Nikola Pašiæ je èvrsto verovao u sud naroda, a sklonost srpskog naroda prema politici tumaèio je kao dubok i ozbiljan interes za javna zbivanja, tvrde njegovi biografi, dodajuæi da je Pašiæeva vera u narod bila uzvraæena na isti naèin.
Poverenje koje je narod imao u njega možda najbolje ilustruje uzreèica "Zna Baja šta radi!" koja je Pašiæa pratila kroz gotovo celu poluvekovnu politièku i državnièku karijeru, kao i mnoge izborne parole na kojima je pisalo: "Pašiæu, bradonjo, glasaæemo svi za tebe". Èak je i jedan od njegovih politièkih suparnika zabeležio da je Nikola Pašiæ uz Miloša Obrenoviæa, jedini koji je ušao u narodne legende kao mudar i oprezan politièar.
Sloboda štampe vodi napretku
Pašiæ je 29. oktobra 1878. godine, u svojoj tridesettreæoj godini života, prvi put izabran za skupštinskog poslanika iz Zajeèara, ali je njegov izbor poništila komisija za naimenovanja zbog tehnièkih razloga (naèina overe izborne komisije), što je svojom odlukom potvrdila i sama Skupština mesec dana kasnije. Meðutim, na vanrednim izborima 11. decembra iste godine, Pašiæ je ponovo izabran u Skupštinu gde je vrlo brzo postao predvodnik jedne grupe opozicionih poslanika.
Tog dana Pašiæ je prvi put i govorio u Narodnoj skupštini protiv predloga 20 poslanika da se ukinu one slobodoumne odredbe o zakonu o štampi koje je donela vlada LJubomira Kaljeviæa 15. decembra 1875. godine
- Ja vam gospodo kažem, sloboda štampe je neophodna samo da služi interesima srpske slobode, blagostanja i napretka srpskog naroda... Ne može da postoji ustavnost poretka tamo gde nema slobode štampe.. niti može da postoji obrazovanje, ako nema slobode. Tamo gde se ne sukobljavaju razlièita mišljenja, gde nema kritike, nema ni uèenja...
Stoga je u interesu našeg obrazovanja, i u interesu intelektualnog razvoja, sloboda štampe neophodna - rekao je Pašiæ u svom prvom skupštinskom izlaganju i nastavio da podvlaèi povezanost izmeðu osnovnih sloboda i ustavne države, kako navodi dr Aleksa Dragniæ u knjizi "Srbija, Nikola Pašiæ i Jugoslavija".
Poèelo od sela
U prvim godinama svog postojanja, kako piše dr Dragniæ, Radikalna stranka je snažno privlaèila poslanike iz seoskih sredina, a docnije, stranaèko zalaganje za demokratiju i lokalnu samoupravu, privuklo je veliku i glasnu grupu intelektualaca, kao i trgovaca koji su pozdravljali radikalsku ideju da državni aparat treba da bude jeftiniji.
- U ustavnoj državi, predstavnik naroda treba da polaže raèun o svom radu i da da plan svojih delovanja za blisku buduænost. Ustavna država predstavlja narodni dom koji je podignut i koji dejstvuje kroz bratski dogovor - isticao je Nikola Pašiæ.
Nakon toga, on je pridobio i druge opozicione poslanike koji su u Pašiæu videli voðu i sledili njegovu parlamentarnu taktiku.
U to vreme bilo je 38 radikalskih poslanika, mada se tek naredne 1880. godine iskristalisala ideja o formiranju Radikalne stranke, kada je i formiran Glavni odbor. Nikola Pašiæ je izabran za voðu stranke.
Od tog trenutka, po seæanjima Nikolinog savremenika Italijana Karla Sforce, lièni život Pašiæev više ne postoji, sem perioda izgnanstva na koji ga je primorao režim Milana Obrenoviæa.
Kako navodi veæina istorièara, nepomirljiva borba protiv Milana Obrenoviæa i njegovog voðenja Srbije u ekonomsku propast, ojaèala je Radikalnu stranku i prenela opoziciju u najšire slojeve srpskog naroda, a 8.januara 1881. izašao je i prvi broj lista "Samouprava" u kojem je objavljen program stranke.
Radikalna stranka je tražila slobodu štampe, slobodu zbora i dogovora, slobodu udruživanja, obezbeðenje liène slobode, samoupravu po opštinama i radikalno smanjenje državnih izdataka.
Stranaèki program na unutrašnjem planu je imao za cilj nacionalno blagostanje i ogranièenje moæi monarha, a na spoljašnjem nezavisnost Srbije kao i osloboðenje i ujedinjenje preostalih delova srpstva.
Program je obraðivao neophodne unutrašnje ustavne, finansijske, pravne, obrazovne, vojne, sudske i administrativne reforme. U spoljnoj politici Pašiæevi radikali su tražili da se uspostave bliži odnosi Srbije sa Crnom Gorom i Bugarskom i da se radi na stvaranju saveza balkanskih naroda.
Prema pravilima stranke, kako ih je zamislio Pašiæ, utvrðena je hijerarhija odbora. U temeljima stranke, po opštinama, èlanovi partije birali su opštinski odbor od pet èlanova. Predsednici i potpredsednici tih odbora obrazovali su okružne odbore od kojih su, po istom principu, birani oblasni odbori. Na vrhu hijerarhije bio je glavni odbor od 27 èlanova koje je svake godine birala Glavna skupština stranke.
Ovaj odbor upravljao je ne samo imovinom stranke i postavljao kandidate na izborima, veæ je imao i pravo da iskljuèi èlanove èije bi vladanje moglo da naškodi ugledu partije, dok je svaki èlan bio obavezan da stranku materijalno pomaže u srazmeri sa svojim prihodima kao i da na izborima glasa za kandidate koje odredi Glavni odbor.
Inicijativni odbor, osnovan 1882. godine u Kragujevcu, imao je 10 èlanova i šest zamenika. Nikola Pašiæ bio je od formiranja pa do svoje smrti na èelu stranke, osim jednog kraæeg perioda oko 1900. godine dok je bio u izgnanstvu.
Na prvom kongresu Radikalne stranke, Pašiæ je, sumirajuæi svoju politièku filozofiju, istakao da je najveæi i najmudriji vladar naroda - sam narod.
- Srpski narod je stvorio ovu državu i treba da bude vrhovni vladar u svojoj vlastitoj zemlji, a Ustav treba da se izmeni u duhu demokratske slobode, u duhu suvereniteta naroda, u duhu narodne samouprave - isticao je Pašiæ.
U periodu izmeðu 1880. i 1882. godine u Srbiji Milana Obrenoviæa, održani su èak tri puta izbori i svaki put su bile poražene neradikalske partije. Na izborima 1880. Naprednjaci, kojima je bio naklonjen kralj Milan Obrenoviæ i Radikali, ušli su u koaliciju protiv liberala, pa su i u skupštini imali najviše poslanika. Kralj Milan je formiranje vlade poverio naprednjacima i odbio je predlog poslanika da imenuje Nikolu Pašiæa za potpredsednika skupštine.
