|
Tesko mi je da citam komentare na moj komentart, jer im nedostaje elementarna logika.Zato odgovaram samo Daljcu. Kada sam ti Daljac kazao da pokusas citati Dositeja iz 1912.gopdine i ranije, zelio sam ti ukazati na stil pisanja i upotrebu nekih rijeci kojih danas nema u srpskom jeziku, ili se rijetko upotrebljavaju u tadasnjem obliku. Eto sam si to potvrdio ,kad kazes, da citas " Zivot i prikljucenija". Sta zakljucujes iz ovog naslova, ko danas kaze "prikljucenija". Niko.
Kad sam svojevremeno pregledao neku literaturu o zakonima u skolama Srbije, naidjem na jedan zakon koji se zvao " Ustrojenije, javnog ucilisnog nastavljenija". Ovo sam citirao po sjecanju. Dakle, i tada se islo u skole, ali je jezik bio drukciji, drukcije se govorilo, drukcije se pisalo, pa danasnja gramaticka pravila ne mozes primjenjivati na tadasnji jezik.
O glasu "H" sam ti sve rekao, to jest da je glas "H" u bosanskom jeziku nestalan, da je njegova upotreba u razlicitim vremenskim periodima bila razlicita, sto se vidi iz knjizevnih djela, ali ipak evo ti tekst o glasu "H" u bosanskom jeziku, pa ti analiziraj.
"Glas h
Do gubljenja glasa h na kraju riječi dolazi samo u genitivu množine pridjevsko-zamjeničke deklinacije. Primjeri za to mogu se naći gotovo isključivo u poeziji: [samo kadkad valovi potresu |zidinama užasnije dvora B2.71], [azil čarobnije vila Ć11], [i hram Božji ponizno se do prašnije tala klanja Ć1,22]; [s ruševina tavni' Đ3], mećenskije (:Meća) Đ6,138.
U prozi je ova pojava iznimno rijetka: [njegovih mladenački dana HB1,202], [ideal njezinih mladenački sanja HB1,204], [živahni očiju M2].
Bošnjački pisci čuvaju h u intervokalnoj poziciji, premda je npr. riječ sahat već u ono vrijeme trpjela preobražaj (sat Ć16; HB1,123,150,234,237 || sahat H3, H7; M5, M6, M10; HB1,100,202; vakti-sahat Đ1.32; mahana Ć3, Ć5; H11; M16; duhati HB1,238).
Ćatić je znao čak i ukidanjem ovoga glasa u riječi graditi poetizam (JAHIĆ 1999.b,161): [ti rukom pamučnom tio | gladiš me po bl'jedom čelu Ć13], [dok pastir bijaše sred gore ti'je Ć1,10], [a trepavke guste, duge | klonule ti krotko, ti'o Ć1,105] || [i šapatom tajanstvenim blage rieči šapće tiho Ć1,21], [ja niesam sanjar, što u tihoj noći | po moru biele mjesečine pliva Ć1,38].
Glas h katkad se gubi u sufiksu -ah(a)n: [ko svehli listak sa tanane grane Ć12], [udesi moga mlagjanog života Ć1,41], [tihanim šumi šumom Đ6,137], polagano HB3, HB4, HB1,236; hlađani Đ2, Đ5.
Kod Bašagića je h u ovom sufiksu izgubljeno, ali kod ostalih pisaca češći su primjeri njegova čuvanja nego gubljenja: [u slagjahnoj nekoj boli ljiljanska joj duša pliva Ć1,21], uzahnoga H8, mlađahni H9; slađahne snove Đ3.
Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu glas h je pomalo nestabilan u poziciji ispred konsonanta k: [sladak kao akord poljubaca mekih Ć11], [laki zefir Ć1,49], [to mi lako poimamo H1,27]; polako HB1,100,177,150,240; lako HB1,147,238,243; meki HB1,150 || [na svilnom mehkom oblačju Ć12], [u sevdahu pjesma moja | s lahke harfe k tebi hrli Ć22], lahkoća H9; [mehka postelja M10]; [lahka četa konjanika Đ5].
Likovi lahak i mehak javljaju se kod Bašagića paralelno sa likovima lak i mek, s tim što su prvi stilski obilježeni i prisutni najčešće u ustaljenim izrazima: [nije bio tako lahak poso B1,37], [na lahku ruku B1,134], [izdigne se na svilene i mehke dušeke B7.17].
U klasičnim evropeizmima bošnjački pisci radije čuvaju glas h, a vrlo rijetko upotrebljavaju latinizirane likove sa k umjesto h. Ćatić, kao i Bašagić, ponekad bilježi ch u ovim riječima što podrazumijeva izgovor h, kao u njemačkom jeziku (Alhemičar B4,125; historija Ć14, H14, HB1,200; herubin Ć23, horizont Ć15, Ć17, H8, HB1,149, korizont M15, hrizantema Ć8, melanholija Ć5, melankolija Ć3,Ć15; kroničari H10; B1,41; chronogram Ć5; B4,60,112; chimera Ć24; chalifa B4,177.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
