Sredinom 1206. hiljade ljudi okupile su se blizu izvora Onona. Stepska vlastela dolazila je velikim zapregama na poziv svoga kana. U ravnici u kojoj se održavao veliki kuriltaj uskoro će ih biti na stotine. Svi su došli da se zakunu na vernost Temuđinu koga su smatrali jedino sposobnim da uzme u ruke sudbinu bezbroj plemena, te Mongolije koja se upravo rađala
Odmah sutradan po Džamukinoj likvidaciji, Temuđin će postati nesporni gospodar većine mongolskih plemana utaborenih između lanca Velikoga Hingana na istoku, gorja Sajan na zapadu, obronaka Altaja na jugu i Bajkalskog jezera na severu. Na toj ogromnoj teritoriji koja manje-više odgovara sadašnjoj Mongoliji (malo umanjenoj) opstalo je tu i tamo samo nekoliko malih uporišta neposluha. Temuđin se, sa svojih pedeset godina, mogao postaviti kao starešina svih „naroda što žive pod šatorom od filca“. I tada, maja 1206, sazvao je novi kuriltaj, opšti sabor plemića iz svih rodova.
Usled veoma labavih veza vazalstva između nomadskih vazala i zbog udaljenosti rodova, sabori su se održavali neredovno i na različitim mestima. Posredi nipošto nije bila „organizovana ustanova“, na njima se raspravljalo o važnim ili manje važnim pitanjima, razmatrali su se opšti ili pojedinačni odnosi među feudalcima, odlučivalo se o ratu ili miru. No ti su sabori ponekad imali i manje zvaničan karakter i bili, pre svega, izgovor za pirovanje. Na tim „plemenskim većima“, poteklim iz jednog ili nekoliko rodova, učestvovali su samo oni koji su to želeli. U Temuđinovo doba kuriltaji su počeli igrati presudnu ulogu. Veliki kan, nosilac takoreći neograničene vlasti, ostaće veran tradiciji tog rodovskog veća.
Sredinom 1206, dakle, hiljade ljudi okupile su se blizu izvora Onona. Stepska vlastela dolazila je velikim zapregama na poziv svoga kana. U ravnici u kojoj se održavao veliki kuriltaj uskoro će ih biti na stotine. Među njima je bilo i starešina slavnih rodova, nakićenih rečitim nadimcima (mergen, Spretni; baadar, Nebojša; sećen, Mudri). Svi su tu, i njihove supruge s njima, a i suložnice i služitelji, u tom ogromnom logoru filcanih šatora, prostranom karavan seraju otvorenom na sve strane, bučnom i punom kričavih boja. Svi su došli da se zakunu na vernost Temuđinu koga su smatrali jedinim sposobnim da uzme u ruke sudbinu bezbroj plemena, te Mongolije koja se upravo rađala.
Oko jurte su bile sapete stotine konja. Nomadi su dolazili i odlazili, tiskali se da se dive pastuvima, da ocenjuju kako je urađena neka abaja ili uštavljena koža. Danima se čobani i ratnici mešaju, upoznaju, sklapaju prijateljstva ili saveze. Staju jedni spram drugih u konjskim trkama, u rvačkim borbama i nadmetanju u streljaštvu, razmenjuju kože, lovne ptice i nakit, jer prostrana je jurta postala neka vrsta vašara. Uveče, kad bi utihnula graja životinja, muškarci bi se okupljali oko argol vatri i ispijali pehare mleka i potezali iz boca alkohol trampom dobijen od seljaka ili vođa karavana i igrali su piljaka ili izvodili razne majstorije, slušali svirača kako prebira po žicama svog instrumenta, nomada kako snažnim glasom recituje epsku pesmu u kojoj je reč o lovu, divljem medvedu i konju koji galopira stepom.