Meðutim, Pašiæ nije želeo da ometa posao naprednjacima dok god su bile u izgledu šanse da se ostvare reforme u Srbiji. Ali, kad radikalski poslanici nisu uspeli da spreèe skupštinske odluke o trgovinskom sporazumu sa Austrougarskom carevinom 1881. godine, Radikalna stranka se dva puta povlaèila iz Skupštine.
Inaèe Naprednjaèka stranka bila je na vlasti sedam godina (1880-1887.) i te godine istorièari smatraju kao vreme liène vladavine kneza Milana Obrenoviæa, koji se 1882. proglasio za kralja, a Srbiju za kraljevinu.
Na izborima koji su održani septembra 1883. godine Radikali su dobili veæinu u Skupštini, koja je potom jednim dekretom kralja Milana oktobra iste godine, otvorena, a drugim zatvorena u roku od 10 minuta, što su pobednici na izborima doživeli kao veliki šamar vladara.
Ubrzo zatim izbila je Timoèka buna na severoistoku Srbije, blizu bugarske i rumunske granice, a kao organizatora pobune Milan Obrenoviæ je oznaèio Radikalnu stranku. Naime, on je uz pomoæ naprednjaka 1883. ukinuo narodnu vojsku i stvorio stalni kadar u nameri da ta tzv. stajaæa vojska bude glavni oslonac dinastije Obrenoviæ.
Ova reforma, a naroèito zahtev da narod preda oružje, doveli su do pobune u Timoèkoj krajini. Pašiæ je u beogradskoj štampi, kako navodi Karlo Sforca u knjizi "Nikola Pašiæ", odmah ustao protiv tog razoružanja, a èim je saznao da za krvave represalije u njegovom rodnom kraju, uputio se tamo...
Krenuo je iz Beograda preko Austrougarske i Bugarske s namerom da se prikljuèi ustanicima. Kad je stigao na granicu sa bugarske strane, saznao je da je buna u krvi ugušena i da su mnoge radikalske voðe pohapšene, a èelnici i na smrt osuðeni, pa je ostao u Bugarskoj.
Osuðen na smrt
Meðu osuðenima na smrt bio je i Pašiæ. Streljan je 21 pobunjenik, 63 su pomilovana, ali baèena u tamnicu kao još 671 pobunjenik, koji su veæ bili osuðeni na zatvor i robiju, navodi Sforca.
Pašiæ je u izgnanstvu ostao 16 godina, boraveæi u Bugarskoj i Rumuniji, a putovao je i u Rusiju. Nalazio se u Bugarskoj kada je 1885. godine izbio Bugarsko-srpski rat do koga je došlo bugarskim osvajanjem istoène Rumelije. Srbi su rat izgubili, a Milan Obrenoviæ je najpre optužio Nikolu Pašiæa da je izdajnik, da je priželjkivao poraz Srbije koji se i dogodio, a zatim je shvatio da mora napraviti kompromis sa radikalima koji su u to vreme predstavljali najjaèu politièku snagu u zemlji.
Pod pritiskom politièkih prvaka vodeæih partija, u oktobru 1888. poèela je rad komisija za izradu novog Ustava Srbije koji je skupština izglasala 3. januara 1889. godine, a kralj Milan ga potvrdio sutradan, posle èega se odrekao prestola u korist maloletnog sina Aleksandra Obrenoviæa, kome je uspostavio namesništvo do punoletstva.
U aktu svoje abdikacije od 26. februara 1889. godine, Milan je oprostio onima koji su se o njega ogrešili i amnestirao Nikolu Pašiæa, posle èega se, marta te godine, ovaj velikan srpske istorije trijumfalno vratio u Srbiju, da bi veæ nakon septembarskih izbora iste godine, na kojima su radikali osvojili 102 od ukupno 117 poslanièkih mesta, Nikola Pašiæ bio izabran za predsednika Skupštine.
Iako je Nikola Pašiæ bio monarhista, sve vreme vladavine dinastije Obrenoviæa on je, sa manjim ili veæim oscilacijama, bio u sukobu najpre sa kraljem Milanom, a potom i sa njegovim sinom kraljem Aleksandrom, mada je nastojao da sa poslednjim vladarom Obrenoviæa održi koliko-toliko pomirljive odnose.
Pašiæ je doduše, kako navode njegovi biografi, bio svestan da je kralj igrao veliku politièku ulogu u Srbiji pošto je postala nezavisna u 19. veku. Kralj je, po njegovom mišljenju predstavljao kljuèni simbol jedinstva u ponovo stvorenoj srpskoj državi, a u isto vreme bio je svestan da je narod tražio da se ogranièi moæ vladara i da on postane ustavni monarh. Zbog toga je gotovo neprekidno imao probleme sa Obrenoviæima, naroèito sa kraljem Milanom koji ga je hapsio, zatvarao i za vreme svoje vladavine i na smrt osudio.
Meðutim, posle donošenja liberalno-demokratskog ustava u Srbiji 1888, a zatim Milanove abdikacije februara naredne godine, odricanja od srpskog prestola i odlaska u Beè, Pašiæ se trijumfalno vratio iz bugarskog izgnanstva u Srbiju, gde je izabran za predsednika Skupštine septembra 1889. godine, dok je za predsednika Vlade bio imenovan Sava Grujiæ.
Kralj Aleksandar Obrenoviæ
Premijer - prvi put
Prema navodima istorièara, prvih godina vladavine radikala, koji su tad osvojili 102 od ukupno 117 poslanièkih mesta u parlamentu Srbije, parlamentarna aktivnost je bila znaèajna kako u donošenju zakona tako i u skupštinskim debatama. Meðu prvim zakonima, pod Pašiæevim voðstvom, usvojen je zakon o nacionalizaciji železnica, a Vlada je preuzela monopol na trgovinu duvanom i solju.
Dovedene su u red i javne finansije i uspostavljen budžetski proces. Usvojeni su i zakoni o administrativnoj podeli države, o veæem stepenu lokalne samouprave. Zatim krivièni zakon, kao i zakoni o slobodi štampe, zakon o udruživanju i zakon o odgovornosti vlade.
Predsednik Vlade Sava Grujiæ je podneo ostavku februara 1891. i na njegovo mesto je postavljen Nikola Pašiæ. To je, kako navodi dr Aleks Dragniæ u knjizi "Srbija, Nikola Pašiæ i Jugoslavija", bila prva Pašiæeva premijerska funkcija.
