tekst napisala Jelisaveta D. Ljutić
U selu Selačka, prema tvrdnjama meštana, mrtvi na „onaj svet" odlaze - neopevani! Bez opela kako to nalažu običaji i pravoslavna vera! Meštani kao jedan od glavnih razloga ovog bogohuljenja navode "sukob" između jeromonaha Justina iz manastira Suvodol i sveštenika Milorada Čolića Miče, u kome je između ostalog "kumovao" i vladika timočki Justin.
Kako tvrdi baka Mica, Marija Stojanović, seljani su se sa ovim problemom suočili još pre sedam godina:
- Strašno je što sve više pokojnika u našem selu na onaj svet odlazi neopojan. A za sve su krive puste pare i to što više niko u ovoj državi neće s drugim da razgovara ljudski. Da se lepo i mirno dogovore o svemu i pokušaju da reše problem. I da im, konačno, ne bude uvek i na prvom mestu - interes!
Baka Mica, objašnjavajući zašto se sve ovo događa u njenom rodnom mestu, dalje kaže:
Kadrovske promene
- Godinama je u parohiji pa i našem selu Selačka krštavao, venčavao i na onaj svet ispraćao mrtve kaluđer iz manastira Suvodol. Monah Justin, ili kršten Jova, koga i danas meštani obožavaju. Nikada Justin nije za usluge koje je pružao u pomenutim obredima od naroda tražio da mu za to plate. Naprotiv! Sve je radio džabe. I kada bi mu neko za uslugu dao nešto novca, kaluđer je to nosio u manastir. Pare su onda trošene za potrebe manastira i njegovih stanara, kaluđerica, kako bi se platile komunalije, struja, telefon. Ako bi ga, kojim slučajem, meštani darovali namirnicama ili nekim odevnim predmetom, kaluđer je i to odnosio u manastir. Da imaju svi da pojedu šta i da se obuku.
Tako je monah Justin "opsluživao" vernike u selu Selačka godinama. Čak, nije prezao ni da, ako je potrebno, sedne za traktor, poore i njihove njive, učestvuje u kosidbi ili berbi voća. I dolazio bi uvek, tvrde meštani, kad "zatreba". U pola dana ili noći, kad pripeče sunce, leti ili zaveje sneg, usred zime. Dok tako sa popom Mićom nije. Na njega se uvek čeka.
Međutim, 1998. godine, monahu Justinu, iznenada, biva "zabranjeno" da u selu obavlja krštenja, venčanja i opela. Tim "poslom", rečeno mu je, može da se bavi samo u manastiru Suvodol.
- Vladika timočki Justin je, još 1998. godine, odlučio da zabrani monahu Justinu da nas krštava, venčava i opeva kad umremo. Kao razlog za takvu odluku, naveo je "kadrovske promene". Tačnije, sveštenik Mića, iz susednog sela Mali Izvor, tik pored Selačke, preuzeo je dotadašnja zaduženja monaha Justina. I vrši ih i danas! - kaže baka Mica.
Ali, seljani nisu zadovoljni novim sveštenikom. Iz nezadovoljstva proistekla je i njihova odluka da kada im umre neko od najbližih, ne pozovu popa Miću da ga opeva i isprati, kako to i dolikuje, na onaj svet. I sve češće to čine.
A vladika ćuti
- Narod neće Miću! Zato što je, kao prvo, drčan i što za usluge koje pruža traži velike sume novca. Po stotine evra! Pa, ko će to da plati?
Narod nema leba da jede, jedva ima da preživi. Kad mu neko iz familije umre, nađe se u velikom trošku. Sanduk, pokrov, krst, venci, grobnica, daća i na kraju - pop Mića koji opeva mrtvaca i sve to hoće lepo da naplati. I zato ljudi odluče da pokopaju svoje mrtve bez popa. Valjda će Bog da im oprosti na tome jer sve to ne čine zato što su nevernici, već zbog toga što nemaju novca da "podmire" usluge po cenovniku nametnutog nam sveštenika u selu.
