A sad da vidimo kako se raspala i zasto se raspala bivsa YU, po kazivanju njenih glavnih protagobnista. Pricu svakog protagoniste prezentirat cemo u dva dijela. Tu se jasno vide razlicita gledista i suprostavljeni stavovi. Pa da pocnemo.
Molim Miceliusa za strpljenje, jer ovi ljudi ne pricaju price za malu djecu, tra, la, la, la la, nego govore, iznose svoja vidjenja.
Pozdrav Zah
Borisav Jović: SVAKO REŠENJE JE BILO BOLJE OD RATA
Autor: Branka MIHAJLOVIĆ
Borisav Jović, bivši predsednik predsedništva SFRJ, bliski Miloševićev saradnik iz vremena raspada Jugoslavije, autor knjige "Poslednji dani SFRJ": "Za nas koji smo bili na vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji iz Srbije, najbolja varijanta bila je da se nađe političko rešenje za Jugoslaviju. A, ako to nikako ne može, onda da se, kako ustav i predviđa, raspiše referendum i promene granice u skladu sa voljom naroda, što, naravno, ni Hrvati ni Muslimani nisu hteli da prihvate i to je dovelo do građanskog rata"
RFE:
Gospodine Joviću, kada je, po vašem mišljenju, počeo raspad Jugoslavije?
JOVIĆ:
Raspad Jugoslavije je faktički počeo kada su Slovenija i Hrvatska krenule da donose svoje ustavne odluke koje su bile u sukobu sa ustavom Jugoslavije. Ali, to je trenutak koji je samo formalno obeležio raspadanje zemlje, jer njen raspad počinje mnogo pre toga. Može se reći da je već ustavom iz 1974. godine bio, na neki način, predodređen, pa možda i pre toga, odlukama iz 1963. godine. Tada se krenulo na jačanje funkcija republika, jer neke od njih su nezajažljivo težile za većom samostalnošću i na kraju se sve završilo odvajanjem od Jugoslavije.
RFE:
Vi ste bili u državnom vrhu, u Predsedništvu SFRJ, kada se raspadala Jugoslavija, od 1989. do 1992. godine. Koje ste probleme nasledili 1989. godine od prethodnog predsedništva, na čijem je čelu bio Raif Dizdarević?
JOVIĆ:
Prvo pitanje je bilo praktično blokada funkcionisanja Jugoslavije. Tada je za svaku odluku iz njene nadležnosti bila potrebna saglasnost svih republika i autonomnih pokrajina, a to se sve događalo u vreme kada su neke republike težile otcepljenju. Nisu se mogle doneti najznačajnije odluke, kao naprimer odluka o finansiranju vojske ili odluka o budžetu ili o pomoći nerazvijenim područjima. Dakle, taj sistem nije mogao dalje da funkcioniše. Prvo krupno pitanje je bilo redefinisanje nadležnosti Jugoslavije, dogovor na koji način da ona funkcioniše. Drugo aktuelno pitanje je bila kriza na Kosovu koja je trajala već duže vremena i koja je kulminirala osamdesetih godina pobunama na Kosovu i Metohiji i promenom ustava Srbije sa kojim se nije složilo separatističko vođstvo Kosova.
RFE:
Šta su Slovenija i Hrvatska predlagale krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad je u pitanju redefinisanje Federacije?
JOVIĆ:
Da bi se razumeli predlozi Slovenije i Hrvatske treba imati u vidu njihovu čvrstu političku odluku, odnosno čvrstu političku odluku njihovih najjačih partija koje su bile na vlasti ili su u sledećoj turi došle na vlast, da idu iz Jugoslavije. Sve se može razumeti na taj način. Naime, formalno su Slovenija, pa i Hrvatska, insistirale da se uopšte ne vodi rasprava o promeni ustava Jugoslavije i rešavanje jugoslovenske krize, nego da svaka republika donese svoj ustav onako kako ona smatra da treba. Onda bi se, imajući u vidu činjenicu da su te republike postale ustavno samostalne, tj. da imaju svoj ustav i svoju državu, eventualno pronašlo rešenje za zajednički život na osnovu zajedničkih interesa. To znači - pustite nas da se osamostalimo, pustite nas da donesemo svoj ustav i svoje zakone, a mi ćemo videti gde je naš interes za zajednički život.