Za godinu i po dana koliko je bio predsednik Vlade u Obrenoviæevoj Srbiji, najviše se bavio bivšim kraljem Milanom i njegovom bivšom ženom kraljicom Natalijom, koji su se iz inostranstva èesto vraæali u Srbiju i bili u neprestanom liènom i politièkom sukobu, a nadmetali su se i oko toga ko æe da ostvari veæi uticaj nad njihovim maloletnim, trinaestogodišnjim sinom kraljem Aleksandrom Obrenoviæem, u èije je ime do njegovog punoletstva Srbijom vladalo Namesništvo, koje je Milan odredio pre svoje abdikacije.
Kralj kršio zakon
Maloletnog kralja Aleksandra Obrenoviæa, kako navode istorièari, Nikola Pašiæ je jula 1891. godine poveo u posetu ruskom dvoru. U to vreme Pašiæ je od ruskog cara dobio dva miliona dinara da isplati njegovog oca kralja Milana, koji se, primivši novac, javno odrekao svojih kraljevskih i graðanskih prava i izjavio da æe živeti izvan Srbije, da u nju neæe dolaziti do sinovljevog punoletstva.
Donet je i zakon koji mu je zabranjivao povratak, ali Milan nije poštovao ni dogovor ni zakon. A jednom prilikom je, došavši u Srbiju, zapanjenim radikalima rekao da ga tuže što krši zakon.
Pored tih problema, Pašiæ se kao premijer Srbije suoèio i sa problemom kada je Aleksandar Obrenoviæ, na nagovor svog oca, aprila 1893. godine, sa nepunih 17 godina proglasio sebe punoletnim, odbacio Namesništvo i poèeo navodno samostalno da vlada.
Naime, za Aleksandrove vladavine, on nije bio jedini kralj Srbije, jer tu su bili njegovi kralj otac Milan i kraljica majka Natalija, koji su vukli svako na svoju stranu. Srbija je postala država sa dvojnom upravom i kako je primetio istorièar Živanoviæ u "Politièkoj istoriji": "Umesto jednog talenta roðenog za razaranje, tokom skoro sedam godina Srbija je imala dvojicu."
Pod desetogodišnjom vladavinom poslednjeg Obrenoviæa, kralja Aleksandra (1893-1903), po navodima Pašiæevog prijatelja, italijanskog diplomate Karla Sforce u knjizi "Nikola Pašiæ" iz 1937. godine, osnivaè i voða Radikalne stranke prošao je kroz najraznovrsnija iskustva: bio je gradonaèelnik Beograda, predsednik Skupštine, predsednik ministarskog saveta,oponumoæeni ministar u Rusiji...
Bio je osuðen (21. maja 1898) i na devet meseci zatvora u Požarevcu zbog uvrede kralja Milana u novinama, jer je kritikovao njegovu politiku oslanjanja na Austrougarsku. Potom je optužen da je upleten u Ivanjdanski atentat (7. jul 1899) protiv Milana Obrenoviæa i 13. septembra 1899. osuðen na pet godina robije, pa odmah pomilovan na intervenciju ruskog imperatora i posredstvom austrougarskog cara, kako navode neki istorièari.
Vladavina uz državne udare
Po oceni istorièara, vladavina poslednjeg potomka Obrenoviæa, kralja Aleksandra, poèela je državnim udarom, a tako se i završila. Došao je na vlast silom 1893, a 10 godina kasnije oficirska zavera pod Apisovim voðstvom, iz redova tzv. stajaæe vojske njegovog oca, došla mu je glave, okonèavši ubistvom kraljev i kraljièin život i celu dinastiju.
Za 10 godina vladavine, Aleksandar Obrenoviæ je izveo tri državna udara u Srbiji, ukidajuæi ustave zemlje. Obrazovao je 12 razlièitih vlada, svi ministri su postavljani odlukom dvora. Sklopio je brak sa znatno starijom dvorskom damom njegove majke, Dragom Mašin, koja mu nije podarila potomstvo.
Drugi, pak tvrde da je pomilovanje usledilo zbog Pašiæevog priznanja na prekom sudu da je meðu radikalima zaista bilo neprijatelja dinastije Obrenoviæ, kako piše istorièar M. L. Zeèeviæ.
Prema njegovim reèima, na Ivanjdan 1899, neki Bošnjak Ðura Kneževiæ pucao je na kralja Milana u Beogradu. Kralj Milan i kralj Aleksandar želeli su da iskoriste taj dogaðaj da unište Radikalnu stranku, pa su odmah optužili Glavni odbor da su njegovi èlanovi spremili taj atentat. Istog dana je proglašeno vanredno stanje i pohapšeni su svi èlanovi Glavnog odbra koji su se zatekli u Beogradu, dok je Pašiæ uhapšen u Požarevcu.
Voða radikala je, za vreme Aleksandrove vladavine bio i dobrovoljni izgnanik u Abaciji, zato što je kralju Aleksandru Obrenoviæu otvoreno rekao da svojim ševrdanjima i greškama klike koja ga eksploatiše ide u propast - i svoju i zemlje. U Srbiju se vratio nakon Aleksandrove ženidbe 1900, kada su 11. septembra te godine na roðendan kraljice Drage pomilovani svi radikali koje je preki sud osudio zbog ivanjdanskog atentata. Godinu dana kasnije u Beèu je umro kralj Milan i sahranjen je u Krušedolu.
Sažaljevao Aleksandra Obrenoviæa
Za razliku od Milana prema kojem je oseæao prezir i smatrao ga izdajicom srpske misli, Nikola Pašiæ je govorio da je prema njegovom sinu oseæao samo sažaljenje i da je u poèetku Aleksandrove vladavine želeo da mu pomogne kako bi se oko mladog kralja stvorila atmosfera popularnosti i poverenja.
Prema Sforcanovim navodima, Pašiæ je za Aleksandra Obrenoviæa, kojeg je smatrao nesreænikom, nakon njegovog ubistva 1903. godine, rekao i ovo: "Ne pada se nekažnjeno sve dublje. Da je bio okružen valjanim ljudima, mogao je postati èestit èovek, ali on nije imao snage da se odupre duševnom zlu."
Kralj Aleksandar Obrenoviæ i kraljica Draga ubijeni su 29.
maja 1903. oko jedan sat posle ponoæi. Oficiri, zaverenici su potom predali vlast Jovanu Ð. Avakumoviæu, koji je sastavio vladu od liènosti iz svih stranaka.
Ta vlada je preuzela na sebe i kraljevsku vlast, raspustila Narodnu skupštinu imenovanu 19. maja i sazvala staru, koja je ukinula Aleksandrov Ustav iz 1901. i vratila na snagu onaj iz 1888. godine, koji je delimièno promenjen i proglašen Ustavom iz 1903. Nikola Pašiæ je bio upoznat sa zaverom protiv Aleksandra Obrenoviæa, ali nije u nju bio umešan, držao se po strani, kako tvrde istorièari.