Istorijski izvori ne govore ništa o razlozima sazivanja tog novog kuriltaja. Deset godina ranije - oko 1197. - Temuđina je već bila izabrala za kana jedna stranka rodovskih starešina u kojoj su se nalazili i kneževi koji su, svom plemenitom poreklu zahvaljujući, takođe mogli polagati pravo na kanat. Izgleda stoga da je Temuđin ovaj sabor sazvao koliko zato da bi obnovio svoj mandat toliko i da bi proglasio vlast koju je istinski držao. Kako taj čovek, koji nikad nije ni krio svoju žeđ za vlašću, ne bi bio u iskušenju da dobije i to blistavo postavljenje? Uz nesumnjivo ohrabrenje i pomoć od rodbine i prijatelja, Temuđin je na koncu dospeo, posle sporog ali nezaustavljivog napredovanja, do poslednje etape autokratije na temelju zakonitosti. Po drugi put proglašen „džingis-kanom po sili Tengrija“, to jest „okeanskim kanom po moći Večnoga neba“ mogao je da čestita sebi na dobroj sreći.
Ako je verovati letopiscima, pomazanje Temuđinovo beše okruženo strahovitim dekorom. U nebo je podignut luk, taj neoskvrnuti steg s kog se vijorilo devet repova konja - dorata, a šaman Kokču, „Vrlo Nebeski“, lično je potvrdio Temuđinovu vlast u jednoj veličanstvenoj ceremoniji svečanog postavljenja. Posle kuriltaja, Džingis-kan istaknu svoju srećnu zvezdu raspodeljujući, u razuzdanosti vladarske zahvalnosti, odličja i nagrade. Privrženici, zaslužni oficiri, primiše skupocene poklone uzete iz zalihe plena.
Kan je imao svoje pobornike. Odsad ima i udovice. Onima koji su ga okruživali, onima koji su mu laskali Džingis-kan nudi unapređenja i darove.
Korčiju, šamanu koji je tipovao na kanov uspeh, dodeljen je dar koji je ovaj i tražio kao dokaz svog proroštva: harem s tridesetak lepotica. Dobio je i pravo da stavi šapu na šumske prebivaoce u močvarama na severozapadu. Mulali, koji je svom gospodaru takođe prorekao izuzetnu sudbinu, dobio je kinesku prinčevsku titulu i „zapovedništvo nad levim krilom sve do gorja Kunčidun“. Ulizica Šigi-Kuturu, usvojeni brat kanov koga beše podigla Holun, traži i svoj deo počasti: „Zar sam ti bio manje odan od drugih? Od detinjstva sam rastao na tvome pragu i nikad nisam mislio na drugog do na tebe. Dopuštao si mi da ti spavam kraj nogu, postupao sa mnom kao s najmlađim bratom. Šta ćeš mi dati kao znak svoje milosti? Biće naimenovan za vrhovnog sudiju,unapređenje koje pokazuje da se kan, kad je bilo potrebno, nije uzdržavao ni od nepotizma.
Džingis-kan je umeo da nagradi svoje najpouzdanije pristalice, istinske tvorce njegovog uspona do najvišeg dostojanstva. Pomenuti u vojnoj naredbi, Dželma, Subetaj, Kublaj i Džebe izdašno su nagrađeni, kao i Munglik, Kunan i Degej, čiju je srčanost i vernost tokom pređašnjih pohoda kan dizao u nebesa. Boorčua, prijatelja iz detinjstva i druga po oružju, kan je podsetio na njegovu nesebičnu odanost gospodaru: „Ništa o meni nisi znao, a odmah si sve napustio da bi krenuo za mnom (...) O Boorču, o Mukali, vi ste mi pomogli da se popnem na presto time što ste me uvek valjano savetovali, podržavali kad sam bio u pravu, a zadržavali kad nisam.“
Ne zadovoljavajući se time da sa svojom slavom u vezu dovede samo svoje verne vojskovođe, kan će naći i tople, pa i nežne reči i za članove sopstvene porodice, za četvoricu sinova - Tutuja, Ogedeja, Doćija i Čagataja - ali isto tako i za nađenu decu koju je usvojio - Šigi-Kutukua, svog usvojenog brata, Borokula, Kokočua i Gučua. U hronici se tvrdi da je našao reči ljubavi i za sve one koji su poginuli služeći mu. Deci tih ratnika palih na bojištima Džingis-kan će dodeliti razne povlastice.