RFE:
Šta je bio stav Srbije? Da li je Srbija dozvoljavala neke ustupke, kad je reč o decentralizaciji Federacije?
JOVIĆ:
Pa, to nije bilo sporno. Sporno je bilo to na koji način se želi ostvariti republički ili nacionalni interes. Prema ustavu Jugoslavije prvo je trebalo usaglasiti zajednički stav o Jugoslaviji, a onda na osnovu toga donositi republičke ustave. To je put koji podrazumeva da se Jugoslavija ne može tek tako raspasti ako neko hoće svojim ustavom da donese odluku da bude više ili manje samostalan ili da izađe iz Federacije. Ako neko želi da izađe iz Jugoslavije, onda mora da koristi ustavni postupak koji podrazumeva referendum naroda, zahtev Saveznoj skupštini, glasanje i čisti računi među republikama. Ceo problem je bio u tome što je Srbija insistirala na tom postupku. Insistirala je zbog toga što je srpski narod raspoređen u više republika. Pre svega je bio problem sa srpskim narodom u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pa i u Makedoniji. Insistiranje na ustavnom postupku je značilo da će se sigurno čuti i stav srpskog naroda u tim republikama, zaštita njihovih interesa na osnovu ustava. Svaki drugi put bi značio prejudiciranje odluka koje možda ne odgovaraju srpskom narodu.
SLOVENIJA TRAŽI ALIBI
RFE:
Krajem osamdesetih odnosi između Srbije i Slovenije su bili jako loši. Postojala je inicijativa, čini mi se iz Ljubljane, da se sastanu dva rukovodstva i razgovaraju o spornim pitanjima. U vašoj knjizi pišete o tome da je Milošević, u jednom internom razgovoru, rekao da Slovence treba "ignorisati i omalovažavati". Da li biste se prisetili tog razgovora?
JOVIĆ:
Suština problema između Srbije i Slovenije je bila u tome što je Slovenija podržavala separatističke zahteve Šiptara ( Albanaca, op.pr.) na Kosovu i Metohiji - i u suštinskom i u formalnom pogledu. Mi smo smatrali da nije fer da se Slovenija meša u srpska pitanja. To je naša država, to su naši problemi, mi to rešavamo na ustavan i zakonski način. Mi nijedno pitanje, nijedan problem koji oni u Sloveniji imaju, ne smatramo našim problemom. A oni su direktno podržavali šiptarske separatiste na Kosovu i Metohiji i bili su direktno protiv svega onoga što je Srbija preduzimala da se pitanje Kosova reši mirnim i demokratskim putem. Zašto su to radili? Po našem mišlenju, zato što su želeli da izađu iz Jugoslavije, ali im je bio potreban neki alibi za odlazak, bio im je potreban neki konflikt, trebalo im je neko obrazloženje zašto oni neće i ne mogu da žive u Jugoslaviji. Nama je to bilo apsolutno neprihvatljivo. Ako hoćete da izađete, izađite. Imate ustavni put, pa izađite.
RFE:
Kad je reč o Kosovu, u leto 1989. godine se obeležava 600. godišnjica kosovske bitke. Da li je u Predsedništvu bilo dvoumljenja da li ići na tu proslavu ili ne? Da li možete da se prisetite razgovora u vezi s tim?
JOVIĆ:
To je bilo vreme dramatične situacije na Kosovu i, na neki način, dramatične situacije u Jugoslaviji. 600. godišnjica kosovske bitke je veliki datum srpske istorije i Srbija je želela da taj datum obeleži. Koliko je to možda bilo u nekoj disonanci sa željom da se ne podstiče dalji konflikt na Kosovu, s obzirom da je već bilo dovoljno konflikata, to ne mogu da kažem. Međutim, vrlo je verovatno da je to uticalo na one koji imaju primedbe na srpsku politiku na Kosovu da se dvoume da li da dođu ili ne.
RFE:
Da li je o tome bilo reči na sednici Predsedništva?
JOVIĆ:
Predsedništvo je pozvano da dođe na Kosovo i Metohiju.
RFE:
Tada je Janez Drnovšek bio predsednik.