Posle pada dinastije Obrenoviæa, i povratka dinastije Karaðorðeviæ, 12. juna 1903. na tron Kraljevine Srbije u liku Karaðorðevog unuka Petra Prvog, Nikola Pašiæ, objavljuje u štampi od 26. avgusta opširnu poslanicu radikalima, u kojoj kaže da je promenom na prestolu u Srbiji rešeno ustavno pitanje, da je Srbiji obezbeðena parlamentarna vladavina i time sve pogodnosti za mirno privredno i prosvetno razvijanje države. On još naglašava da sada dolazi na dnevni red "rešenje sudbe naše braæe u Staroj Srbiji (Kosovo i Metohija) i Makedoniji".
Najteže uspomene Nikole Pašiæa, po oceni njegovih savremenika, bile su iz vremena vladavine dinastije Obrenoviæa, naroèito Milanovog režima. Meðutim, za razliku od Obrenoviæa, Karaðorðev unuk Petar Prvi Karaðorðeviæ, koji je na presto doveden 1903. godine, slagao sa veæinom u Skupštini i prihvatao ministre koji su imali poverenje te veæine.
Kralj Petar je, uz to, bio i jednostavan, nikad se nije razmetao i paradirao, pa je takvim osobinama potpuno osvojio Nikolu Pašiæa koji je i sam mrzeo svaku reklamu i propagandu.
Petar Prvi Karaðorðeviæ ne samo da je savršeno lojalno vršio dužnost ustavnog kralja, nego ni jednog trenutka nije oklevao da Pašiæu da punu podršku svog imena i autoriteta.
Tako da su sva priznanja koja su odavana kralju Petru Prvom kao glavnom faktoru uspešne obnove vojne i diplomatske Srbije, po oceni italijanskog diplomate Karla Sforce s poèetka 20. veka, u osnovi najveæim delom bila plod duge i žilave strpljivosti Nikole Pašiæa.
Kralj Petar Prvi Karaðorðeviæ
"Zna Baja šta radi"
On je, takoðe, u tom periodu umeo da prikupi oko sebe najkvalitetnije saradnike kao što su bili Stojan Protiæ i Lazar Paèu.
Do danas je ostalo upamæeno èuveno "tri P" Radikalne stranke: Pašiæ (mozak), Protiæ (usta) i Paèu (pero), odnosno - Protiæ se svaðao za celu Radikalnu stranku, Paèu pisao za celu Radikalnu stranku, a Pašiæ mislio za celu Radikalnu stranku.
Osim toga, beskrajno poverenje koje su, naroèito posle 1903. godine, imali u njega seljaèki redovi, ispunjavalo je Pašiæa oseæanjem da mu se snaga udvostruèila. U svakoj krizi ma s koje strane dolazila, srpski seljaci-radikali, iskazivali su slepo poverenje u Pašiæa govoreæi: "More, ostavi, zna Baja šta radi."
U junu 1903. kralj Petar Prvi Karaðorðeviæ je vratio na snagu liberalno-demokratski Ustav iz 1888. godine koji je njegov prethodnik kralj Aleksandar Obrenoviæ suspendovao. Ovog ustava kralj Petar se uvek držao s lojalnošæu, tvrde istorièari.
Ta njegova lojalnost i puna sloboda u primenjivanju parlamentarnog režima, omoguæili su Pašiæu i Radikalnoj stranci da vladaju nesmetano od 1903. do 1918. godine, osim vlade samostalaca (1905) i nekoliko koncentracionih kabineta u kojima su takoðe i radikali bili široko zastupljeni.
Pravac koji je Pašiæ dao srpskoj politici za vreme Petra Prvog Karaðorðeviæa ne bi se mogao ni zamisliti bez ovog kralja koji je bio idealan primer ustavnog vladara.
U deceniji pred Prvi svetski rat, u kojoj je Pašiæeva ruka vodilja bila presudna za blagostanje u Srbiji, u državi je uspostavljena demokratska vladavina, a ustavni poredak je ojaèan progresivnim reformama. Sve je to, po oceni dr Aleksa Dragniæa, bilo ostvareno održavanjem zdrave i razumne politike.
U sferi nezavisnog sudstva, uspostavljen je i sistem upravnih sudova sa Državnim savetom u svojstvu vrhovnog upravnog suda, èime se Srbija pridružila zapadnoevropskim državama tog vremena po pitanju efikasnosti sprovoðenja zakona.
Ekonomski razvoj je bio impresivan i imao se utisak da je Srbija bogata u stoci, da su joj ambari prepuni kao i državna blagajna. NJen novac poredio se sa najpostojanijim evropskim valutama tog doba.
Meðutim, ista ta decenija bila je propraæena, kako navodi dr Dragniæ, i rastuæom brigom za osloboðenje sabraæe, Srba u Bosni i Sandžaku, zatim u Staroj Srbiji (Kosovo i Metohija) i Makedoniji koji su bili pod turskom okupacijom, kao i za sunarodnike u Austrougarskoj.
Bila je to i decenija u kojoj su austrougarske vlasti anektirale Bosnu i Hercegovinu i nastojale da spreèe Srbiju da postigne svoje ciljeve, pa je Pašiæ morao mnogo da brine i o spoljnoj politici Srbije.
U to doba, po oceni mnogih istorièara, prilike oko Srbije i u Evropi bile su veoma teške i zapletene. U Staroj Srbiji i Makedoniji èetnièka borba je veæ bila uzela velikog maha. Pokušaj sporazuma sa Bugarskom je propao, pa su se srpski i bugarski komiti meðusobno krvavo obraèunavali u Makedoniji.
I u srpskim, odnosno slovenskim krajevima pod Austrougarskom postojao je veoma živ pokret za ujedinjenje južnih Slovena i svih Srba Balkana u jednu državu.
U to vreme, ni veze Srbije i Crne Gore nisu bile prijateljske i bratske koliko bi trebalo, jer je crnogorska omladina u Beogradu napadala vladu kralja Nikole Petroviæa, a na Cetinju se mislilo da to podstièu Pašiæevi radikali i kralj Petar Prvi Karaðorðeviæ koji je inaèe bio zet dinastije Petroviæa, oženjen Nikolinom najstarijom kæerkom Zorkom.
I u Evropi se, u deceniji pred Prvi svetski rat, stvarao težak zaplet. Austrougarska je svim silama nastojala da osnaži svoj uticaj na Balkanu i odatle potisne Rusiju.
Izmeðu Nemaèke i Francuske postojao je jak sukob oko Maroka. Oseæalo se da je veliki evropski rat vrlo blizu. Ti dogaðaji okupirali su Nikolu Pašiæa, a preureðenje i naoružanje srpske vojske i vešto suzbijanje austrougarskog uticaja na Balkanu, za Nikolu Pašiæa je bilo od prvorazrednog znaèaja.
Pašiæ niti je želeo, niti je tražio Carinski rat koji je prema Srbiji Austrougarska proglasila jula 1906. godine, pošto Pašiæ nije odustajao od predloga da se pregovori o trgovaèkim ugovorima razdvoje od pitanja o zajmu i državnim nabavkama.
