6. "Nedostaje gospodar u meni"
Produžio je: "Sve zavisi od tvog verovanja i šta si radi njega spreman da učiniš. Pa, i svi budisti ne traže da se probude na isti način. Neki smatraju da je odricanje svetovnih zadovoljstava, koje zahteva manastirski život, najefikasniji put. Drugi pokušavaju da izađu iz začaranog kruga tako da se utope u pohotu, laži grabeždok ne stignu do dna. Nekima se čini najpodesnijim da žive normalno, kao i većina ljudi, od danas do sutra, bez panike, bez napora da nešto postanu, da se promene. I to je način. Način nije važan. Važno je da znaš šta radiš i zašto to radiš."
Rekao je da su lamaserije sličnije univerzitetima nego manastirima. Hramovi su učenosti i vaspitanja. Monasi moraju sami da se izdržavaju. Neke pomažu roditelji, drugi se zaposle u lamaseriji kao kuvari, čistači, zemljoradnici. Ako je lamaserija dovoljno imućna, dodeli nekima stipendiju. I monah može da polaže ispite. Ako želi, može da diplomira. Može da postane čak "radbžampa", doktor. Ako hoće, ostaje u lamaseriji do kraja života ili se vraća porodici, ženi se i živi normalnim životom. Monasi obavljaju i ulogu sveštenih lica. Obavljaju pogrebne obrede, posvećuju kuće i njive. Isteruju demone. Lekari su, vračevi. Travari. Psihijatri.
"Sad vidiš" - reče - "da ovdje ništa nije drukčije nego u tvom svetu. Samo je sve jednostavnije. Mada se tebi čini komplikovanije. Posle deset godina neće više." - Nasmeja se i pogleda me: "Nameravaš li ostati deset godina?"
Odvratio sam da mi se to ne čini nemogućim. Čini mi se da bih mogao ostati u ovoj dolini petnaest, dvadeset godina. Čini mi se da bih se lako navikao i našao sebi cilj.
"Mnogo toga ti se čini" - izjavi - "slušam te i stalno mi dopire do ušiju da ti se ovo ili ono čini, da imaš ovakav ili onakav utisak. Kukavički čuvaš bezbedno rastojanje između sebe i događaja, između sebe i sveta. Dok ti se nešto samo čini, možeš odgovornost za pogrešan korak da prebaciš na varljiva osećanja. A kad kažeš: ne čini mi se, nego znam, izlaziš iz zaklona na otvoreno bojište. Tu može da odleti glava. Ti si junak iza zida. Teoretičar si, koji se bori u mašti. A čak i tamo si pobeđen."
Priznajem, izgovorih, da suviše razmišljam i nedovoljno preduzimam. Nedovoljno verujem u instinkt. Ja sam kao decentralizovana demokratija, u kojoj svaki pojedinac traži za sebe vodeću ulogu. I mnogo je pojedinaca u meni, ne mogu da se sporazumu. Jedan obeća, drugi ga izda i učini nešto treće. Ostajem oprezan jer imam loša iskustva. Kad kažem da mi se nešto čini, time samo pokušavam da budem iskren. Svestan sam nestalnosti svađalačkih pojedinaca u sebi. Kad bih znao da ih podredim centralnoj vlasti, moja osećanja bi postala isto što i moje znanje, a onda bi osećaj vladara bio istovremeno delatnost podanika. To je moj problem: nedostaje gospodar u meni. Postao sam poput miliona ljudi žrtva preterane skepse i racionalizma. Rasitnjen sam u hiljadu provincija. I voleo bih da ih spojim i podredim centralnoj vladi.
- "E, pa spoji ih" - reče - "dodeli autoritet jednom od pojedinaca."
Odgovorio sam da je ovaj ili onaj manje ili više stalno na vlasti. Prigrabio je sam, ili mu je drugi daju. Ponekad mu čak nametnu vodeću ulogu. Problem se pojavljuje kad se izneveri uputstvo ili naređenje. Tada se skupština poslanika ne prihvata akcije, nego počinje da proverava, kritikuje i odbija.