JOVIĆ:
Da. On se malo dvoumio i na kraju prihvatio da dođe.
RFE:
Zašto se dvoumio?
JOVIĆ:
Mislim da se možda dvoumio i zbog tog odnosa Slovenije prema Srbiji u vezi sa Kosovom. Ali, radilo se i o pitanju prestiža, jer je bilo predviđeno da centralne ličnosti na toj proslavi budu Srbi, jer je to srpska proslava, a da oni budu gosti. Drnovšek je smatrao da je to za njega ponižavajuće, a isto tako mu je bilo neprijatno da bude taj koji će promovisati jednu takvu proslavu. Ali, na kraju je nađen kompromis.
RFE:
Bilo je i reči o tome kad koji venac staviti.
JOVIĆ:
Jeste. Milošević je bio izričit da je to proslava srpskog naroda i da će centralni venac položiti Srbija, a da desno i levo od njega mogu da budu federacija i vojska - i na kraju je tako i bilo.
RFE:
Jedini član Predsedništva koji nije došao bio je Stipe Šuvar.
JOVIĆ:
Rekao je da neće da sluša Slobodana Miloševića. Jasno je rekao na sednici Predsedništva da on ne želi da ide da sluša Slobodana Miloševića. To je bio odraz konflikta koji je među njima postojao.
RFE:
Da li se još neko dvoumio, osim Drnovšeka i Šuvara?
JOVIĆ:
Nisam uočio. Moguće, ali to je zaista davno bilo, tako da sad ne bih mogao precizno da kažem.
RFE:
Da li je posle toga bilo reagovanja na govor Slobodana Miloševića, s obzirom da je u jednom trenuku Milošević pominjao i upotrebu sile i da se smatra da je taj govor nagoveštavao mogući rat i raspad bivše Jugoslavije?
JOVIĆ:
Predsedništvo o tome nije razgovaralo.
RFE:
Da li se sećate kako je izgledala prva sednica nakon Gazimestana?
JOVIĆ:
Ne sećam se tačno, s obzirom da je to bilo dosta davno. Ali, nije mi ostalo u sećanju da je neko zvanično reagovao na taj Miloševićev govor, mada je on imao veliki odjek u javnosti i u štampi. Bilo je reagovanja u javnosti na tu rečenicu " ako moramo, onda ćemo i rat voditi". Međutim, nisam siguran da tome treba pridavati neki veliki značaj. To su vremena u kojima je možda najviše problema bilo na Kosovu i Metohiji i lično ne verujem da je Milošević tada mislio na ratovanje u Jugoslaviji.
RFE:
Da li ste ga pitali o toj rečenici?
JOVIĆ:
Ne. Uopšte nisam o tome s njim razgovarao.
RFE:
Da li je o tome bilo internih razgovora među članovima Predsedništva? Naprimer, kad ste se prvi put sreli s ljudima iz Predsedništva, ne mislim na zvaničnom sastanku, da li ste o tome razgovarali?
JOVIĆ:
Verujte da se toga ne sećam, ali čini mi se da nije bilo nikakvih razgovora s tim u vezi.
RAT SE NEĆE MOĆI IZBEĆI
RFE:
Kad govorimo o nagoveštaju rata, u knjizi o raspadu Jugoslavije ste zapisali da je u jednom razgovoru izrečeno da je rat neminovan. Da li biste se prisetili tog razgovora? Da li možete da se setite kada je to izgovoreno?
JOVIĆ:
Ako se to odnosi na razgovor posle sednice Predsedništva o Kosovu, a to je bilo prošireno Predsedništvo gde sa predsednicima republika i autonomnih pokrajina ni oko čega nije mogla da se postigne saglasnost, onda to je bio jedan prosto nevezan i nesistematizovan razgovor gde su neki procenjivali da se rat ne može izbeći, a neki su smatrali da, ipak, mora da se izbegne. To je razgovor kome ne treba pridavati takav značaj. To nije sastanak na kome je doneta odluka o ratu, već trenutno razmišljanje.
RFE:
Da li se sećate ko je izgovorio tu rečenicu?