Pašiæeva vlada je ipak uspela, zahvaljujuæi potpori Rusije, Francuske i Italije da znatan deo izvoza uputi preko Soluna u Italiju, Francusku, Englesku, Švajcarsku i Švedsku sa kojima su sklopljeni trgovinski sporazumi, pa je tako prilièno umanjila štetu od prekida trgovaèkih veza sa Austrougarskom, koja je do tada bila jedini potrošaè proizvoda iz Srbije.
Sporazumom iz Beograda i Beèa iz 1911. godine Carinski rat je bio završen, meðutim, u Srbiji je i dalje postojalo snažno neprijateljstvo u odnosu na austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1908. godine, mada je Berlinski kongres iz 1878. dao pomenutoj carevini to pravo.
Istovremeno sa aneksijom, beèka monarhija je obelodanila i plan da se izgradi železnièka pruga austrougarskim delom teritorije koja bi prolazila i kroz Novi Pazar i spajala Austrougarsku sa Solunom i Bugarskom, bez prolaska kroz Srbiju, èime bi okruženje i izolacija Srbije bili potpuni.
Pašiæ je smatrao da æe Turska ometati izgradnju te železnice i bio je u pravu. Nakon mladoturske revolucije u Turskoj, kako navode istorièari, nova turska vlast je zauzela stav da je projekat te železnièke pruge od drugorazrednog znaèaja i Austrougarski planovi u tom pravcu bili su osuðeni na propast.
Pred Pašiæem su, potom stajali novi izazovi kojima nièim nije doprineo. Na pomolu su bili Prvi i Drugi balkanski rat, a zatim i Prvi svetski rat.
Saveti sinovima
Kralj Petar Prvi Karaðorðeviæ, po nekim istorièarima, jednom prilikom rekao je svom starijem sinu prestolonasledniku Ðorðu da kralj ne sme da se svaða sa svojim ministrima, jer oni za njega predstavljaju narod, a voða naroda je zakon.
A kada je Ðorðe odustao od prava na presto u korist mlaðeg brata Aleksandra, potonjeg jugoslovenskog kralja ujedinitelja, kralj Petar Prvi je svom sinu prvencu kazao: Uzdrži se svih komentara protiv Pašiæa... Aleksandar æe biti kralj i biæe primoran da radi sa Pašiæem. Pašiæ je voða najveæe stranke u zemlji i ima pravo da vodi politiku države. Ako ima grešaka u tom upravljanju, narod je taj koji æe mu prigovoriti ili odobriti.
Podela radikala
Još 1901. godine došlo je do raskola u Pašiæevoj Radikalnoj stranci. Glavni razlog tome bilo je donošenje oktroisanog Ustava Aleksandra Obrenoviæa i koalicije radikala sa naprednjacima. Pristalice te koalicije nazvani su Pašiæevi stari radikali ili fuzionaši, a protivnici, skoro sve mlaði ljudi - mladi ili samostalni radikali (samostalci).
Meðu njima je zapoèela odmah veoma oštra verbalna borba u kojoj se Pašiæ uglavnom držao po strani. U potonjem periodu vladavine kralja Petra Prvog Karaðorðeviæa ove dve radikalne stranke èesto su ulazile u savez i pravile koaliciju u Narodnoj skupštini Srbije, ali se i burno razilazile.
Tri rata za šest godina
• U tri rata od 1912. do 1918. godine Pašiæ uspešno "vodio srpski brod kroz olujne balkanske tesnace" • Gubitak Skadra pod pritiskom Evrope • Pašiæ èekao da Bugari udare prvi • Pokušaj nalaženja mirnog rešenja sukoba sa Austrougarskom
U ratnim godinama od 1912. do 1918, politièki talenat Nikole Pašiæa dolazi do punog izražaja. Po oceni istorièara, strpljiv kao predsednik srpske vlade, odluèan kao ratni strateg i pronicljiv kao diplomata, Nikola Pašiæ je punih šest godina "vodio srpski brod kroz olujne balkanske tesnace".
Prvi od dva balkanska rata koji je Kraljevina Srbija sa Bugarskom i Crnom Gorom vodila protiv turske carevine poèeo je oktobra 1912, a Turci su mesec dana kasnije podneli zahtev za mir zatraživši od Velikih sila da posreduju.
Turskim porazom, kako navodi dr Aleks Dragniæ iz SAD u knjizi "Srbija, Nikola Pašiæ i Jugoslavija", naroèito je bila iznenaðena Austrougarska carevina, koja je oèekivala da æe Turska poraziti buntovne albanske države. Srpska vojska je, meðutim, bila veoma efikasna u tom ratu, pa su i Bugari od nje tražili pomoæ.
Jula 1917. Pašiæ (u sredini sa bradom) potpisao je Krfsku dekleraciju
Srbija ostala bez mora
Dok su Turci tražili mirovno posredovanje, srpska vojska je stigla do Jadranskog mora. Izbila je na Draè i ustanovila zajednièku granicu sa Crnom Gorom. Austrija je, meðutim, tražila srpsko povlaèenje i stvaranje albanske države. Narod i vojska su bili protiv povlaèenja, pa se Pašiæ našao u teškom položaju.
Prihvatio je posredovanje Velikih sila da se stvori albanska država, ali da se Srbiji ostavi pristup moru, pošto je ruski ministar inostranih poslova Sergej Sozonov tvrdio da æe Rusija štititi srpske interese. Ali, Austrija nije odustala od zahteva za povlaèenjem srpske vojske.
U meðuvremenu, Crnogorci su poèeli opsadu Skadra.
Grad je kapitulirao 23. aprila 1913. i predao se crnogorskom kralju Nikoli Petroviæu, ali trijumf je bio kratkog daha. Èetiri dana kasnije, na pravoslavni Uskrs, Velike sile su zahtevale od vlade na Cetinju, da se smesta povuèe iz Skadra.
Pritisak Rusije i Evrope na Srbiju je bio neviðen, pa je i Pašiæ ubeðivao kralja Nikolu da je žrtva velika, ali se mora podneti kad je zahteva èitava Evropa. Ista stvar se dogodila i Srbiji po pitanju izlaska na more.
Uzaludne ostavke
Pašiæ je 3. juna 1913. podneo Petru Prvom Karaðorðeviæu ostavku svoje vlade, jer je i u vladi došlo do razmimoilaženja kako rešiti spor sa Bugarima. Kralj nije hteo da primi ostavku smatravši "da je neumesno izazivati krizu vlade kad ona uživa poverenje veæine i krune, nego da treba produžiti otpoèeti posao osloboðenja". Šest dana kasnije, pod pritiskom opozicije, 9. juna Pašiæ ponovo bezuspešno podnosi još jednu ostavku vlade kralju Petru Prvom.
