Citiraj:
Zašto se o njima šapuće, a poginuli su za Hrvatsku?
10:16 26.06.2016 - Snježana Vučković / 7Dnevno / 24lipnja 2016.
104
Herojstvo je tijekom Domovinskog rata pokazalo različita lica. Neki su prozvani herojima jer su junački poginuli u akciji, pojedini su se proslavili briljantno osmišljenim potezima, a neku su branitelji pokazali inovativne načine ratovanja. No, postoji kategorija heroja Domovinskog rata koje nema u registru. Jer nisu ni bili hrvatski branitelji...
Većina Dubrovčana i danas jako dobro pamti Jovana Sredojevića, zastavnika JNA koji je tek prije dvije godine zahvaljujući inicijativi Udruge pravnika Vukovara 1991. posthumno dobio odličje za posebne zasluge tijekom Domovinskog rata. I danas se po Dubrovniku priča kako je učinio sve da se izbjegne granatiranje njegovog grada. Ali to je samo dio priče o Jovanu, zastavniku neprijateljske vojske koji je potajice “radio” za Hrvate. Pročitajte slabo znanu priču o dobrom heroju kojeg je ubila Jugoslavenska narodna armija nakon što je doznala da su ga Hrvati unovačili za špijuna… Jovan je ubijen na današnji dan, 24. ožujka 1992. godine.
Bilo mu je jako teško u JNA, nije podržavao to što se čini
Iako je Jovan Sredojević kao heroj prepoznat i odlikovan 22 godine nakon smrti, njegov sin Nenad Sredojević lani je poželio i da se njegovom pokojnom ocu prizna status branitelja. Nenad je potpuno u pravu jer Jovan nije radio ništa drugo nego branio Hrvatsku i to na vrlo specifičan i riskantan način zbog čega ga je JNA likvidirao u zaseoku Banići pokraj Slanog…
“ Ne što je bio moj otac, on je bio iznimno dobar čovjek. Nikada nije pravio razlike ljudi u tome koje su vjere i nacije, bilo mu je važno kakvi su ljudi. Imao je prijatelja i muslimana, i Srba, i Hrvata. Tako je i nas odgojio. Znam da mu je bilo strašno teško što je bio u vojsci JNA. Nije podržavao to što su oni činili. Obožavao je Dubrovnik i obožavao je ovdje živjeti. Htio je izgraditi kuću za nas na Šipanu. Nije bilo te uniforme koja bi njega natjerala da naudi ljudima s kojima je godinama živio“ – prisjetio se Nenad svog oca koji je zbog ljubavi prema Dubrovniku i svojim sugrađanima odmah na početku rata htio prebjeći na hrvatsku stranu, ali je u dogovoru s hrvatskim zapovjednicima ostao u neprijateljskom taboru.
Jovan Sredojević ne samo da je davao važne informacije, nego je obavljao i druge bitne zadaće. Hrvatima, Slovencima i Albancima pomagao je da pobjegnu iz JNA u Trebinju gdje je službovao , s otočanima je izvlačio vojnike iz mljetske vojarne, mještanima je dijelio hranu iz vojnih skladišta i prenosio poruke, a na Šipanu je onesposobio radar da ga JNA ne bi koristila.
Mučka smrt „junaka iz sjene“
Sredojevića se sa sjetom prisjeća i zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović:
„Do Jove smo došli preko službe SIS-a. On je sav ozaren prihvatio suradnju s nama. Njegovi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći i slično“ – kazao je Marinović i s tugom opisao posljednje Jovanovo izvješće: „Kad smo došli do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka, nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku: ‘Gotovo je, opasno je, prijeđi k nama’. Usmeno je odgovorio: ‘Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme, doći ću’. To je bilo njegovo zadnje izvješće“ – pamti zapovjednik obrane Dubrovnika.