JOVIĆ:
Meni se čini da je Milošević rekao da se rat neće izbeći, a da sam ja rekao da ga moramo izbeći po svaku cenu, da smo dovoljno krvarili i da to više nećemo da radimo. A Kadijević je rekao da ako već rata mora da bude, onda će ga biti onako kako ga mi vodimo, a ne onako kako nam ga nameću, da mi ne bismo bili žrtva. Otprilike, bilo je tako. Međutim, tome se previše daje značaj. To je procena par ljudi u određenom trenutku, a ne nekakva odluka.
RFE:
U čemu je bila razlika između vas i Slobodana Miloševića?
JOVIĆ:
Razlika je u tome što je on mislio ono što je rekao, da se rat neće moći izbeći, a ja sam mislio da ima još nade i da moramo učiniti sve da se izbegne. Jedina razlika je ta.
RFE:
Da li ste se vi i Slobodan Milošević u to vreme često sastajali sa Dobricom Ćosićem i kakav je bio vaš odnos sa njim?
JOVIĆ:
Ja sam se vrlo retko sastajao sa Dobricom Ćosićem. Mogu reći da je on samo jedanput došao kod mene dok sam bio u Predsedništvu Jugoslavije. A, što se tiče sastanaka kod Miloševića, mislim da smo jedanput ili dvaput imali zajednički sastanak i još jedanput kada je on postao predsednik Predsedništva Jugoslavije. Posle toga sam svraćao kod njega u kancalariju par puta. Inače, u to vreme, kada je bilo veliko "kuvanje" oko toga šta će biti sa Jugoslavijom, ja sa Ćosićem nisam imao skoro nikakav kontakt, ako se, kažem, izuzme taj jedan razgovor koji je dugo trajao. Ali, to je bio specifičan razgovor.
RFE:
Da li se možete setiti kad je to bilo?
JOVIĆ:
Mislim da je bilo negde 1991. godine. Ja sam kao predsednik Predsedništva Jugoslavije pozivao određene ugledne ličnosti da se s njima posavetujem kako oni gledaju na situaciju i kako bi se mogao načiniti raspad Jugoslavije. Pretpostavio sam da bi više ljudi moglo više da zna. Nije to bio nikakav koncept, niti odluka. To je bio prosto razgovor. Jedan od tih ljudi je bio Dobrica Ćosić i on je tu, u tom razgovoru, izneo kako on gleda na te stvari, koji su problemi i tako dalje.
RFE:
Ko je još bio na tom razgovoru?
JOVIĆ:
Samo nas dvojica. Ćosić je imao stav koji meni nikad nije bio prihvatljiv. A, nažalost, je on bio u pravu. To je bio stav da je Jugoslavija proživela svoje i da nema nikakvog smisla boriti se za njen opstanak. Nama to nikako nije odgovaralo, verovali smo da će u tom slučaju najveće žrtve biti Srbi koji žive van Srbije, bilo da uđu u sukobe, bilo da ostanu tamo pa budu likvidirani kao što su bili za vreme Nezavisne Države Hrvatske. Zbog toga je za nas koji smo bili na vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji iz Srbije, najbolja varijanta bila da se nađe političko rešenje za Jugoslaviju. A, ako to nikako ne može, onda da se, kako ustav i predviđa, raspiše referendum i promena granica u skladu sa voljom naroda. Što, naravno, ni Hrvati ni Muslimani (Bošnjaci, op.pr.)nisu hteli da prihvate i to je dovelo do građanskog rata.
RFE:
Ko je, po vašem mišljenju, prvi iz srpskog rukovodstva shvatio da je Dobrica Ćosić u pravu i da se ne treba boriti za Jugoslaviju nego za nove granice nove države?
JOVIĆ:
Mi smo svi to prihvatali. On je smatrao da nema svrhe, da to ne odgovara srpskom narodu, a mi smo smatrali da to srpskom narodu, naprotiv, odgovara. Tu smo se razlikovali. A, inače smo se slagali sa njim o drugoj fazi - ako to nikako ne može, a videlo se da ne može, treba ići na mirni rasplet, uz uvažavanje volje naroda, a volja naroda se može čuti samo na referendumu, što ovi nisu prihvatali.
