlja da živi i da komunicira sa živima, postaju lak sotonin plen koji se javlja kao dobronamerni duh umrloga sa željom da pomogne, dok mu je pravi cilj da uništi osobu za večnost. "Jer se sam sotona pretvara u anđela svetla...”
(2. Korinćanima 11, 14). Više je nego jasno, da u filmu Polje snova nikakvi bivši igrači bejzbola nisu komunicirali sa onim farmerom, nego sami demoni. Ovo je poziv na oprez i veru u Hrista i čitanje Svetog pisma koje je jedina zaštita od sotonskih zamki.
E. Hristos i stanje čoveka posle smrti
1. Ako je verovanje u besmrtnu dušu istinito, onda Hristos na krstu u stvari nije umro nego je prešao iz niže u višu sferu postojanja. Ako Hristos nije doslovno umro, onda plan spasenja propada i On nije mogao da bude Spasitelj od greha. Prema tome, stvarna smrt i vaskrsenje su verovanja koja su preduslov za ispravno verovanje u Hrista kao Spasitelja na krstu.
2. Hristos je jedina nada u večni život. On je rekao: "Ja sam vaskrsenje i život, koji veruje Mene, ako i umre živeće.” (Jovan 11, 25) Zapazimo da prilikom vaskrsavanja Lazara, Gospod Isus nije pozvao Lazarevu dušu u njegovo telo nego je pozvao mrtvog Lazara iz groba (st. 43). Gospod zatim naglašava da je On izvorni život, tj. nestečeni život i da je samo kroz vaskrsenje moguće da neko ko je umro zaista ponovo živi. "Ako i umre živeće” ne odnosi se na život duše posle smrti u vantelesnom obliku nego u slavnu nadu u vaskrsenje tela koje je cilj svakoga hrišćanina.
3. Hristos i Njegova Istina su jedini čuvari od opasnosti spiritizma. Ako se u ime Hristovo svakodnevno molimo Bogu za zaštitu od zlih demona i njihovih prevara onda ćemo tu zaštitu i dobiti. Nikada neću zaboraviti osmeh na licu jedne osobe koja mi je prišla nakon jedne propovedi. Ona je ranije imala problema sa zlim duhovima u kući i posle molitve jedne grupe u jednoj maloj crkvi njen problem je bio rešen. Osmeh je pokazao da je molitva garancija da deca Božja mogu živeti potpuno zaštićena od sotoninih napada.
Mi ćemo večno živeti, ne zahvaljujući tome što smo prirodno besmrtni i što će naša duša napustiti telo, nego zbog krsta i vaskrsenja Gospoda Isusa Hrista. Zato je On jasno naglasio da će svaki koji veruje u Njega živeti Njega radi (Jovan 6, 57). Molimo se Gospodu da se udostojimo vaskrsenja iz mrtvih.
