Citiraj:
života
Poslao: 23.08.2004. 15:40 Naslov:
--------------------------------------------------------------------------------
Nosferatu,
razumijem da te neke stvari nasmiju, pogotovo kad se neko npr. hvali time da trazi prosvjetljenje. Vjeruj mi, lako je drugome nasmijati se, teze razumjeti ga. Svi ljudi nesto traze, ili barem vecina. Neko je nesto slusao, neko nesto procitao ili o necemu razmisljao pa ga je to ponukalo da neki svoj dozivljaj nazove probudjenjem, prosvjetljenjem ili sl.
Nije to lose-nezgodno je kad se neko malo vine u duhovne visine i potom krene soliti pamet svima oko sebe.
Lako je upasti u tu fazu, nakon cega slijedi pad. Onaj ko to uvidi mijenjace se, ko ne primjeti u kakvom je stanju postaje naporan svima oko sebe.
Svako dobro!
Prijatelju (ako ti ovo ne smeta)
nije stvar u tome da ne treba razumjeti ljude. NIje problem razumjeti onog koji zeli da se razumije, niti je problem pruziti saosjecanje bilo kome.
Najveci problem naseg danasnjeg, da nazovem tako, duhovnog kruga, jeste to sto niko ne zeli priznati da nema pojma.
Pocev od mene pa na dalje.
KOliko nas ima petlje reci jedno, da nista ne razumije?
Imas li ti tu petlju?
Ja imam.
Stvarno ne razumijem vecinu stvari koje se desavaju unutar i izvan mene.
U tantrickim krugovima se csto govor kada dodjes do nekog novog shvatanja, da si tek sada na pocetku. Jer sve se mijenja. Pogled, shvatanje, prijemcivost, otvorenost....
Isto tako kada sam rekao da se slatko nazmijem, ne smijem se ljudskom neznanju, vec ljudskoj tvrdoglavosti i prodavanju znanja.
Nakon nekoliko godina shvatis da apsolutno nista ne mozes znati. Svo znanje koje si skupljao i sakrivao pod skute, pada u vodu, jer uvidjas da niti te ono oslobadja niti ti imalo pomaze.
Sve sto ti moze pomoci je skidanje ega, kidanje kosuljice koja ti zamagljuje vid. A to je jedino moguce ako preletis taj ambis koji je posljednja prepreka bicu da izadje van.
Vjerovatno i sam znas, kada naidje tamna noc duse, kako mrak iz tebe izlazi i kida sve sto si mislio da znas. Svaki djelic uma je na udaru. ...
Svatko od nas ima taj misionarski stav. Svatko.
NItko toga nije rijesen niti oslobodjen.
Koliko se puta uhvatimo kako misionarimo?
Koliko smo puta uspjeli to da ucutkamo prije nego sto je pocelo?
Bojim se da su odgovori: MALO.
Pad je posljedica rasta. Kada ne bi imali padova, kako bismo rastli?
Ali ipak, nije samo misionaernje problem, vec je tu i fantaziranje, fanatizam, avanturizam, elitizam....
Mnogo rijeci na ... zam.
Nadam se da kuzis sta pricam i da imam kvalitetnog sagovornika.
Vjerovatno se ne slazemo u prilazima, ali to i ne zelim. NIje stvar u tome da je cijeli svijet na prulazu koji koristim, vec mi je drago da cujem od drugih o njihovom prilazu, i teskocama koje imaju. Kako ih prelaze, kako se suocavaju.
Svatko od nas moze nesto reci, kao savjet, kao podrsku, kao.... nebitno.
Ono sto je bitno jeste cistota koja stoji iza toga, mekoca pristupa, ljubav prema rodu, saosjecanje prema neznalom, jer ni mi ne znamo.
Otvorenost za istinu, spremnost da se da zadnja iskra zivota za istinu.
To je ono sto cini ratnika ratnikom, duhovnjaka, duhovnjakom, covjeka covjekom.....
Pozdrav