TAKO JE GOVORIO KADIJEVIĆ
RFE:
Vi ste početkom devedesetih godina često imali razgovore sa tadašnjim ministrom odbrane, Veljkom Kadijevićem, i na temu šta uraditi, koji su zapravo ciljevi, da li sačuvati Jugoslaviju ili sačuvati teritorije gde žive Srbi.
JOVIĆ:
Veljko Kadijević i vojska generalno su imali najčvršće stavove da Jugoslaviju treba sačuvati. I najčvršće stavove da nikoga ne treba da povlašćuju, nijednu republiku, nijedan narod, nego da treba prema svima isto da se ponašaju dok je god to bilo moguće. Naravno, kada je došlo dotle da su nove vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj krenule protiv ustavnog načina rasturanja Jugoslavije, vojska je bila protiv toga. Međutim, ona nije bila protiv toga da se Jugoslavija rasturi političkim sredstvima, onako kako to ustav dozvoljava. Vojska je, naravno, bila veoma uznemirena i zbog toga što je ona po ustavu i zakonu zadužena da štiti integritet zemlje, i to je sasvim prirodno. Njihovi stavovi su evoluirali onako kako je evoluirala politička situacija u zemlji.
RFE:
Veljko Kadijević je jednom rekao: "Ako se promeni vlast, doći će do takvog revanšizma", ja sad citiram njegove reči koje su zabeležene u vašoj knjizi, "da ćemo svi visiti na banderama."
JOVIĆ:
Meni se čini da je to bilo u februaru 1990. godine, koliko se sećam, a istovremeno ste mogli u knjizi pročitati da su se hrvatski zvaničnici, koji su se spremali za otcepljenje Hrvatske, jasno deklarisali šta će uraditi čim dođu na vlast. Da već postoje spiskovi za likvidaciju onih koji se tome protive i da u toku prvih 48 sati treba da raščiste sa svim onima koji se s tim ne bi slagali. Prema tome, to nisu izjave koje su pale s neba ili proizašle iz nekog straha, nego na osnovu temeljnih poznavanja namera i planova koje imaju partije koje su se spremale da dođu na vlast. Oni su to i radili. Naravno, nisu radili Veljku Kadijeviću, jer je on ostao u Srbiji, ali onima u Hrvatskoj jesu.
RFE:
Vi ste doneli odluku o izvođenju tenkova na ulice posle 9. marta 1991. godine. Nije li to upotreba vojske u odbrani jednog režima?
JOVIĆ:
Nije. To se posmatra poprilično površno. Ovde se radilo o tome da je legalno izabrana vlast u Srbiji bila ugrožena pokušajima da se vlast otme na ulici. čak je i vojska bila ugrožena, jer je i Generalštab bio napadnut. Vojska Jugoslavije je po ustavu bila dužna da brani ustavni poredak zemlje, dakle i integritet i ustavni poredak. Predsednik Srbije je pismeno tražio od Predsedništva Jugoslavije da mu pomogne da se zaštiti od nasilnog otimanja institucija i vlasti. Predsedništvo Jugoslavije je zasedalo i jednoglasno je donelo takvu odluku. Uopšte nije bilo spora. Vojska nije imala ovlašćenje da primeni silu, ali je imala ovlašćenje da izađe ispred državnih institucija i ne dozvoli da budu zauzete. Tako da se tu radi o jednom potpuno legalnom činu. Druga je stvar ukoliko se vojska upotrebljava protiv odluke naroda, protiv izborne volje naroda, to je sasvim nešto drugo, a drugo je ako se upotrebljava protiv rušenja legalno izabrane vlasti.
RFE:
U februaru 1991. godine vi ste razgovarali sa Kadijevićem o planu vojske za obaranje vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj. Šta je on vama tada rekao, kakav plan postoji?
JOVIĆ:
To je bilo vreme opšte konfuzije. Niko nije znao šta da se radi. Vojska je imala razne varijante kako da se izađe iz te situacije sa jednim jedinim ciljem - da se vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj prisile da priđu ustavnom načinu realizovanja svojih zahteva i ciljeva. Vojska je stalno govorila: "Ili načinite sporazum o novom ustavnom rešenju Jugoslavije, ili raspišite referendum, pa se na osnovu referenduma ponašajte ili ćemo primeniti silu."
