Citiraj:
Da li se vas dvojica i ostali koji vjeruju u reinkarnaciju slazu da odgovor na ovu temu ne zavisi od toga da li reinkarnacija postoji ili ne.Bilo bi dobro ako biste se oko toga slozili vi i Maran Ata i ostali "nereinkarnacionisti",
tacnije da li recimo mozete vi dozvoliti da se grijesi bivsih zivota u svrhu ove teme radi jednostavnosti posmatraju kao grijesi predaka.I da li bi se maran ata slozio sa datim?
To vas molim da se tema ne bi rasplinula u temu "Da li ima reinkarnacije ili ne?".
Što se mene tiče nema nikakvih problema da pojednostavimo temu i o prošlim grijehovima govorimo kao o grijesima predaka, bilo tako ili ne.
Mislim da sam jasno (mada može izgledati komplikovano

) iznio svoje mišljenje otkuda ti grijesi, i to je dovoljno.
Jer, još jednom naglašavam, pozitivno sadašnje djelovanje vrlo malo zavisi od pukog
znanja o prethodnom, a mnogo više o unutrašnjoj duhovnoj čistoti i postignutom duhovnom nivou, a to je za većinu ljudi nešto podsvjesno ili bolje rečeno nadsvjesno. Ipak kao ljudi živimo samo ovdje i sada, ma odakle i otkad dolazilo ono što unutra nosimo.
Nauka o otkupiteljskoj žrtvi Isusa Hrista koju zastupa većina današnjih hrišćana i "hrišćana" (Adam pao i "zabrljao" i onda svi Adamovi potomci nose grijeh, Isus svojom žrtvom iskupio i kapak) je
izuzetno pojednostavljena i prilagođena trenutnoj moći poimanja ljudi od prije 2000 godina, istovremeno naslonjena na žrtvenu praksu Jevreja u čijem okrilju se Mesija i pojavio (radi kontinuiteta ali i drugih razloga).
Međutim, i tako pojednostavljena postala je kamen spoticanja mnogima (a šta bi tek bilo da znaju šta sve iza toga ima...), jer mnogi nikako da shvate da ništa na ovom svijetu nije samo sebi cilj i da je suština uvijek najvažnija, a forma je samo vodič ka suštini.
Ako ne vodi ka suštini nije dobra i treba je mijenjati, dorađivati, usavršavati. Ali to smiju i umiju samo oni koji razumiju suštinu, oni koji je ne razumiju, od forme prave nedodirljive dogme.
Isus Hrist je prije svega ličnim primjerom
dokazao i demonstrirao da svaki čovjek
može svojom voljom da se odupre onom što ga odvlači od Boga i to u materijalnom postojanju na Zemlji (nadvladao grijeh), utro put svima koji se za tako nešto odluče svojom slobodnom voljom, i uspostavio pali energetski most između "neba" i Zemlje, ljudi i njihovog Tvorca, ukinuvši time stvarnu potrebu svešteničkog i žrtvenog posredništva.
Žrtva na krstu je bila "samo" simbolika svega toga.
Uostalom, sjetimo se da su mnogi i prije i poslije njega radi svojih uvjerenja a ne zbog neke krivice, stradali i bivali mučeni i podnijeli teške muke. Znani i neznani.
Ali ono glavno je to što je Isus dokazao šta sve čovjek može u materijalnom postojanju na Zemlji, uključujući i gospodarenje nad smrću, odnosno mogućnost vječnog postojanja na Zemlji u potpunom skladu sa "nebom". I on je Božiji Sin ništa više nego što i svako od nas može da postane. On je prvi među mnogom braćom, kako je i sam rekao. On je stanje Sina postigao, mi tek krećemo tim putem.
Krštenje (ritualno) je potpuno saobrazno Jevrejskom obrezanju, i sve što je Pavle napisao za obrezanje u poslanici Rimljanima u 2 poglavlju, u potpunosti vrijedi za krštenje.
Može neko da se poziva na to da u Novom Zavjetu stoji da krštenje=novo rođenje, ali
u praksi to se odnosi na manje od 1% (ritualno) krštenih. Samo oni zaista mogu da svjedoče o tome, ali šta je sa ostalima?
Dakle, ritualno krštenje samo po sebi bez istinske unutrašnje promjene ne znači ništa. Ako je kršteno dijete (beba pogotovo), onda krštenje dibidus ništa (duhovno) ne znači, osim ako roditelji kasnije u svom domu svakodnevnim pobožnim životom ne daju smisao tom krštenju i ono donese neki unutrašnji plod.
Dakle, ništa samo po sebi ne može donijeti plod ako nema istinskog unutrašnjeg učešća i kasnijeg održavanja.
Nije kršten onaj koji je ritualno spolja kršten, nego onaj ko je iznutra doživio duhovnu promjenu, i od sebičnog života okrenuo se Bogu kojem svojim svakodnevnim životom stremi najbolje što umije. I istrajao u tome.
Time je taj čovjek načinio glavni i presudni ali svakako ne jedini korak u svom duhovnom životu. U borbi za istrebljenje grijeha (suproćenja Bogu) iz sebe.
Šta je bilo prije, to nije bitno.
Ako je za mene i moj duhovni razvoj bolje da me moje prethodne negativnosti malo "počešu", to će biti tako, ali ako sam ih već prevazišao (istinskim pokajanjem, pomakom u svijesti) smilovaće mi se Bog i poštedjeće me. Ponekad se smiluje i tako i tako. Treba ga moliti.
Apostol Pavle kaže: što je prošlo, ostavljam, za onim što dolazi sežem se. S pouzdanjem u Božiju milost i mudrost.
Toliko zasad.