Sa druge strane, pošto je problem deobe teritorije osloboðene od Turske bio složen, izbio je spor po pitanju granice izmeðu Srbije i Bugarske. Pošto Bugari nisu bili spremni na kompromis i mirno rešenje, Bugarska je juna 1913. koncentrisala velike trupe na granici sa Srbijom. Srpski vojni krugovi su tražili da se napadnu Bugari, pre nego što oni uðu u Srbiju.
Pašiæ je, kako navode istorièari, mudro oklevao, ne želeæi "da se prvi baci kamenom". Ali, Bugarska je napala Srbiju 30. juna te godine, izvršivši istovremeno napad i na Grèku. Veæ narednog meseca bugarska vojska je bila poražena i prinuðena da traži mir, koji je potpisan u Bukureštu avgusta 1913. godine.
Srbija je balkanske ratove završila sa znatnim dobitkom. Proširena je, kako navode istorièari, za oko 40.000 kvadratnih kilometara i dobila je Južnu, odnosno Staru Srbiju. Po hrabrosti svoje vojske Srbija je postala najuglednija država Balkana i stekla priznanje Evrope. Ujedno ona postaje i nada svih Srba na Balkanu, pa postaje privlaèna i za sve južne Slovene.
U to vreme, kako ocenjuju istorièari, ugled radikala, a naroèito Nikole Pašiæa veoma je porastao. "Èika Pera" (kralj Petar Prvi Karaðorðeviæ) i Baja (Nikola Pašiæ) bili su liènosti o kojima je narod govorio da "dok oni upravljaju Srbijom niko nizašta ne treba da brine".
Zamerka opozicije
U septembru 1916. na Krfu, za vreme zasedanja srpske Skupštine, kako navodi Sforca, jedan opozicioni poslanik zamerio je Pašiæu da ne istièe dovoljno srpske žrtve pred saveznicima. Pašiæ je odgovorio:
"Zar bi trebalo da neprestano na sav glas trubimo o žrtvama našeg naroda? Mislim da naèin na koji je on poneo svoj krst i izvršio svoju dužnost govori dovoljno, a mi bismo se ponizili kada bismo se time hvalili kod saveznika i po prestonicama Antante".
Kao za vreme balkanskih, tako je i u vreme Prvog svetskog rata Nikola Pašiæ bio na èelu Vlade Kraljevine Srbije. A pre izbijanja Prvog svetskog rata pokušao je da napravi kompromis sa Austrougarskom, predlažuæi Beèu da sklope trgovinski ugovor u kome æe Srbija dobiti tretman najpovlašæenije nacije, slobodnu luku negde na Jadranu i opšte dogovorene tranzitne carine:
"Kad bi se to obezbedilo mogli bismo postati uzajamno korisni susedi...", predlagao je Pašiæ, dodajuæi da je on èovek mira, ali da ga Austrougarska gura na put rata, jer želi da ima presudnu reè u balkanskim poslovima.
Brojna istorijska istraživanja ukazuju da je Austrougarska i pre poèetka Prvog svetskog rata bila odluèna da porazi Srbiju i da je ubedila nemaèku vlast u Berlinu da je "preventivni rat protiv Srbije apsolutna nužnost".
Tako je zgodan povod za napad na Srbiju bio Sarajevski atentat na austrougarskog prestolonaslednika Ferdinada na Vidovdan, 28. juna 1914. Mada je u to vreme Bosna i Hercegovinabila pod aneksijom Beèa, Austrougarska je odmah uputila ultimatum Srbiji sa vrlo teškim zahtevima, tražeæi pozitivan odgovor u roku od 48 èasova. Pašiæeva vlada je teškom mukom prihvatila veæinu zahteva osim jednog.
Naime, Srbija se saglasila da izmeni zakon o štampi tako da se onemoguæe napadi na Beè, da raspusti organizaciju Srpska narodna odbrana, da protera uèitelje, državne èinovnike i oficire koji su bili antiaustrijski raspoloženi. Ali, Srbija nije mogla da uvaži zahtev da austrougarski agenti vrše istragu na tlu Srbije po pitanju ubistva Franca Ferdinanda. Nakon toga su izmeðu dve države prekinuti diplomatski odnosi.
Austrougarska je objavila rat Srbiji 28. jula 1914. godine napadom na Beograd.
Sukob sa regentom
Regent Aleksandar Karaðorðeviæ, kako navodi dr Dragniæ, nameravao je da 1916. ukloni Pašiæa i postavi vojno-èinovnièku vladu, a Pašiæ mu je navodno odgovorio: "U ovoj Skupštini Radikalna stranka ima veæinu. Ako ovo nije narod ni vi niste kralj...". A kada je po Aleksandrovoj želji tražen zakon koji bi proširio jurisdikciju prekog suda i na vojna lica (do tada je pokrivao samo vojne obveznike), Pašiæ je i to odbio.
Nakon poèetnih neuspeha srpska vojska se povukla u unutrašnjost Srbije, a Pašiæ sa vladom u Niš. Srpska vojska se potom pregrupisala i teško porazila neprijatelja, proteravši ga iz Srbije.
Tako da su se marta 1915. proširili glasovi da navodno Beè nudi mir pod povoljnim uslovima. Pašiæ je kazao da "ukoliko takva ponuda i postoji, samo bi idiot mogao da je prihvati, jer ako centralne sile pobede u ratu one æe odustati od svojih obeæanja i uništiti Srbiju kao nezavisnu državu, a ako saveznici pobede, kazniæe Srbiju zbog njene izdaje pa æe njene nacionalne aspiracije biti time nepopravljivo ošteæene".
Meðutim, u leto 1915. usledio je novi sinhronizovani napad na Srbiju nemaèko-austrijskih i bugarskih snaga. U nedostatku saveznièke pomoæi u znaèajnijoj meri, srpska vojska je bila prinuðena na povlaèenje koje je poèelo 6. oktobra. Vojska se sa delom naroda, krunom i vladom povlaèila ka jugu Srbije, a od 12. novembra preko Albanije i Crne Gore.
Pašiæ se sa vladom povukao iz Niša u Kraljevo, zatim u Rašku, pa u Kosovsku Mitrovicu i preko Kosova polja. Prema svedoèenju italijanskog diplomate Karla Sforce, inaèe Pašiæevog savremenika, u knjizi "Nikola Pašiæ", predsednik srpske vlade je nakon vrlo teškog putovanja stigao u Skadar 30. novembra 1915.
Sa narodom preko Albanije
"Pašiæ je stoièki podneo sav zamor mukotrpnog povlaèenja kroz albanske planine. Jedina uspomena na koju se èesto vraæao bila je duboka bojazan da za svoje Srbe neæe moæi da pribavi dovoljno namirnica...
