Za Hag je pismo bilo irelevantno jer kako stoji u tekstu Karadžić nije optužen za Trebinje, a taj Čengić demantuje da je to napisao.
Citiraj:
Čengićevo pismo koje je iselilo Bošnjake Trebinja
Hasan Čengić u ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Bosnu kaže da on nije autor pisma na koje se ovih dana pozivaju Karadžić i Vučurević, i tvrdi da je pismo falsifikovano u radionici SDS-a.
Politika
30. Mar. 2013
Božidar Vučurević, bivši predsjednik Skupštine opštine Trebinje, na suđenju Radovanu Karadžiću početkom nedjelje iznio je senzacionalne informacije po kojima su zapravo čelnici SDA nagovorili muslimane iz Trebinja da napuste ovaj grad, te tvrdio da nije bilo njihovog progona od strane Srba.
Srpske vlasti u Trebinju, po Vučurevićevim riječima, samo su obezbijedile vozila i osiguravale konvoje kojim su muslimani prešli u Crnu Goru, kako se "ne bi dogodili zločini".
"Sve je bilo učinjeno da muslimanski narod bezbjedno ode iz istočne Hercegovine i da sukoba ne bude u Trebinju, kad su muslimani dobili instrukciju SDA da se iseljavaju iz Trebinja", posvjedočio je Vučurević.
Vučurević je izjavio da poseduje dokument kojim je generalni sekretar SDA Hasan Čengić naložio muslimanima da se isele iz Trebinja i da mu je taj dokument predao lokalni član te stranke, čije ime nije želio da navede.
Karadžić, koji se brani sam, dokument je prikazao u sudnici, opširno ga citirajući, a Tužilaštvo je saopštilo da "nema stav" o autentičnosti tog dokumenta, s obzirom da Trebinje nije u optužnici protiv Karadžića.
Pismo koje je Karadžić u sudnici predočio, a Vučurević potvrdio njegovu autentičnost, potpisao je, navodno, Hasan Čengić, sekretar SDA, a uputio ga je navodno iz centrale te stranke 20. januara 1993. godine lokalnom odboru SDA Trebinje.
Čengić u pismu kaže da "pošto situacija u BiH, iz časa u čas postaje u pogledu bezbjednosti muslimana sve složenija, naročito poslije prihvatanja ženevskih dokumenata od strane Radovana Karadžića i njegove klike na Palama, potrebno je u cilju ostvarenja težnji svih muslimana, očuvanja i jačanja naše države BiH, hitno preduzeti mjere na terenu trebinjske opštine".
Potom Čengić daje instrukcije trebinjskom rukovodstvu SDA, gdje, pored ostalog, zahtijeva da se "preko naših aktivista animiraju svi muslimani, naročito ugledni i imućni da u što skorije vrijeme napuste Trebinje i pređu u Crnu Goru".
“Imovinu, nepokretnu i pokretnu, djelimično prodati, a po mogućnosti ostaviti na čuvanje provjerenim Srbima, odranije poznatim prijateljima muslimana, koji su protivnici otpadničke Karadžićeve politike. Ne uzdržavati se pritisaka, pa ni primjene sile prema onim muslimanima koji ne budu slijedili ovu naredbu. Po dolasku u Crnu Goru, povezati se sa SDA, Merhametom i našim ljudima u Liberalnom savezu Crne Gore, gdje ćete dobiti sve instrukcije za dalje postupanje. Svaki naš vjerski objekat u Crnoj Gori će vam pružiti pomoć, a braća u Tuzima, Podgorici, Plavu i Rožaju diljem Crne Gore vas očekuju”.
Na kraju pisma Čengić poručuje da će sva njihova imovina biti nadoknađena kada postignu cilj, “a vašu žrtvu ćemo znati da cijenimo, što muslimani svijeta od vas očekuju."
Na pismu stoji da je napisano 20. januara 1993. godine, kada je uslijedio izlazak muslimana iz Trebinja, ali ne, kako je rekao Vučurević, pod srpskim "progonom", već po instrukciji iz Izetbegovićeve SDA, onako kako je Čengić tražio, doslovno, ne libeći se da se prema sopstvenim sunarodnicima, ako treba, čine pritisci, pa i primjenjuje sila!
