Odluke vaseljenskih sabora su ujarmile i (poprilično) iskrivile i negativno reformisale Božiju nauku, ali je to urađeno vjerovatno sa dobrom namjerom, da se napravi čvrst sistem bogoštovlja prilagođen prilikama koje su vladale u tim vremenima.
Posebno je to slučaj sa poštovanjem svetitelja i matere Isusove, ali sa ikonoljubljem se baš zagrdilo. Nije ni slučajno zašto sabora poslije toga više nije ni bilo.
Vrlo moguće da tada drugačije nije ni moglo, barem što se tiče ljudskih masa. Pa ipak sve je to u praksi donijelo dosta mršav plod, i hrišćanski narodi ne odskaču mnogo od nehrišćanskih ni po jednoj duhovnoj značajki. Govorim o cjelini, a to je najvažnije. Duhovnih pojedinaca je bilo uvijek i svugdje.
Ali dogme koje su propisane porobile su duhovnu svijest mnogih do danas, i zato oni uopšte nisu u stanju da čitaju Sveto Pismo i da sabiraju sve što je tamo napisano pa bi vidjeli da mnoge od tih dogmi imaju sasvim klimave noge, i da su često zasnovane na lošem i površnom razumijevanju. Sva vjerska učenja koja su se pojavila dosada potenciraju
neke stihove iz Svetog Pisma, ignorišući ili prešućujući (ili čak ne primjećujući) druge koje o istom govore, pa su i slike o istom vrlo različite. Zbog površnosti i ukorjenjenih predrasuđenih shvatanja.
U Svetom Pismu se na mnogo mjesta jasno vidi da je u zbivanja na Zemlji uključeno
mnogo nebeskih ličnosti vrlo različitih rangova i zaduženja, ali i imena. U redakcijama Svetih Spisa ta su imena uglavnom uklonjena i zamijenjena sa Gospod, čak i tamo gdje to očito nema nikakvog smisla, pa se čak dvorječna imena pojavljuju kao Gospod Gospod.
Vrlo je pojednostavljeno trpati sve te ličnosti pod imena bog ili anđeo. Tim prije što su i bog i anđeo (glasnik) u stvari vrlo često titule (praktično kratki "opis radnog mjesta"), a ne samo svojstva bića.
Stari narodi su potrčali da ih zovu bogovi, i ne može se reći da su bili sasvim u krivu (mada su pretjerivali zovući bogovima sve i svašta), ali ih je to njihovo mnogoboštvo sasvim zavelo i skoro ničem dobrom naučilo, a otjeralo ih u idolopoklonstvo, i nisu bili u stanju da u tim ličnostima i silama vide Onoga od koga su svi oni potekli i da Njemu odaju čast koja mu pripada.
Pošto se pokazalo da su ljudi vrlo brzi da zastrane, onda je u Svetim Spisima naglašeno da je Bog jedan i kapak, iako oni koji su neposredno radili sa ljudima i Zemljom bijahu mnogi (i sa vrlo različitim uspjehom), i samo su nastupali u Njegovo ime, koristeći od njega datu moćno djelujuću inteligentnu silu nazvanu Duh Sveti.
Metodi rada su im se veoma razlikovali, ali oni koji su se zdušno založili za čovjeka na Zemlji, pa čak i na sopstvenu štetu i popriličan rizik, oni su se iskazali kao najbolji i najdostojniji u ovom "projektu".
Jedan od njih je i arahanđel Mihael, koji je mnogo puta bivao na Zemlji od stvaranja i nosio različita imena, ali nam je svakako najpoznatiji kao Isus Hrist Emanuel. Međutim, teško je izjednačiti njih "dvojicu" iz prostog razloga što su čovjek i (arh)anđeo dva veoma različita vida postojanja.
Jer Isus Hrist je bio 100% čovjek (ali bogoostvaren) jer inače njegova misija ne bi imala smisla.
Ali nije on jedini od visokih nebeskih ličnosti koji je hodao (i hoda

) Zemljom a sve u cilju blagodati onih koje je Zavoli i za koje se založio, ljudi na Zemlji.
Pa ipak i za njega stoji da je imao čemu da se nauči u svemu ovom i da je nekada iskazao neposluh (ili bolje rečeno brzopletost) pa je to morao i da odradi. Ali je on zaista zasjao i iskazao se u svom radu i zavrijedio svojstvo Sina. Ali istovremeno on nikada nije prestao da bude sluga Jedinoga (ili rob, naši prevodi Kurana obično koriste tu dosta oštru riječ) i sluga cjelokupnog Stvaranja.
To svojstvo Sina svi mi Božiji stvorovi imamo
u perspektivi, ali je dug put za nas da ga ostvarimo.
Kao što se vidi nijedna od prisutnih dogmi o Bogu nije sasvim pogrešna, ali nijedna ne iskazuje u cjelosti ono što jeste. (Pa i ovo što ovdje iznosim sigurno ima mnogo nedostataka, ali je bar za nijansu cjelovitije).
Ono što je važno da se shvati je da dogme nisu same sebi cilj, i da se njihova vrijednost mjeri po plodovima koje su u ljudima donijele.
Očito je mnogo bolje vjerovati u Jednoga nego se rasplinjavati i lutati ako nisi spreman da razumiješ stvari kako treba. Ali najgore od svega je biti zadrt u svom ubjeđenju (a neću reći: uvjerenju) i prezirati ili čak ponižavati onoga ko je došao do drugačije spoznaje.
Od šume ne vidjeti drvo, i od drveta šumu jednako je pogrešno.