Srpska vojska se povlaèila u tri pravca: preko Elbasana i Tirane na Draè, preko Peæi, Èakora i Podgorice na Skadar i dolinom Belog Drima, takoðe na Skadar. Ovaj put, kojim se povlaèio i Pašiæ, bio je najkraæi, ali i najteži. Dane i dane, po kiši i pljusku, pristizale su hiljade aveti ugašenih oèiju jedva izustivši: "Hleba", a hleba nije bilo...
"Mnogi su kao snoplje padali po ulicama Skadra", svedoèi Sforca. Uveèe 19. januara, par sati nakon iskrcavanja na Krf, Pašiæ je dobio vest da se prvi transportni brod koji dolazi iz Albanije sa jednim delom srpske vojske, ukotvio pred malim ostrvom Vido u krfskim vodama.
U ne preterano prijateljskoj atmosferi na grèkom ostrvu Krfu, odakle nije odlazio osim po potrebi diplomatske službe, Pašiæ je uspeo da prikupi energiju i obezbedi saveznièku pomoæ da se opremi oko 150.000 srpskih vojnika koji su zatim upuæeni na Solunski front, odakle su krenuli u borbe za osloboðenje Srbije.
Pašiæ je jula 1917., potpisao poznatu "Krfsku deklaraciju" kojom se proglašava narodno i državno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, i daju osnovi ureðenja buduæe zajednièke države". A dan pošto su saveznici poèeli vojne operacije protiv bugarske vojske na Solunskom frontu, 2. septembra 1918. godine, stigao je u Pariz.
Odatle, do kraja oktobra, nastavlja diplomatske misije u Engleskoj, a zatim i u Ženevi. U Parizu je na njega izvršen pritisak saveznika i predstavnika Jugoslovenskog odbora da prizna zagrebaèko Narodno vijeæe Slovenaca, Hrvata i Srba, da srpska vojska ne prelazi reku Savu. Pristao je i na obrazovanje zajednièke vlade u Parizu, a potpuno ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca obavljeno je 1. decembra 1918. godine.
Za vreme svoje duge i plodonosne životne karijere Nikola Pašiæ je na bojnom i diplomatskom polju uèestvovao u rušenju otomanske i Austrougarske carevine i donošenju slobode mnogim narodima Balkana, a kada se ratni vihor smirio, mudri Baja je diplomatskim umeæem na mirovnim konferencijama u Ženevi i Parizu uspeo da obezbedi ostvarenje maksimalnih zahteva prve zajednièke južnoslovenske države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, stvorene 1. decembra 1918. godine.
Nevolje, meðutim, nisu prestale ni u novoj državi.
Mada su mirovnim ugovorima (Versajskim, Senžermenskim, Trijanonskim, Nejskim i Lozanskim) obezbeðene povoljne granice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, unutrašnje razmirice su poèele da potresaju ovu državu. Po oceni istorièara, nelojalnim držanjem hrvatskih i komunistièki orijentisanih politièara dolazi do èestih parlamentarnih kriza.
Uvredio ga Aleksandar
Deset dana nakon stvaranja nove južnoslovenske kraljevine, Nikola Pašiæ je iz Pariza stigao u Beograd i odmah su poèeli pregovori o novoj vladi. Pašiæ je 15. decembra 1918. sastavio tu novu vladu u koju su ušli predstavnici gotovo svih stranaka, osim hrvatskih radiæevaca i frankovaca.
Dan kasnije podneo je regentu Aleksandru na potpis ukaz o novoj vladi, ali je on to odbio da potpiše rekavši Pašiæu, kako navodi istorièar M. L. Zeèeviæ, da ne uživa poverenje Krune.
Ovo je za Pašiæa bio težak udar. Duboko uvreðen, napustio je sve i pristao da da novu vladu obrazuje njegov prijatelj Stojan M. Protiæ. Ovaj je pet dana kasnije sastavio vladu od istih liènosti kao i Pašiæ koji je tad odreðen za predsednika jugoslovenske delegacije u Parizu.
Narodna skupština Kraljevine Srbije izglasala je, 27. decembra 1918, ujedinjenje sa Slovencima i Hrvatima u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a Pašiæ se vratio iz Pariza dve godine kasnije, 23. avgusta 1920. Na državnoj upravi zatekao je vladu dr Milenka Vesniæ.
Pouka Milanu Rakiæu
O Pašiæu su saèuvane i mnoge anegdote. Jedna od njih kaže: Kada je pesnik Milan Rakiæ prvi put stupio u diplomatiju, primio ga je i Pašiæ reèima:
"Ovaj, ja sam èuo da ti pevaš pesme, ali u spoljnoj politici nema pevanje, nego ima sve da èuvaš u državnu tajnu, kao što devojka ima da èuva... ovaj... pre nego što se uda".
Nepun mesec kasnije, Pašiæ podnosi ostavku na èlanstvo u Privremenom narodnom predstavništvu. Još pod utiskom regentove uvrede, nameravao je da se sasvim povuèe iz politike. Ali, 15. septembra pomirio se sa regentom Aleksandrom Karaðorðeviæem, potonjim jugoslovenskim kraljem.
Aleksandar mu poverava mandat i Pašiæ formira novu vladu 1. januara 1921. godine. Krajem marta pridobija nove stranke (Jugoslovensku-muslimansku, Zemljoradnièku i Samostalni kmetijski klub), pa uz radikale i demokrate proširuje koalicionu vladu, koja priprema Vidovdanski ustav, izglasan 28. juna 1921. Posle martovskih izbora 1923. Nikola Pašiæ osniva novu vladu, ali zbog prigovora opozicije da sprovodi samovolju, podnosi ostavku maja 1924. godine.
Nakon ubedljive pobede radikala na februarskim izborima 1925. Nikola Pašiæ, tvrdim pregovorima, uspeva da pridobije Hrvatsku seljaèku stranku da prizna novu državu, ustav i dinastiju Karaðorðeviæa i da 18. jula te godine formira koalicionu vladu radikala i Hrvatske seljaèke stranke. U bogatoj politièkoj karijeri dugoj 50 godina ovo je bila deseta i poslednja vlada Nikole Pašiæa.
Ostavku na položaj predsednika te vlade podneo je 8. aprila 1926. godine, ali još nije nameravao da se sasvim povuèe iz politike, mada je bio zašao u 81. godinu.
Razuzdani princ Ðorðe
Jednom prilikom ministar dvora Karaðorðeviæa došao da se žali kod Pašiæa: "Gospodine predsednièe, naš zastupnik poslanika iz Pariza, javlja da princ Ðorðe (stariji sin kralja Petra Prvog), tamo èini prava èuda!... Nego mislite li šta preduzimati zbog ugleda zemlje i dinastije?".
Na to æe Pašiæ: "Ovaj... jes... onaj... znaš, ali, bolje da èini tamo nego amo... a ovaj znaš, zemlja i dinastija su sa Francusku u dobre odnose... pa ovaj, ako on doðe amo, mi æemo ga opet poslati tamo!"