Inače, isto ovo pismo Karadžić je priložio prošle nedjelje Sudskom vijeću haškog Tribunala tražeći izdavanje subpoene za Hasana Čengića, kojom bi ga Vijeće obavezalo da se odazove pozivima da bude njegov svjedok. Karadžić je u posljednjih nekoliko mjeseci Čengiću uputio tri poziva za svjedočenje, međutim, on ni na jedno nije odgovorio.
Karadžić navodi da Hasan Čengić ima pouzdane informacije jer je bio dugogodišnji saradnik Alije Izetbegovića, jedan od osnivača SDA i bio “teško umiješan u ilegalnu trgovinu oružja tokom rata”. Karadžić je u prilog tome predočio račun od 6. avgusta 1992. godine kojim je Milanu Juriću iz Maribora Čengić platio 50 hiljada DM za oružje koje je bilo namijenjeno Teritorijalnoj odbrani u Travniku. Također je naveo da je 11. septembra 1992. godine u Hrvatskoj zaplijenjeno 4. 000 pušaka, milion metaka koji su iz Slovenije krenuli muslimanima u BiH. Dok je oko 10 hiljada jurišnih pušaka i 750 hiljada metaka, granata i eksploziva bilo u u skladištu u Mariboru sve dok ih slovenačke vlasti nisu otkrile.
Računi za kupovinu oružja sa potpisom Hasana Čengića, kako tvrdi Karadžić, datiraju i od oktobra 1992. godine a pronašla ih je austrijska policija tokom istrage poslovanja agencije TWRA, koja je, kako navodi Karadžić, služila kao paravan za naoružavanja muslumana u BiH. Čengić je, po Karadžiću, bio uključen i u naoružavanje muslimana u demilitarizovanim zonama Žepi i Srebrenici početkom 1995. godine.
Karadžić piše da je 20. janura 1993. godine, u nastojanju da se iznudi međunarodna intervencija, Čengić organizovao kampanju da muslimani napuste domove u Trebinju i da to izgleda kao da su bili protjerani iz ovog grada, a dokument koji je navodno potpisao Čengić Karadžić je naslovio “Instrukcije za iseljavanja iz Trebinja”.
To pismo je Karadžiću dovoljan dokaz i da su bosanski muslimani bili odgovorni za granatiranje i snajperisanje sopstvenog naroda u Sarajevu, za šta su okrivili Srbe u namjeri da izazovu međunarodnu intervenciju.
“Čengićevo pismo kao dokaz da su muslimani odgovorni za iseljavanje sopstvenog naroda, kako bi Srbe optužili za etničko čišćenje je iznimno relevantno za slučaj Radovana Karadžića. Zbog svega navedenog svjedočenje Hasana Čengića je neophodno za ovu odbranu jer ni jedan drugi potencijalni svjedok o tome nije bolje upoznat od njega”, stoji u Karadžićevom zahtjevu za izdavanje subpoene Čengiću.
Hasan Čengić u ekskluzivnom razgovoru za Slobodnu Bosnu kaže da on nije autor pisma na koje se ovih dana pozivaju Karadžić i Vučurević, i tvrdi da je pismo falsifikovano u radionici SDS-a.
“To pismo je svojevremeno pominjao i nepresuđeni ratni zločinac Slobodan Milošević, ako se vratite u tadašnju dokumentaciju, onda ćete to pronaći. Ono se pojavljivalo i po nekim medijima, međutim ja nikada nisam imao priliku da vidim to pismo.