Kanovi ljudi
Ako se čita popis nadarbina i povlastica što ih je dodelio svojim privrženicima ili njihovim potomcima, litanija naimenovanja i unapređenja što ih je dao svojim saradnicima, reklo bi se da je Džingis-kan imao izvanrednu sreću da bude okružen ljudima velikih vrlina. Jer doista su „kanovi ljudi“ umnogome i izgradili Temuđinovu moć. Ovaj se neprekidno oslanja na njih, neprestano ih je slao u prve borbene redove. Svi su, očigledno, išli do granica odanosti da bi služili svom gospodaru.
Džingis-kan je zacelo na svom putu nailazio i na ljude koji su ga izdali, kao što su prinčevi Altan i Kučar, prevrtljivi gur-kan Džamuka, ili pak Togrul, neverni vladar onemoćao u starosti. Svi su bili visokoga roda. „Kanovi ljudi“ pak nisu poticali iz velikih porodica: Džingis-kan ih je upoznavao na bojištima prilikom smelih nasrtaja. Ako je verovati retkimizvorima, mnogi - Dželma, Badaj, Kišlik, Boorču, Munglik, Sorkan-Sira i mnogi drugi - sinovi su kovača i čobana. Na te ljude, koji su do najviših počasti stigli počevši kao obični vojnici, radije se oslanjao Džingis-kan da bi izišao na kraj sa suparnicima iz redova visoke aristokratije i kretao u osvajanja. Zahvaljujući, dakle, feudalcima skromna porekla, odstranio je Žurčene Seče-Bekija i Tajčua, navodne naslednike slavnoga Kabul-kana, ali i ostale kneževe kao što su bili Buri-Beke, Kučar i Altan. Stičemo utisak da je kan u dugotrajnim unutrašnjim bitkama koje su mu mobilisale energiju više voleo da se spaja sa sitnim vazalima, sa malim rodovskim starešinama, pa i prostim čobanima; pošto su se dokazali, ovi će biti unapređeni na visoke položaje kad kan bude pribavio sebi istinsku upravu.
Kanovi ljudi, nokuri, doista su „drugari“, lenici, vazali i služitelji kanovi, deo su običajima vezanih rodovskih skupina i ne mogu se smatrati najamnicima. Veoma brzo iskorišćeni u vojnim pohodima, pokazaće se kao odlični taktičari; svikli na konjičke juriše, umeće da vode svoje strelce i ulane i na najudaljenija bojišta u Kini, u islamskoj zemlji i sve do kapija Evrope.
Osim ovih opasnih boraca regrutovanih prilikom međuplemenskih borbi, Džingis-kan je nalazio prirodne saveznike i u okrilju sopstvene porodice. Njegova usvojena brća, ili braća iste krvi, njegova polubraća, potom i sinovi, biće mu odlični pomagači. U ovoj mnogobrojnoj rodbini je, izgleda, vladao priličan sklad. Treba, nesumnjivo, izuzeti onu tragičnu epizodu bratoubistva Bekterovog, ali dečaci koji su je skrivali bili su tek dvanaestogodišnjaci.
Treba li da kod ovih kanovih ljudi vidimo izvestan izoštren osećaj za služenje i privrženost gospodaru, kojim bismo objasnili njihovu vernost? Ili su svi ti pomoćnici, ljudi skromna porekla, znali da im je, ako se žele uzdići iznad svog staleža, u interesu da najbolje što mogu služe upravo onome ko ih je i izvukao iz tog staleža? Jedno objašnjenje ne isključuje drugo. U svakom slučaju, činjenica da se kan veoma rano otarasio velikih mongolskih kneževa oslanjajući se na slobodne ljudi ili sitne plemiće u protivrečnosti je s težinom sovjetskog istoričara Bartholda koji Džingis-kana, pripadnika konzervativne aristrokratije, suprostavlja Džamuki kao pripadniku klase siromašnijih pastira koje su nadahnjivale „demokratske“ težnje.
Vojska, novo ratno oruđe
Sutradan po kuriltaju 1206, Džingis-kan se baca na to da u svojim rukama ujedini i žezlo i sablju: „Nekad sam“, govorio je, „imao samo sedamdeset pripadnika telesne garde da me služe danju i dvadeset četiri u noćnoj službi. Sad kad mi je, voljom večnoga Neba, potčinjeno celo carstvo, treba brojni sastav garde povećati na deset hiljada ratnika koji će se vrbovati među sinovima desetara, stotinara i zapovednika nad mirijadama“.