Dok je bio na èelu vlada u jugoslovenskoj kraljevini èesto su ga kritikovali, kako navode istorièari, da "nije bio dovoljno svestan nacionale osetljivosti, naroèito Hrvata", mada je nastojao "da narod uživa u plodovima slobode i demokratije".
I odnosi sa kraljem Aleksandrom bili su promenljivi, mada je Pašiæ razvio teoriju da "premijer mora poštovati krunu i nastojati da bude korektan", a u isto vreme "ne sme biti previše na odstojanju ni suviše blizak", poredeæi to sa kaminom: "Ako si suviše blizu ne valja, izgoreæeš. Ako si predaleko ne valja, smrznuæeš se."
Poslednjih meseci života, po navodima dr Dragniæa, lider radikala Nikola Pašiæ je u èestim susretima sa Milanom Gavriloviæem koji je tada bio lider jedne nove stranke, govorio za kralja ujedinitelja Aleksandra Prvog Karaðorðeviæa:
"Kralj je mlad. Misli da je u životu sve moguæe... Ali u životu nije sve moguæe. Teške borbe nam predstoje... Kao nekad davno... razmisli o tome. Mislim da treba da se udružimo... Da se stranke udruže. Ti dovedi mladost, entuzijazam. Tako smo mi poèeli... A mi æemo uneti iskustvo, veliko iskustvo, veliko... Razmisli o tome... Teška borba predstoji..."
Meðutim, Pašiæa su kritikovali što se, s obzirom na pozne godine ne povlaèi iz visoke politike. Kad mu je jedan novinar to pomenuo, prenevši reèi jednog radikala da je Pašiæ nesposoban da vodi stranku i državne poslove zbog starosti, Baja je odgovorio: "Istina je da sam star.
Mitropolite, kako gospoða?
Došao mitropolit Dimitrije u dvor da kralju èestita Novu godinu. Stigao potom i Pašiæ, pa skide cilindar, priðe mitropolitu s osmehom i reèe:
"Dobar dan Vaše Visoèanstvo! Kako je gospoða sa zdravljem"? Mitropolit, koji je naravno monah, zbunjen pominjanjem "visoèanstva i gospoðe", zakašlja se i bez odgovora ostavi Pašiæa.
Proslavljam svoju osamdesetu godinu. Ali, hvala Bogu, moje umne sposobnosti su dobre, a moje fizièko zdravlje me služi bolje nego neke od šezdeset koji pate od politièkih nazeba.
Da, da, pokojni Stojan i pokojni Milenko i pokojni Draža, èesto su mi govorili da sam ja star i da treba da se èuvam promaje i prehlade, ali ja sam im rekao, a to kažem i danas: Muškarci u mojoj porodici dožive stotu, a neki èak hoæe i da je prekoraèe. I umiru potpuno bistra uma".
Pašiæa je poslednjih godina života opozicija optuživala za korupciju, obrušivši se i na njegovog sina Radeta. Svakave prièe, kako navode istorièari, širile su se o navodno nezakonitom Nikolinom i Radetovom bogatstvu.
Pored imovine koju je imala njegova bogata žena
Ðurðina, Nikola je u jednom trenutku, po navodima dr Aleksa Dragniæa iz SAD u knjizi "Srbija, Nikola Pašiæ i Jugoslavija", imao 5.000 deonica u rudniku bakra u Boru.
Naime, mnogo pre nego što je dobio mesto u vladi i još pre Timoèke bune za vladavine Obrenoviæa, Pašiæ je stekao dozvolu da traži rudu na mestu gde su mu seljaci pokazali veliku stenu.
Nakon ugušenja te bune od strane Obrenoviæa, Pašiæ je traženje rude predložio Ðorðu Vajfertu, koji je u mladosti došao u Srbiju, borio se u srpskoj vojsci i postao vodeæi industrijalac. Pošto je projekat istraživanja rude bio uspešan, da bi se zahvalio Pašiæu na dobrom savetu, Vajfert mu je poklonio 5.000 deonica.
Mnogo godina kasnije i Pašiæev sin Rade je stekao veliko bogatstvo na slièan naèin. On je, kako navodi dr Dragniæ, "èitao o zlatu i srebru koje su iskopavali u Srbiji tokom srednjeg veka i otputovao u Istanbul i Dubrovnik kako bi prouèio stare zapise", nakon èega je dobio "dozvolu da istražuje rudu, i posle nekoliko godina iskopavanja uspeo je da dobije britanski kapital za osnivanje kompanije za eksploataciju rudnika Trepèa (cink i srebro)", pa se iz ovog poduhvata Rade veoma obogatio.
Poverenje naroda
Nikolu Pašiæa su, takoðe, optuživali da "ne ostavlja za sobom tragove, pa ne može ništa da mu se dokaže", a on nikad nije odgovarao na liène napade. Jedan njegov savremenik je zabeležio: "Retko se može sresti državnik koji ispoljava toliko hladnokrvnosti kada mu se upuæuju kritike. LJudi, èak i oni iz opozicionih stranaka, imali su poverenja da i u najtežim trenucima 'Baja zna šta radi', a to poverenje je najveæa snaga i najbolja nagrada sposobnom politièaru".
Nikola Pašiæ je, po svedoèenju njegovih savremenika vodio jednostavan porodièni život. Bio je umeren u svemu i veoma štedljiv, o èemu je ostalo svedoèanstvo do danas. Pošto nije imao obièaj da ostavlja bakšiš u kafani, kelner je jednom napomenuo: "Gospodine Pašiæu, Vaš sin Rade uvek ostavlja bakšiš". Na to je Pašiæ rekao: "Lako je njemu kad mu je otac Nikola Pašiæ".
Drugom prilikom, kad mu je sin Rade odocnio kuæi, Pašiæ ga upita gde je bio ceo dan. "Bio sam tata na trkama, bilo je vrlo interesantno", kaže mu sin. "A ko je pobedio?", pita otac. "Jedna kobila", odgovori Rade i kaza èija je. "Pa, ovaj, zar i ženske trèe?", pripita Pašiæ.
Za razliku od privatnog života koji je umeo da zaèini humoristièkim dosetkama, u politici je Nikola Pašiæ èesto izgledao zagonetan i nedokuèiv, ljudima je prilazio s odreðenom rezervom i drugima nije poveravao svoje misli i ideje, sve dok sam ne bi rašèistio sa dilemama i problemom.
Umro je 10. decembra 1926. godine u svome domu na uglu Pozorišne i Jevremove ulice u Beogradu. Po svedoèenjima savremenika, ostavio je za sobom 826.605 ondašnjih dinara (u vrednosti tadašnjih 16.000 dolara) na štednom raèunu u banci, namenivši novac za podizanje spomenika ruskom caru Nikolaju u Beogradu u znak zahvalnosti srpskog naroda.
_________________ Banjalucanin-to je zanimanje!
|