Obećao sam Motozelju da ču napisati jednom ovu priču,pa dođe napokon i ona na red. ................Metak me nije htjeo,ali ošugasmo se ko niko do tada................................... -Bilo je to na samom kraju proteklog rata,tačnije na Sasini,opšt.Sanski Most,Nekako se kraj rata nazirao u zraku i svi smo se nadali i očekivali da se proglasi to primirje,malo nam je hvalilo da oslobodimo i Sanski Most,ali jebena politika ko će ga znati nije sad ni bitno toliko koliko ova priča koju mnogi NE znaju a i bolje po nas aktere iste.. Bili smo smješteni u nekom zaseoku,neki bi rekli vukojebina kao i sve predhodne gdje smo bili,par kuća i to je to,ali vojsci je to bilo sasvim prihvatljivo kao i uvijek,nema brate spavanja u krevetu,majka BUKVA i bog te veselio,a jesen je već uveliko i noći su hladne ali nije nam prvi put navikli smo se već odavno na to.Osim nekih koji su se dovijali kao i uvijek,a o njima će biti riječi i te kako.Imena neću navoditi iz OPRAVDANIH razloga a ko pročita do kraja znaće i zašto hahaha jebiga tako je to bilo.Nas pet-šest uvijek je bilo zajedno,drugovi više braća,kako tad tako i danas.Dijelili smo sve što smo imali,zadnju cigaretu,kafu ma sve do poslednjeg.Ali dok smo navečer SVI išli na spavanje brat P.D. nestane bez traga i tako sve do jutra kad se pojavi nasmijan,naspavan i sav raščupan na prvu jutarnju kafu.Trajalo je to par dana malo na položaj,malo na odmor u pozadinu.I uvijek tako dok mi pod drvo i u šumi brata... .P.D... NIGDJE NEMA,ali nekakav svrab stalno nas glođe,da poludiš više od neugode.Ono nismo kuće vidjeli već dugo pa ne obraćaš puno pažnju,nemaš gdje oprati uniformu ,niti možeš imati poštene higijenske uslove.Ali svrbi majko božija,svrbi sve više i više,živi smo se ogulili od češanja,dok neko nije više mogao izdržati i otišao do stacionara.ŠUGA,kakva bre ŠUGA SVE TI JEBEM.Jer niko se nije ošugao osim nas šestorice ama baš niko, u crnu zemlju da propadnrmo od sramote.I dođe to kako po propisima i treba do komandira čete por.B.R.te moram i spomenuti da je pošteno popizdio od muke i bijesa na nas NESRETNIKE,pa gdje baš to u njegovoj četi a bio je strog i uvijek nešto ljut i bez takvih pizdarija,Galami,dere se na nas,prijeti,kune a desna mu se ruka malo malo spušta prema njegovom MAGNUMU kojeg je uvijek nosio sa sobom,a mi postrojeni pognutih glava,niti šta smiješ reći,niti ga smiješ pogledati u oči od sramote,a ono SVRBI da umreš od muke hahahaha.Kad se napokon ŠEF kako smo ga zvali smirio od onolike huje i bijesa i izliva emocija koje su kuljale pitaj boga koliko iz njega.odluči da nas posle zaprašivanja pošalje nazad u Kasarnu Kozara jer mu ovakvi nismo bili ni za K...C kako se pjesnički izrazio a i ratna dejstva su manje više završena a više se bojao da se i ostala vojska ne zarazi.Proveli smo tih sedam dana u karantinu paviljona u Kozari kao tifusari,ne smiješ izaći vani niti ko smije ući unutra osim med.osoblja.Tako da smo dočekali povratak Bataljona u kasarnu i kraj rata kao najveći osuđenici.A i dugo je ŠEFU trebalo da to zaboravi i pređe preko toga,mada mislim da nije oprostio NIKADA hahahaha. kao da smo mi krivi za taj zajeb.A što se tiče našeg kliconoše P.D. tek posle dugo vremena je priznao da je sve vreme spavao u nekom napuštenom kokošinjcu u slami i odatle najvjerovatnije fasovao kokošije vaške koje je ni sam ne/znajući nehotice prenijeo na nas ostale,kakva blamaža ali u ratu se dešavaju i ovakve komične situacije kojih je bilo na pretek.jer RAT JE PAKAO kako god...
|