Novi kan vrlo dobro zna da njegova vlast iako se oslanja na zakonske temelje, još mnogo više počiva na sili. Deset mu je godina bilo potrebno da se uzdigne od jednog plemenskog kanata do vrhovnog postavljanja. Od sad će preduezti sve da se tu i održi, a pre svega da stvori istinsku osvajačku vojsku.
Postepeno prekaljeni u okršajima i bitkama prsa u prsa, pripadnici kanove narodne vojske postali su opasna sila. Nije posredi profesionalna vojska. Već smo rekli: ljudi iz kojih je sazdana pre svega su čobani, konjušari koji se u doba mira bave svojim stočarskim poslovima. No Džingis-kan je mogao da krene tu svoju narodnu vojsku u rat za veoma kratko vreme. Uz pomoć kovača koji su svoj alat i potrepštine prenosili na tarnicama, ljudi su bili kadri da sami izrađuju dobar deo svoje opreme. Navikli da sami krote svoje konje i da love pojedinačno ili u skupinama, Mongoli su potencijalni borci: nomadsko stočarenje odlična je ratnička obuka. Početkom XIII stoleća plemena ujedinjena pod kanovim žezlom podvrgnuta su, da tako kažemo, „prirodnoj“ obuci za ratovanje.
Sutradan po kuriltaju 1206. Džingis-kan je preinačio mongolsko plemensko društvo preraspoređujući ga unutar jedne nove hijerarhije. Rodovi, pod-plemena, plemena koja su tradicionalno tvorila stanovništvo-očevinu (ulus) nojanu ucelinjena su u strogo brojčani vojni sistem. Svaki ulus morao je biti kadar da obezbedi tačno utvrđeni broj vojnika koji su mobilisani zajedno s opremom. Veća plemena morala su se podeliti, a manja zbirati u veće skupine. Naoružani ljudi (čerigut) raspodeljeni su u jedinice deljive s deset: arbani (deset ljudi); ddžaun (sto ljudi); mingan (hiljadu ljudi); tumen (deset hiljada ljudi) i tuk (sto hiljada ljudi).
Ovo razvrstavanje stanovništva oslanja se na feudalnu strukturu. Tako je nojana obrazovano telo viših oficira; njihovo vojno zapovedništvo, postavši nasledno, dodaje se njihovom feudalnom pravu. Osim toga, kad to zahteva veliki kan, nojani su prisiljeni na takoreći neprestanu službu. Džingis-kan je zvanično postavljao svoje najsposobnije vojskovođe i poveravao im nova zapovedništva. Nekolicini nokura poverena je logistika: rezervne ergele, opremanje vojske (komora, naoružanje). Ova povremena preustrojavanja vojske povlačila su uklanjanje nekih običajnih starešina i postavljanje častoljubivih „mladih vojskovođa“. U devedeset tri novostvorena zapovedništva pojavljuju se najverniji pratioci Džingis-kana: Dželma, Džabe, Sorkan-Sira, Subetaj. Nešto kasnije, i drugim ličnostima bliskim velikome kanu biće poverena odgovornost vrhovnog zapovedništva nad teritorijalnim divizijama orlut.
Ovo strogo ustrojavanje nekadašnjih plemenskih vojski biće glavni probojac osvajanja i omogućiće pojavu istinske konjice koja će zapanjiti sve savremenike. Pedeset godina kasnije, Pjano dei Karpini primetiće strogost tog vojnog ustrojstva i istaći disciplinu koja je uzakonjivala odnose među saborcima:
„Džingis-kan je organizovao svoju vojsku ovako: na čelo deset konjanika postavio je starešinu koji se, koliko znamo, zvao desetar; nad deset desetina zapoveda oficir naimenovan za stotinara; deset stotina pokorava se hilijarhu, deset hiljada ljudi, ujedinjeni pod vlašću jednog vojskovođe, obrazuju telo označeno imenom tumen. Na kraju na čelo zapovednika svih trupa stavljena su dva ili tri generala od kojih jedan ima prvenstvo.