Skupštinske debate mi se odvijaju u glavi danonoćno, bez prekida. Ponekad neki od delegata predlaže nešto što drugi ne trateći časa prihvataju. Rezultat je akcija. Drugi put ih se digne pet ili deset odjednom i svako hoće nešto svoje, a onda se rađaju konflikti, svađe, mučna neurotična borba u duši, a rezultat je paraliza. Dešava se da neko jednostavno nestane bez traga, ili ga drugi zajedničkim snagama odgurnu. Desi se i da se kao munja iz vedrog neba pojave novi. Ili, pak, počnu tiho kucati na vrata i kucaju sve jače, dok im ne dozvolim da uđu. Neki oronu i na kraju tako onemoćaju da se uopšte više ne čuju, a drugi postaju glasniji, lukaviji i nametljiviji, dok ne prigrabe vlast i postanu diktatori. Vrlo kratkotrajnu jer se ostali udruže i svrgnu ih.
Toplo me pogleda. "Sad si konačno nešto rekao što mogu da zamislim. Napravili smo korak napred. Reci mi da li si svestan ko su delegati i čije interese zastupaju?"
Razmislivši odgovorih da su to moji nagoni, ideje, ukorenjene u meni već u ranoj mladosti, želje, koje traže ispunjenje, pa metafizičke špekulacije, koje mi je ucepilo društvo, u kome sam stasao, pa nasledne, fiziološke sklonosti, vaspitanjem stvorene navike, sećanje na iskustva, koja su me svojevremeno zadovoljila i voleo bih da ih ponovim, predstave koje sam stvorio o sebi i hteo da ih pojačam - svi ti elementi se u meni bore za pravo i privilegije. Rezultati njihovih stalnih debata i borbi čine lanac događaja i nedogađanja, koji je istorija mog prisustva u svetu. Ta istorija je moj život.
"Društvo ti je ucepilo ubeđenje da si to što ti misliš da jesi. Usadila ti je iluziju, koja je za tebe stvarnost."
Kad druge stvarnosti nema, odgovorih. Bar ne takve, koju bih pouzdano osetio. Zato se moram pomiriti s iluzijom. Pošto ne živim u praznom prostoru sam za sebe, nego mi identitet i smisao daje samo interakcije s drugim članovima ljudske zajednice, ne mogu da se odreknem dimenzije, koja me stvara, ne uništavajući se istovremeno. Društvo mi određuje oblik svesti. I ta svest, ta konstrukcija stvarnosti, onemogućuje mi da se na izazove okoline odazovem neposredno. Svest je zaštitni filter. Kad kažem da osećam i doživljavam svet, to doživljavanje je samo delimično jer ga čine samo iskustva, koja filter propušta. Taj filter (ta carinska služba mog intelekta) je pri obavljanju svoje dužnosti tako pouzdan da sam dublje stvarnosti svestan samo u obliku nesigurne čežnje, u obliku ponavljanih nevolja življenja.
"Vrtiš se u krugu" - reče - "u uskom krugu društveno programiranih običaja i oblika ponašanja. Ovo stanje zatočeništva budisti nazivaju samsara."
Upitah ga da li stanje, koje ću doseći posle oslobađanja, smem reći nirvana. "Izvoli - reče - ime nije važno, bitno je stanje, a i samo stanje nije važno, važno je da si u njemu. Nema ga osim kad si u njemu. Problem je praktičan. Nije metafizički, ili mistički, i nije filozofski, ili religiozan. Iz samsare, stanja iluzija, moraš preći u stanje nirvane, odnosno tarpe, budnosti. I šta se događa onda? Videćeš da nisi ono što misliš da jesi, nego ono što misliš."
"Ne ide mi u glavu - rekoh - gde i kako se spajaju budizam i hinduizam, zašto ste vi koji ste hinduski jogi, hinduski mudrac u tradicionalnom smislu reči, istovremeno budista. I zašto živite u ovim krajevima, koji su daleko od hinduske mitologije i verske prakse. I vrlo blizu nečem što čak pobija postavke hinduizma.
Neko vreme smo išli ćutke. Onda se nasmeja. "To ti ne ide iz glave, a ne u glavu. Svet ti neće iz glave. I dok ti je u glavi, to je svet definicija i misaonih kategorija. Muči te jer me ne možeš definisati. Kad bi znao da sam budista ili hindus, ili musliman, ili marksista, odnos između nas bi bio čvršći i misliš da bismo imali polazište. Ne možeš pojmiti da to ne bi bio odnos između nas, nego između dve kategorije u tvom analitičnom duhu. Ja sam ovde, zar me ne vidiš?"
"Upozoravam te" - nastavi - "da ako budeš ovako produžio, imaćeš Joganandu uskoro više u glavi nego pored sebe. Ja nisam iluzija. Možeš me uhvatiti." - Ispruži prema meni ruku i stegnu moju. - "Osećaš li me?" - Smejao se.
|