RFE:
A konkretno, kada je reč o ovom planu?
JOVIĆ:
Pošto je bilo jasno da oni neće da razgovaraju o tome da se nađe ustavno rešenje za Jugoslaviju, nego žele da izađu iz Jugoslavije i da je rasture metodom svršenog čina, bez referenduma naroda, to je značilo da oni ne pristaju ni na koji ustavni postupak i da prema njima treba upotrebiti silu da bi ih se privelo pravom rešenju. Postojale su razne varijante koje je vojska stalno razradjivala, ali, nažalost, nijedna nije mogla da se ostvari.
RFE:
Znači, jedan od planova je bio da se praktično izvrši udar u Hrvatskoj i Sloveniji?
JOVIĆ:
To je sada svođenje na jednu tačku nečega što je mnogo komplikovanije. Hrvatska je organizovala jake paravojne formacije koje su blokirale vojne kasarne, koje nisu dale vojsci ni struju, ni hranu, ni vodu, dakle prosto su je doveli u nemoguću situaciju. Jednostavno su likvidirali vojsku na svojoj teritoriji. Vojska to nije htela da trpi i sasvim je jasna stvar da je insistirala da joj se odobri da se sukobi sa tim paravojnim formacijama, dakle da ih likvidira. Na čelu tih paravojnih formacija je bila hrvatska vlast koja ih je organizovala.
RFE:
Da li je tačno da je postojao plan da vojska zapravo smeni sva republička rukovodstva, a da su se srpski generali pobunili, to jest nisu dozvolili smenu Slobodana Miloševića?
JOVIĆ:
Ja nikada nisam bio upoznat s tim planom, niti mi ga je iko ikada predočio. To je moguće, ali to treba da pitate nekoga ko je s time upoznat. S obzirom na tešku situaciju u zemlji, moguće je da je vojska tako razmišljala, ali meni to nikada nisu rekli.
RFE:
Znači, ni sa kim iz vojske niste imali razgovor na tu temu?
JOVIĆ:
Ne. Bio je razgovor na sednici Vrhovne komande u martu 1991. godine o uvođenju vanrednog stanja, ali nešto drugo nije postojalo.
RFE:
Vraćamo se na razgovor sa Veljkom Kadijevićem u februaru 1991. godine. Šta je on konkretno predlagao?
JOVIĆ:
Veljko je prvo izneo procenu situacije i rekao je da je izvršena polarizacija odnosa snaga i stavova. Da su na jednoj strani Slovenija i Hrvatska i na neki način Muslimani, a na drugoj Srbija, Crna Gora i srpski narod u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Da se punom parom radi na nezakonitom i protivustavnom otcepljenju i rasturanju Jugoslavije i da bi se to zaustavilo, neminovno je da se donesu neke političke i vojne odluke. Što se tiče političkih odluka, on je tu uglavnom insistirao da Predsedništvo Jugoslavije donese odluku o vojnoj intervenciji u Hrvatskoj i u Sloveniji, kako bi se raščistilo sa tim paravojnim formacijama i kako bi se vlast koja vodi te paravojne formacije uklonila.
RFE:
Vi ste u knjizi zapisali, naprimer, da je jedan od planova da se u Hrvatskoj "jača Srpska krajina i da se podržava njeno otcepljenje od Hrvatske, ne javno nego faktički, da se organizuju masovni mitinzi u Hrvatskoj protiv HDZ-a, da se digne Bosna i Hercegovina na noge, da se u Makedoniji organizuju mitinzi".
JOVIĆ:
To samo govori da je Veljko Kadijević pokušavao da razmišlja o političkim akcijama za koje nije bio zadužen i koje nisu stvarno imale nikakve veze sa realnošću, niti je to uzeto u obzir. Vi ste pročitali u knjizi da ja nisam ni hteo da ga pitam kako on to misli i zašto to da se radi. To njegovo razmišljanje o političkim stvarima apsolutno niko nije uzimao u obzir, niti je iko smatrao da je to razumno.
RFE:
Vi se niste izjašnjavali o tome?
JOVIĆ:
Ne. Ja sam i u knjizi napisao da o tome nisam ni hteo da se izjašnjavam.
Slijedi II dio
|