Ako tokom borbe jedan čovek ili dva ili tri iz neke desetine ili više pobegnu, cela skupština biva streljana; ako dezertiraju sva desetorica, pogubljuje se stotina kojoj su pripadali, manje ako ne nestanu svi odjednom.“
Stavljanjem vojske iznad rodovskog ili plemenskog stanovništva, ustrojavanjem mongolskog ulusa u pukove, tradicionalna rodovska i feudalna odanost zamenjena je odanošću carstvu. Samo nekoliko plemenskih starešina (Mukali, Darita) sačuvali su uticaj nad svojim taborima. Kao metodični starešina, Džingis-kan je izgleda doista uveo decimalni istem u vojnu organizaciju. Ovoj će se diviti Marko Polo: „Raspoređeni su na način koji ću vam opisati. Znajte da kad veliki tatarski Gospodar kreće u rat, on sobom vodi sto hiljada ljudi na konjima. Imenuje po jednog oficira za svaku desetinu, svaku stotinu, svaku hiljadu i svakih deset hiljada, tako da on ima da zapoveda samo nad deset ljudi, a tih deset imaju da zapovedaju samo nad drugih deset, te svak vrši svoju službu tako dobro i sređeno da je to milina.“
Radi koordinacije te vojske obrazovani su korpusi „glasnika-strela“. Raspolažući stanicama za zamenu konja raspoređenim po celoj teritoriji pod kanovom kontrolom, oni su bili zaduženi za raznošenje novosti i prenošenje naredaba ordua. Ovaj zapanjujući sistem komuniciranja jam (otuda potiče ruska reč jamčik, kočijaš), omogućavao je glasnicima na konjima da prevaljuju neverovatne razdaljine za veoma kratko vreme: govori se o 3.000 kilometara nedeljno, to jest 400 kilometara dnevno.
Otac Ik 1846. veli kako je u Tibetu sreo glasnike na konjima koji su po izuzetno teškom terenu prevaljivali više od 800 kilometara za manje od jedne sedmice. Noseći opasač s praporcima ili trubu kojom bi najavljivali svoj dolazak, ovi „glasnici-strele“ ponekad su munjevito galopirali danju i noću: doslovno vezane za konje, od nevremena ih je štitilo nekoliko slojeva sukna u koje bi uvlačili vrat. Marko Polo s nešto preterivanja govori o glasnicima-konjanicima Kublaja, Džingis-kanovog unuka: „Na svakoj takvoj postaji nalazi se četiri stotine konja. U nekima ih ima samo dve stotine, već prema potrebi: veliki Gospodar određuje broj konja koji moraju biti spremni za njegove glasnike kad ih nekamo šalje. I znajte da na svakih dvadeset pet ili trideset milja svaki drum ima po jednu takvu postaju snabdevenu kao što sam vam rekao (...). A oni iz naredne postaje, koji su ih zahvaljujući praporcima čuli da stižu, spremali su konje i opremljene ljude koji bi, čim bi se sreli, uzimali to što su glasnici imali, pismo ili nešto drugo, i hitali do sledeće postaje.“
Džingis-kan je ustanovio nove činove, nove funkcije: elitni bataljoni sačinjavali su korpus „Starih junaka“, dok su ostali, sastavljeni uglavnom od strelaca, bili imenovani za „velike nosače tobolaca“. Ovim ratnicima prvoga reda vladar je obećao pobedonosne pohode, skupoceni plen, mnoštvo robova. No nudeći te milosti svojim feudalcima, podilazeći njihovom borbenome žaru, kan se, kako primećuje Rene Gruse, obraćao i svim ujedinjenim plemenima: „ovaj valjani narod koji mi se prepustio da bi delio sa mnom moje radosti i patnje, taj narod koji mi je obećao vernost u svim opasnostima, taj narod plavih Mongola“ uzdići ću iznad svih naroda na zemlji.“
Da li je Džingis-kan stvarajući svoju novu vojsku već pomišljao na to da se, po jednoj kineskoj izreci, „može ratovati i ciglo jedan dan godišnje, ali vojska ne sme prestati da se obučava ni jedan jedini dan“? Kan je još uvek samo natezao luk, ali bez odapinjanja strele.
