Citiraj:
Pravda ipak stiže logističare genocida
„Knjigovođa Aušvica“ Oskar Grening osuđen je na četiri godine zatvora. Da li će ovaj starac zaista ići iza
rešetaka, nije ni bitno. Presudna je poruka presude, piše u svom komentaru Feliks Štajner.
Rijetka je pojava u njemačkim sudovima da presuda bude teža nego što je to zatražilo tužilaštvo. Ali, u
slučaju Oskara Greninga to je zapravo nebitno, jer, u odnosu na činjenicu da je on saučesnik u ubistvu u
300.000 slučajeva, kazna je svakako zanemarujuće mala, bez obzira da li se radi o tri i po ili četiri godine
zatvora.
Višegodišnja kazna zatvora protiv jednog 94-godišnjaka djeluje apsurdno kao kazna na više od 100 godina
zatvora, uobičajena u mnogim zemljama za serijske prestupnike, a pošto savremena Njemačka ima veoma
human kazneni sistem, više je nego vjerovatno da Grening, s obzirom na krhko zdravlje, neće ni morati u
zatvor.
Spasavanje časti pravosuđa
Ova presuda je, dakle, čisto simbolična. Ona je prije svega spasila obraz njemačkom pravosuđu koje nije
uspjelo pred sud da izvede ni 100 od čak 7.000 pripadnika SS-a u Aušvicu, pravosuđu koje je protiv Oskara
Greninga 1977. godine povelo istragu, ali ju je 1985. obustavilo - zbog nedostatka dokaza.
Pri tom su još šezdesetih godina mnogi zločinci iz Aušvica bili poznati
imenom i prezimenom. Tada su bili mlađi i mogli su da budu
kažnjeni, da odu u zatvor. Mnogi od njih se nisu krili već su, kao
Oskar Grening, normalno živjeli u Njemačkoj i otvoreno pričali o
onome šta su radili i vidjeli. Ali, niko nije htio da ih tuži, niti da im
sudi.
Zašto je to bilo tako? To je prvi put opisano 1987. godine u sada
nadaleko poznatoj knjizi Inga Milera: "Stravični pravnici – neriješena
prošlost našeg pravosuđa". U njoj su detaljno analizirani zločini
pravnika u nacionalsocijalizmu i navedeno je koliko je njih prosto
nastavilo da radi u državnoj službi posljeratne Savezne Republike
Njemačke. Knjiga je i danas vrijedna čitanja.
Preživjeli kao svjedoci
Njemačka sada ima novu generaciju tužilaca i sudija. To je jedan od
razloga što je uopšte došlo do procesa protiv Greninga. Ali za suđenje
je, prije svega, zaslužna šačica dijelom odavno penzionisanih pravnika
koji nisu htjeli da odustanu od potrage za nacističkim zločincima. Oni
su se pobrinuli da se u procesu sasluša mnogo više svjedoka nego što je
bilo obavezno da bi se utvrdila krivica Oskara Groeinga.
Proces je svoju najveću simboliku imao baš u tim
trenucima: preživjeli iz Aušvica, imali su
vjerovatno posljednji put priliku da javno govore o
svojim patnjama i da to uđe u sudski zapisnik. što
je za mnoge od njih bilo mnogo važnije od izrečene
presude.
Nikad više siguran
I Oskar Grening je takođe dao značajan doprinos
simbolici ovog procesa. Za razliku od mnogih
optuženih za zločine iz vremena nacizma, on ništa
nije demantovao niti negirao, nego jasno priznao
svoju krivicu. "Aušvic je bio mjesto u kojem nije
smjelo da se saučestvuje" – ova rečenica u Greningovoj završnoj riječi, trebalo bi da odzvanja u ušima svih
neonacista i onih koji negiraju holokaust.
Na kraju, odlučujuća poruka ove presuda ostaje da genocid i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju!
Svako ko u tome učestvuje, čak i indirektno, nikada ne bi trebalo da zaboravi da bi ga pravda ipak mogla
stići.
'85 nije bilo dokaza, a sada su ih nasli