Da je zaista, tvrdnja baka-Mice istinita, dokazuje i priča Miodraga Kunovčića, predsednika saveta Mesne zajednice sela Selačka, koji kaže da je upoznat sa ovim problemom, ali da mu ne vidi rešenja:
- Selačka ima oko 220 stanovnika. Od tog broja, jedva je nas tridesetak mladih. Sve ostalo su starci koji jedva imaju da prežive. Oni nemaju novca da plate svešteniku za opelo svog bližnjeg koji premine. Zato se i odlučuju da ga na onaj svet "otpreme" neopojanog.
Kunovčić navodi da mu je poznato da postoji neki "sukob" između monaha Justina, koga i sam zna kao vrlo dobrog čoveka, spremnog uvek da pomogne, i novopostavljenog popa Miće, koga opet zna kao "solidnog čoveka".
- Nisam baš upoznat zašto je do sukoba između ove dvojice došlo. Tačnije, priču znam samo od meštana. Koliko je ona realna, kao i odluka vladike da "smeni" jednog i postavi drugog sveštenika na to mesto, ne znam. Kao što ne znam na koji način da sprečimo da sve više ljudi umire i biva sahranjeno na seoskom groblju bez popa i bez opela.
I dok nadležni ne znaju kako da im pomognu da reše ovaj problem, na selačkom groblju svakog vikenda seljani sahranjuju bar jednog pokojnika i tako"iznikne" bar jedan novi grob
neopevan za pokoj duše. A to ne valja! Zato su meštani Selačke rešili da napišu peticiju vladiki timočkom Justinu i od njega traže da im vrati "njihovog" monaha Justina i da popa Miću "skloni" i vrati u Mali Izvor gde je i služio pre dolaska u njihovo selo. Peticija, koju je potpisalo više od sto seljana, poštom je poslata vladiki. Ali, tvrde Selačani, do danas od njega nije stigao odgovor.
Pred Bogom smo isti
"Smenjeni" monah Justin kaže da kada mu zabranjneno da vrši crkvene obrede u selu Selačka, tačnije u parohiji, nije mu baš bilo drago.
- Navikao sam na narod, znam ih sve ",u glavu". Mnoge sam krstio, venčao i opojao. I nije mi baš odmah bila prijatna vladikina odluka. Ali, "štujući hijerarhiju i odluku vladike, rešen sam da je ispoštujem. Zato, danas vršim krštenja, venčanja i opela, ali samo u manastiru Suvodol, kako mi je i naređeno, i narod dolazi i ovde. Nema potrebe da odlazim ja u njihove kuće zaradi nekih od svojih dužnosti. I ovako imam dosta obaveza u mastiru, kod stoke i u polju, koje ne mogu sve da postignem sam, s obzirom da sam jedini muškarac u Suvodolu.
Jeromonah Justin dodaje da mu, u poslednje vreme, sve više i "prija" ovakva vladikina odluka, ali da mu je žao naroda koji, nezadovoljan uslugama popa Miće, više sahranjuje svoje mrtve bez opela:
- Nije to dobro, ali ne znam šta se tu može. Znam samo da meni sada već vladikina odluka i odgovara. Sve sam stariji i bolesniji. Pitanje je da li bih više bio kadar da pomognem seIjanima i pružim im usluge kada traže. Mogao bih ponekad, ali ne više uvek. Imam visok pritisak, dijabetičar sam, zdravlje mi je ozbiljno narušeno. I mnogo bi mi smetalo da, eventualno, ako bih se dobro osećao, odem i opevam nekog pokojnika, a da za drugog to ne mogu da učinim jer se osećam loše. To nije pravedno. Ne želim da izdvajam bilo koga. Svi smo mi pred Bogom isti.
_________________ Blagosloven neka je onaj koji nema šta reći, a ipak ćuti.
|