Proglašenje džasaka
Carstvo ima poglavara. Ovaj ima pokretnu teritoriju. Ima vojsku. Potreban mu je sveopšti zakon.
Na kuriltaju 1206. razrađen je džasak (ili jasak) kojim su na videlo izneti predački zakoni mongolskih naroda. Od pre više stoleća, zapravo, postojao je celi skup običaja, navika, zakonskih tradicija koje su nomadskome društvu davale institucionalni okvir. Ovi usmeni zakoni manje-više dobro su odgovarali onome što je zaokupljalo plemena i pojedince; određujući starešinstvo, svojinu, slobode i verske obrede, oni su sudbeno potvrđivali isključiva prava rodova, štitili stočarima njihova sredstva za život, osuđivali svetogrđa i regulisali odnose ljudi.
Silne zabrane, mnoštvo mongolskih tabua, zapanjivali su strane posmatrače koji su ih često opisivali u svojim zabeleškama s putovanja. Tako je na poslanika pape Inoćentija IV, Iranjevca Pjana dei Karpinija, njihova neobičnost ostavila snažan utisak:
„Iako uopšte nemaju zakona koji reguliše način deljenja pravde i ukazuju na grehe koje valja izbegavati, Mongoli se pokoravaju tradicijama koje su sami stvorili ili ih nasledili od svojih predaka, a po kojima je ovo ili ono pogrešno. Tako, guranje nekog sečiva u vatru, dodirivanje plamena kratkim mačem, vađenje komada mesa nožem, rukovanje sekirom pored žeravice može da ugasi vatru. Zabranjeno je oslanjati se na bič kojim se šiba konj - Mongoli se ne služe mamuzama - dodirnuti bičem strelu, hvatati i ubijati mlade ptiće, udarati konja uzdom, lomiti kosti jednu o drugu, prosipati po zemlji mleko, neko drugo piće ili namirnice, mokriti pod šatorom; ko bi to namerno činio bio bi usmrćen.
Franjevac iz Umbrije nije mogao da objasni ove vajkadašnje tabue. On sasvim dobronamerno prosuđuje i osuđuje - pogrešno - i druge vidove mongolske etike: „S druge strane, ubiti čoveka, skinuti bližnjem glavu, protivpravno prisvojiti tuđe dobro, bludničiti, povrediti nekoga ili kršiti božje zabrane i propise, u tome, po njihovom mišljenju, nema ničega grešnog.“
Zamisao o zbiranju u jedan zakonik svih zakona, pravila i običaja odgovara onome što smo uspeli da dokučimo o karakteru Džingis-kana: njegov smisao za red, neugasivu žeđ za autoritetom gotovo je uvek pratilo traganje za pravovaljanim opravdanjem i kod tog čoveka često primećujemo očiglednu težnju ka sitničavom raspravljanju. Za kana, koji sad svoje velikaše prima na sagu od beloga filca, džasak je morao predstavljati univerzalni zakon. Mongolski poredak moći će se primeniti na sve druge pokorene narode.
Džasak (odbrana), upotpunjen bilikom (ukazima), zvanično je izdiktiran ujgurskim pisarima i pohranjen u Plave sveske, nažalost izgubljene, koje su rekonstituisane po spisima Džuvejnija i Rašidudina. Ovi zakoni namenjeni tome da ih shvati mnoštvo nepismenih počivali su na lakonskim, ali savršeno jasnim načelima:
„Dužnost Mongola je da dotrče na moj poziv, da se pokoravaju mojim naredbama, da ubijaju one koje ja kažem.“
„Onome ko ne sluša glava će biti odvojena od tela.“
Posle ovog uvoda, neumoljivog u najmanju ruku, nimalo se ne iznenađujemo kad otkrijemo zakonik veoma strog i pomislimo li u koje je vreme nastao. Pod pretnjom smrtne kazne zabranjeno je ubistvo, krađa stoke, utaja dobara ili odbeglih robova, uplitanje trećeg u dvoboj, dugotrajna zaplena tuđeg oružja. Istom se kaznom kažnjava i preljuba, bludničenje i sodomija. Razne krivice, ocenjene kao manje teške (silovanje mlade devojke), povlačile su samo odsecanje nekog uda... Ostale, smatrane sitnima, kažnjavaju se samo globama plativim u naturi. Za prekršaje se dosuđuje batinjanje. Džingis-kan, kome su dobro bile poznate sklonosti njegovih savremenika prema pijančenju - a posebno sklonosti njegovog rođenog sina Ogedeja - preporučuje da se ne treba napijati češće od tri puta mesečno!