Nakon godinu i pol suradnje s Hrvatskom vojskom, JNA ga je otkrila i likvidirala. Tome je svjedočila Kata Sibinjan, na čijem je pragu Jovan ubijen: “Toga dana, nakon što je kampanjolom dovezao hranu za selo, navratio je kod nas. Došao je k nama na ručak, pekla sam ribu, jer smo večer prije bacili mrežu. Poslije ručka je rekao: ‘Malo bih prilegao na kauč, nisam spavao po noći.’ Jovo je pokraj sebe imao telefon, pušku, a pištolj je stavio pod jastuk, sve je imao uza se. Počela je padati kišica i ja sam otišla gore na kat. Kad li, netko kuca na vrata. On je skočio na noge i otvorio. Sišla sam. Vidjela sam Jovu kako s puškom u ruci stoji na vratima. Pred vratima je bio vojnik koji je otvorio vrata. Drugi vojnik, koji je bio sa strane i kojeg Jovo nije mogao vidjeti, pucao je u njega iz puške, čuo se rafal. Još jedan je bio s njima. Bili su poslani. Sve je to bilo uvježbano, znali su kako će. Ubili su ga na našem kućnom pragu”, kazuje Kata Sibinjan.
Jovanov sin Nenad o borbi za status branitelja…
Tijelo Jovana Sredojevića ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i tamo pokopali. Jovan Sredojević imao je tada 44 godine i za sobom je ostavio suprugu i dva sina.
“Unatoč svom trudu ljudi kao što su prof. Bazdan koji se borio za priznavanje statusa, isti nikada nije priznat jer, kako nam je rečeno, zakon ne predviđa takav slučaj. Predsjednik Josipović je na inicijativu Udruge pravnika Vukovar 1991. posmrtno odlikovao mog oca Redom Nikole Šubića Zrinskog 29. rujna 2014. i to je sve. Moj otac se nije žrtvovao za priznanja ni benificije. To je bio takav čovjek. Bolno je da nije priznat kao branitelj. Još bolnije je da ni jedan gradonačelnik ili župan nikada nisu našli za zgodno da me recimo prime ili samo pitaju kako sam“.
Dubrovnik i njegova okolica nemaju nikakvo obilježje koje bi podsjetilo na Jovanovu žrtvu… Ni spomenik, ni ulicu, ni perivoj…
Samoubojstvo admirala JNA Vladimira Barovića
Treba zapamtiti ime Vladimir Barović… Ovaj je crnogorski admiral JNA prije 25 godina prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu i… opalio. Samoubojstvo Vladimira Barovića časni je čin admirala JNA koji do danas, na žalost, nitko u Hrvatskoj nije prepoznao, a zbog nje je, na neki način, umro.
Admiral Vladimir Barović svjesno je životom platio odluku da ne sudjeluje u Domovinskom ratu, ostavljajući poruku da bi to bilo “protiv časti Crnogorca”.
Barović se ubio 29. rujna 1991. na Visu, i to istog dana kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, što je podrazumijevalo njegovu suglasnost na svako borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana.
Ubio se jer JNA djeluje „suprotno crnogorskoj časti“
U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti. U pismu je kazao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.
Kao razlog samoubojstva naveo je i “svoju nemoć u sprječavanju djelovanja JRM protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje s vrhovnom komandom JNA”.
“Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kada mu je to naređeno”, zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.
Dok je bio zapovjednik u Puli kao sudionik u pregovorima oko odlaska JNA iz tog grada, ostao je upamćen po izjavi: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”.
Vladimir Barović rođen je 1939. godine u Banja Luci, a po nacionalnosti je bio Crnogorac. Sahranjen je u Herceg Novom.
Prije nekoliko godina Slovenci su izrazili želju da Barovića uvrste i u njihove generale i admirale jer mu je majka bila Slovenka.
U Crnoj Gori ništa nije nazvano po njemu. Možda bi trebalo u Hrvatskoj, ne mislite li tako?