Odgovorno vam tvrdim da ja nisam autor tog pisma. Prije svega, u to vrijeme ja nisam bio sekretar SDA, kako stoji u pismu. Bio sam angažiran u poslovima odbrane i u to vrijeme, januara 1993., uopće nisam bio u BIH. Zatim, sadržaj tog pisma je potpuno suprotan svemu što sam ja osobno radio i svemu onom što je bila politika SDA. Besmisleno bi bilo da ja pišem muslimanima u Trebinju, a da ne pišem recimo muslimanima u Bileći, Gacku, ili Foči, odakle sam rodom. Osim toga ukoliko su takva pisma muslimanima upućivana 1993. godine, valjda ih je trebalo godinu dana ranije pisati i muslimanima u Bijeljini, Zvorniku, Doboju… Dakle, bilo bi neodgovorno da ja kao sekretar SDA upućujem takvo pismo na jednu adresu, a ne ni na jednu drugu. To onda uopće ne bi bila principijelna politika SDA, nego bi bila neka moja emocija, ili lični stav…”, kaže za naš list Hasan Čengić.
On pretpostavlja i na koji način je pismo falsifikovano: “Kako su kancelarije SDA i SDS-a bile pred rat u istoj zgradi, mislim da je to sada zgrada Federalnog zavoda za zdravstvo, kancelarije SDS-a su fizički bile iznad kancelarije SDA i mi smo još tada znali da SDS koristeći obavještajne metode, prati korespondenciju koju je SDA imala i pokušava se ubaciti u određene kanale. Tako da je SDS mogao bez problema iskopirati logo i memorandum SDA, kopirati određene potpise i u cijelosti falsificirati taj dokument.
Ja osobno mislim da taj dokument nije falsificiran tada, nego kasnije, za potrebe odbrane Slobodana Miloševića. To falsifikovano pismo dakle korišteno je i prije Karadžića.
Još jednom napominjem nelogičnost u svemu – kako to da je pismo napisano samo za Trebinje, a ni za jedan drugi grad nije. Dakle, taj dokument je apsolutno lažan i falsificiran, neautentičan i čitava priča je potpuno izmišljena.
To je jedini dokument za koji ja znam da je javno upotrijebljen u haškim sudnicama, a na kome je navodno moj potpis, a odnosi se na raseljavanje muslimana i savjetovanja da bježe iz Bosne i Hercegovine”, ističe Čengić.
Što se tiče Karadžićevog insistiranja da se pojavi u sudnici Haškog tribunala kao svjedok, Čengić kaže: “Ja smatram da nema nikakvog razloga da budem pozvan od strane Sudskog vijeća u predmetu Karadžić, jer ja nemam nikakvu vezu s onim sa čime me on povezuje. Nisam imao bilo kakve kontakte kada je riječ o naoružanju, a koje bi imale osnova za poziv sudskog vijeća. Moje svjedočenje u tom dijelu ne može biti ni od kakve koristi”, zaključuje Čengić.
Tokom Vučurevićevog svjedočenja tužilac je sugerisao da je muslimansko stanovništvo protjerano iz Trebinja, ukazujući na izjave izbjeglih po dolasku u Crnu Goru objavljene u nedjeljniku Monitor. Bošnjaci iz Trebinja su govorili da su otišli nakon stalnih pretnji, upada u kuće i zlostavljanja od strane policije, a ne zbog navodnog uputstva SDA "kako to tvrdi Vučurević". Ne bi, govorili su, ni na čiji poziv napustili kuće da bi negdje spavali na podu sa stvarima spakovanim "u kese za đubre".
Tužilac je ukazao i na Vučurevićev ratni nastup iz Beograda u okviru "turneje epske poezije" gde je tvrdio da su muslimani iz Trebinja "vjerski fanatici" koji su na poziv svojih vođa napustili kuće i "pjevajući" otišli u Crnu Goru.
Vučurević je, međutim, tvrdio da to nisu njegove riječi, a kada ga je tužilac upozorio da će pustiti audio snimak, rekao je da je odlazak muslimana iz Trebinja zaista bio "prava pjesma i veselje" u odnosu na patnje Srba u BiH. Dodao je i da je tada pred svojim narodom morao "malo da glumi", jer mu je bilo prijećeno zato što je štitio muslimane, pa se moralo "malo ovako, a malo onako, govoriti".
Na istom nastupu, u trenucima kada je govorio "malo onako", Vučurević je obećao stvaranje srpskih zemalja i tvrdio da u BiH ratuju tri vrste Srba - katolici, muslimani i pravoslavci. (M. Dedić)