Džasakom se utanačuje i uloga žene u ovom patrijarhalnom društvu: ženina glavna briga je da se obavezno stara o „dobrome glasu svoga muža“. Ova prava i dužnosti temelje se kako na njenim poslovima u domaćinstvu tako i na njenoj vernosti suprugu i gospodaru: „Muškarac ne može biti kao sunce, svuda prisutan. Stoga valja da žena kod joj je mužodsutan, u ratu ili u lovu, drži domaćinstvo u tako dobrom redu da ako glasnik knežev ili bilo koji drugi putnik bude prinuđen da se zadrži u njenom šatoru, da ga vidi urednog i da u njemu može dobiti dobar obrok: to će služiti na čast mužu, a zaslužnost čovekova prepoznaće se po zaslužnosti njegove žene“.
Šta reći o primeni ovih vrlih načela? Pjano dei Karpini, ne baš milostiv prema nomadskim običajima, primećuje. „Žene su uglavnom čestite. Na njihov se račun nikad ne čuje primedba o zastranjivanju. Muškarci, međutim, upuštaju se u raskalašne, pa i razvratne razgovore. Neredi su retki, ako uopšte i izbijaju. Premda se Mongoli obilno napijaju, nikad se ne svađaju, niti se tuku u stanju pijanstva.“
Što se tiče zakona primenjivih u vreme rata, oni su koliko jasni toliko i ekspeditivni:
„Nebudni stražar biće ubijen“.
„Glasnik-strela koji se napije biće ubijen.“
„Onaj ko sakrije begunca biće ubijen.“
„Ratnik koji sebi bespravno prisvoji plen biće ubijen.“
„Nesposobni starešina biće ubijen.“
Dura lex, reći ćemo... No u svako doba, i u svim zemljama, za ratni je zakon ljudski život uvek bio jeftin.
Primenjivanje ovog zakonika dopalo je Šigi-Katukuu, usvojenome bratu Džingis-kanovom, koji je time dobio ulogu vrhovnog sudije. Zakonik će se postepeno povećavati i poporavljati, ali zvanično će biti proglašen tek na kuriltaju 1219, sutradan po osvajanju Severne Kine i uoči osvajanja prednje Azije.
Veliki kan se potrudio da potvrdu svoje vlasti obeleži događajem koji će posvetiti jedno novo doba. Džasak, opipljivo ispoljenje njegovog ugleda, potvrdiće i njegovu legitimnost. Pošto je u ime svog valjanog prava bacio na kolena bezmalo dvadeset naroda, delilac pravde je hteo da opravda svoje delanje. O tome svedoči onaj ukaz iz 1219, urezan na jednu taoističku stelu podignutu na nagovor nekog kineskog kaluđera, kojim se odaje priznanje kanovim poduhvatima, da bi se završio ovim iskazom: „Dobio sam, znači, podršku Neba i stekao vrhovno dostojanstvo.“
Džasak je, istina, samo preuzeo i sudbeno potvrdio stoletne običaje. Džingis-kan nije uvodilac novina, ni liberal. No hoteći da stavi tačku na anarhiju koju je savladao uspeo je da posveti porodična i rodovska starešinstva, da reguliše sistem vlasništva i nasleđivanja, da ozvaniči običaje nastale u stepi. Ovaj zakonik neusmnjivo izražva duh nomadskog mongolskog društva početkom XIII stoleća: od sad nijedan Mongol ne sme da prezre zakon. Džasak se nije protivio nomadskim običajima, nije preobražavao hijerarhijske temelje, isključiva prava nojana, nadmoć nekih uglednih rodova, odnose srodstva između pojedinaca vezanih krvnim srodstvom ili poreklom. Ipak, svojim krutim okvirom spojio je narode srodne po načinu zajedničkog života, bliskosti dijalekata, sličnosti tradicija.
|